Kondić i ostali: Odricanje u korist “srpske republike”

Zaim Smajić i Mimka Brkić, svjedoci Tužilaštva BiH na suđenju za zločine u Ključu, govorili su o učešću “srpske vojske” u ubistvu mladića u Vukovu Selu i maltretiranju civila, te o obavezi da, kako bi napustili taj grad, imovinu ostave “srpskoj republici”.

“Sjećam se da je srpska vojska ušla u naše selo krajem maja 1992. godine, kad su tu bile izbjeglice iz Šehića. Rekli su nam da izađemo iz kuća i da nam neće ništa. Morali smo dići ruke u zrak i jedan od vojnika nam je kazao da će nas sve ubiti”, rekla je Brkić.

Ova svjedokinja je ispričala kako je nepoznati vojnik prišao njenom bratu Mehmedu i udario ga “jer mu je on rekao da nema oružje”. Isti vojnik je, kako je kazala, nedugo potom ubio “mladića Čajića”.

Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović terete se da su tokom 1991. i 1992. godine sudjelovali u organizovanju grupe ljudi i podstrekavanju na genocid, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine.

U optužnici se navodi da su od 28. maja 1992. godine vojska i policija vršile “čišćenje sela”, među kojima i Vukovo Selo, istjerujući bošnjačko stanovništvo, pretresajući kuće, te odvodeći vojno sposobne muškarce na ispitivanje… U Vukovu Selu je tokom tih akcija ubijena jedna osoba.

 “Taj vojnik je iz Čajićevog džepa izvadio čakiju, komad kruha i glavicu luka, te drugoj osobi rekao: ‘Komandante, evo ubode me…’ Ta druga osoba mu je hladno rekla da ga ubije, što je taj vojnik i uradio”, prisjetila se Brkić.

Prema njenom iskazu, kroz Vukovo Selo je potom prošla kolona vojnika u različitim uniformama, a među njima je vidjela Marka Adamovića i “nastavnika Boška”.

“Oni su prolazili pored nas i nisu ništa govorili. Adamović je bio u sivomaslinastoj uniformi i naoružan”, kazala je Brkić.

Sredinom septembra 1992. godine Brkić je s majkom i bratom napustila Ključ jer tu, kazala je, više nisu bili slobodni.

“Bili smo niko i ništa, i svu imovinu smo morali ostaviti srpskoj republici i odjaviti se u policiji u Ključu. Odlazili smo u Opštinu, u sobu 17 i 18, gdje smo davali izjavu da dobrovoljno ostavljamo svoju imovinu”, rekla je Brkić.

Na sličan način Ključ je napustio i Zaim Smajić, drugi svjedok Tužilaštva, koji je, “zbog straha za život”, 27. maja 1992. godine s porodicom pobjegao iz grada u Vukovo Selo.

“Kad je došla vojska i nas postrojila, jedan od njih je počeo tući Šefika Čajića. Taj vojnik se obratio nekom koga je nazvao ‘komandant’ i on mu je rekao da ga ubije. Sjećam se da mu je potom pucao u predjelu stomaka”, rekao je Smajić i dodao da je Čajić tada imao “između 21 i 23 godine”.

Ovaj svjedok je objasnio da im je tada izvjesni Duško Berić rekao da naprave bijelu zastavu i krenu prema Šehićima.

“Mještani Vukovog Sela su mogli tu ostati, a mi što smo izbjegli morali smo se vratiti kućama. Zajedno s porodicom sam 25. septembra 1992. godine u konvoju napustio Ključ. Morali smo prvo platiti kartu za konvoj, te odreći se imovine u korist Republike Srpske”, objasnio je Smajić.

Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 1. juni 2009. godine.