Ranjena duša

“Na samom početku rata živjela sam s porodicom u Višegradu, u mjestu koje se zvalo Mahala. Tu smo bili i odatle su sve te moje tragedije počele.

Jednu večer sam izašla u prodavnicu, ispred zgrade su bili nagareni vojnici u maskirnim odijelima. Pošla sam da se vratim, ali nisam uspjela. Milan Lukić, sa svojim drugovima, zaustavio me i pitao odakle ja tu. Bila sam svjesna šta me dalje čeka.

Rekao je da moram krenuti s njima, pokupili su me odatle – i za višegradsku banju. Kad smo došli, izveo me je iz auta i krenuli smo prema tom hotelu, bio je prepun vojnika. Hotel se zvao ‘Vilina vlas’ i nisam poznavala to mjesto.

Kad smo ušli, čula se vriska. Vjerovatno je tu bilo puno žena koje su prije dovedene. Vriska, plač, sve živo… Ali bio si nepomičan. Nisi mogao ništa u tom trenutku, i ne znaš šta da uradiš. Ideš, pa ako ostaneš živ…

U ‘Vilinoj vlasi’ nisam nikoga mogla vidjeti. Znam da je tu bilo drugih žena i svaka od njih je silovana, radili su od njih šta su htjeli. Bilo je i djevojčica. Ali niko nikoga nije vidio, niti je znao. To su sve bile zatvorene sobe.

Milan Lukić nije gledao je li staro ili mlado – njemu je bilo bitno samo da su žene i da od njih radi šta hoće. Uzimao je žene za sebe i onda ih je prepuštao drugima. Šta će oni uraditi s njima, to njemu nije bilo bitno. On je birao za svoj ćeif.

Odveo me je gore u jednu sobu. Rekao mi je da sjednem na krevet i da se neće nikome ništa desiti. Bilo mi je teško, strah me je uhvatio, panika, jednostavno ne znam šta da uradim od sebe.

Natjerao me je da legnem na krevet, da se skinem. On je radio šta je htio. To mi je prvi put bilo da sam s muškarcem, uništio je moju mladost. Milan Lukić je oduzeo moju nevinost. Prvi put sam imala kontakt s muškarcem.

Kad je prošlo, rekao mi je da ništa ne pokušavam jer ne mogu nigdje pobjeći. Vidjela sam tada šta mi se sve desilo. Ne znam šta dalje.

Tu smo bili do zore. On je spavao, stavio je ruku preko mene, a pored kreveta je stavio svoju pušku. Kad se probudio, molila sam ga da me vodi kući. Ustao je, obukao se, odveo me je.

Prvo smo svratili u jedan kafić, da vidi svoje jarane. Uzeo me je za ruku i skinuo svoju beretku – tada sam imala dugu kosu – i stavio mi je na glavu. Rekao je: ‘Ovo je moja buduća žena’, i da me ne smije niko dirati.

Ja sam išla kao da nisam ni živa… Ne mogu opisati kako sam se osjećala.

Vratio me je kući, ali mi je rekao da odatle ne smijem nigdje ići, jer gdje god krenem, oni će me stići, naći i ubiti, i čitavu moju porodicu zatrti.

Kad sam se vratila kući, u meni je strah vladao. Mislila sam, gdje god odem, oni će me naći, oni su svugdje… Nisam smjela izaći na ulicu, jer ako izađeš, više te nema. Tako je to bilo.

Dolazio je svaki dan. Odvodio me je i vraćao kad je htio. Po noći dođe, odvede me… Kad pokuca na vrata, mama mi odmah padne u komu i više ne zna za sebe.

Vodio me je na bazen. Tamo me je najviše vodio, tamo gdje su one tople vode. I u bazenu, i pored bazena… gdje je njemu najviše odgovaralo. Tvoje je bilo da šutiš, pa šta ti Bog dâ.

To je trajalo mjesec dana, to iscrpljivanje. Svaki dan je bio sve teži. Mjesec dana me je odvodio, vraćao… radio od mene šta je htio. Nisam to više mogla podnijeti. Odlučila sam da moram bježati iz toga, pa ostala živa ili ne ostala. Ne može se više ni s tim živjeti. To je bilo nepodnošljivo. Rekla sam sebi – ili živa ili mrtva, više ne mogu to izdržati. To je nešto što je bilo nenormalno. Više nije moglo čovjeku pod kožu.

Otišla sam s majkom u selo Okrugla, iznad Višegrada, i šumom smo se prebacile do sela Dobrun. Tu sam bila u šumi, vrijeme sam provodila u strahu. On je dolazio i tražio me je, raspitivao se za mene.

Skrivala sam se u šumi, dok se nisam našla s današnjim mužem, koji mi je puno značio i vratio me je u život. Čini mi se, da nije njega bilo, ne bih živa danas bila. Tako sam se osjećala, kao da sam odbačena od sviju, od čitavog svijeta.

Tada sam imala 22 godine.

To mi je život promijenilo sto posto, i dan-danas moj život je sav nikakav. I sad to mjesto Dobrun, kad odem tamo, sve me podsjeća… I kada pročitam sami natpis ‘Vilina vlas’, to me vraća, to se ne može izbrisati.

Višegrad je i danas fin grad, ali nosi tragedije. Nosi dosta toga… Živjelo se bez problema dok nije došla 1992. godina i rat. Nikad više tog života neće biti, može proći godinâ, godinâ i generacijâ, ali više ništa neće biti kao nekad.

Sada se borim, život nastavljam dalje. Moram da budem jaka u svemu tome, da izdržim, zbog svoje djece, zbog porodice. Ali, ma koliko bila jaka, ne mogu to pobijediti. Govorim sebi: ‘Što se to moralo meni desiti, što sam ja morala biti ta?’

Od svih tih mojih strahova i toga što je u meni ostalo, moje prvo dijete je poremećeno. To doktori kažu, da je u meni nešto vladalo i sve se prenijelo na dijete.

Jedino bi me utješilo da se prizna ovaj zločin. To mi je želja. Milan Lukić mora nositi sa sobom ono što je uradio i priznati svoju krivicu. To što je bilo ne može se zaboraviti. Jedno je kad vas neko goni s puškom, ali to je drugačije… to je duša ranjena”, završila je svoju priču Emina S.

Hotel “Vilina Vlas” smješten je u šumi, oko pet kilometara od centra Višegrada. Prije rata je bio, a i danas je, rehabilitacioni centar i lječilište s termalnim vodama. Prema zaključcima Tribunala u Haagu, u ovom hotelu je 1992. godine bio glavni štab paravojne grupe Milana Lukića zvane “Beli orlovi” ili “Osvetnici”, te je korišten za pritvaranje civila. U izvještaju UN-a o silovanjima u BiH iz 1994. godine, “Vilina vlas” se navodi kao pritvorski centar u kojem su svakodnevno silovane žene, djevojke i djevojčice od 14 godina. Manje od 10 ih je preživjelo ovaj logor.

Milan Lukić je u julu 2009. godine pred Tribunalom u Haagu nepravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za mnogobrojne zločine počinjene između 1992. i 1994. godine na području Višegrada, ali ne i za silovanja. Žrtve su godinama protestovale jer Tužilaštvo u Haagu nije u Lukićevu optužnicu uvrstilo brojna silovanja počinjena u Višegradu, između ostalog u banji “Vilina vlas”. (Vidi: Niko ne čuje vapaj žrtava iz Višegrada).

Priču Emine S. zabilježila je Merima Husejnović, novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.

Balkanske istraživačke mreže vas pozivaju da nam pošaljete svoje priče o ratu, koje ćemo redovno objavljivati u sklopu našeg magazina. Pišite nam na [email protected]