This post is also available in: English
Anina Bundalo-Dimitrijević, svjedokinja Odbrane i kći optuženog Ratka Bundala, govorila je o onome što je nakon rata saznala od oca o ubistvima u Kalinoviku 1992. godine, naglasivši da je njen otac početkom augusta te godine boravio u Beogradu.
“Oca sam vidjela u Beogradu 3. augusta 1992. godine, kada je došao vojnim vozilom sa Ristom Puhalom i zaštićenim svjedokom H. Tada smo sestra i ja živjele u studentskom domu, gdje je naš otac bio oko 10 dana jer je odlazio na pretrage na Vojno-medicinsku akademiju”, kazala je svjedokinja.
Ratko Bundalo, Neđo Zeljaja i Đorđislav Aškraba terete se da su tokom 1992. i 1993. godine sudjelovali u ubistvima, deportaciji, hapšenju, zatvaranju, silovanju i mučenju Bošnjaka s područja Kalinovika.
Svjedokinja Bundalo-Dimitrijević je rekla da je prvooptuženi krajem novembra 1991. godine iz službe u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) iz Rijeke upućen u Kalinovik, na poziciju “komandanta artiljerijsko-protivoklopnog puka”.
“Nakon rata nam je otac šturo i malo govorio o Kalinoviku. Jednom prilikom je meni, sestri i mami kazao da je na televiziji vidio da su pronađeni posmrtni ostaci muslimana u Miljevini i da on s tim nema ništa. Tada je sa sigurnošću tvrdio da su oni bili pritvoreni kako bi ih razmijenili za neke izbjeglice iz Sarajeva”, rekla je svjedokinja.
U optužnici stoji da su od 2. do 5. augusta 1992. godine iz logora “Barutni magacin” u grupama izvođeni zatočeni muškarci, koji su potom odvođeni u pravcu Miljevine, općina Foča, i Kalinovika, gdje su strijeljani.
Jovan Lalović, drugi svjedok Odbrane, kazao je da je 26. juna 1993. godine raspoređen u Kalinovik, gdje je na poziciji “komandanta mješovitog protivoklopnog artiljerijskog puka” zamijenio prvooptuženog.
“Znam da su u Kalinoviku postojala dva puka koja su bila podređena komandi korpusa u Bileći. Kada sam došao u Kalinovik, pod mojom nadležnošću bilo je oko 250 boraca”, rekao je Lalović.
Ovaj svjedok je kazao da su, prema propisima, taktičke grupe bile privremeni formacijski sastavi čije je trajanje ovisilo o borbi, te da sa sigurnošću ne može tvrditi da li su postojale i na području Kalinovika.
“Borci su pričali da su Rade Pavlović i Sretko Lalović bili komandanti taktičkih grupa na tom području, ali ih 1993. godine nisam gore zatekao. Prema propisima, komandanti taktičkih grupa su najodgovorniji, dok ih je u tom slučaju Bundalo mogao samo podržavati logistički ili savjetima”, objasnio je Lalović.
Bundalo se tereti da je bio komandant Taktičke grupe Kalinovik, Zeljaja komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, a Aškraba upravnik logora “Barutni magacin”.
Nastavak suđenja zakazan je za utorak, 31. mart 2009. godine, kada je predviđeno saslušanje prvih svjedoka Odbrane Neđe Zeljaje.
