Stručnjaci, žrtve i predstavnici pravosudnih institucija, svjesni problema pri određivanju prioriteta u procesuiranju ratnih zločina te nivoa suđenja, jedino rješenje vide u strategiji.
Pitanje na kojem nivou bi se trebali procesuirati osjetljivi, a na kojem oni manje osjetljivi predmeti ratnih zločina, definirano je zakonom i uredbama, ali u praksi se čini da to nije tako jasno, smatraju analitičari.
Cijeli ovaj proces često je meta kritika kako advokata koji brane optužene, tako i udruženja žrtava, ali i čelnika Suda i Tužilaštva BiH.
Promatrači koji prate suđenja za ratne zločine pred Sudom BiH nerijetko tvrde da se pred ovom institucijom procesuiraju manje osjetljivi slučajevi, dok neki više osjetljivi bivaju upućeni na niže nivoe.
Koliko je to bitno govori i činjenica da u dva postojeća nacrta strategije za procesuiranje ratnih zločina – jedan je uradila predsjednica Suda BiH, a autor drugog je glavni tužilac Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH – ovo pitanje zauzima mnogo prostora.
Nedavno je na međunarodnom nivou, u Norveškoj, održana i konferencija o tome kako birati prioritete i na koji način vršiti selekciju pred sudovima za ratne zločine. Još jedna slična konferencija trebala bi se održati u Sarajevu naredne godine.
U svakom slučaju, riječ je o pitanju na koje će jasan odgovor dati buduća strategija za procesuiranje ratnih zločina.
Zakonske odrednice
Prema postojećem zakonu, nadležnost za prebacivanje predmeta ratnih zločina ima Sud BiH, koji bi trebao raditi reviziju predmeta i, na prijedlog Tužilaštva BiH, donositi odluke o tome na kojem nivou se određeni predmet može procesuirati.
Od 2005. godine, kada je aktivno počeo s radom Sud BiH, na niže sudove prebačeno je sedam predmeta. Najčešći razlog za donošenje odluke o prebacivanju predmeta bila je težina zločina koji se optuženima stavlja na teret, te efikasnost i ekonomičnost sudskog postupka.
U istom periodu, odlukom Državnog tužilaštva, na niže instance prebačeno je još oko 600 predmeta, u kojima je istraga započeta prije 2003. godine, odnosno prije stupanja na snagu Krivičnog zakona BiH.
David Schwendiman, šef Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, kaže da su ti predmeti upućeni “na daljnje istraživanje, a potom na procesuiranje”.
Samo jedna od odluka jeste ona u predmetu Mladen Milanović, koji je ustupljen Kantonalnom sudu u Sarajevu. Milanović je optužen kao bivši pripadnik vojnih snaga tadašnje Srpske Republike BiH da je 1992. godine fizički zlostavljao zatvorenike u logoru “Bunker” u Semizovcu, gdje je navodno bio stražar.
U rješenju koje je doneseno 10. januara 2008. godine, kao razloge za prebacivanje predmeta Milanović Sud navodi “ekonomičnost, efikasnost vođenja postupka i njegovu nekompleksnost”.
“Sudska vijeća razmatraju svaki prijedlog posebno i utvrđuju da li su ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o krivičnom postupku BiH, i nakon toga donose odluku”, kažu za Justice Report u Sudu BiH.
Neke od ovih odluka izazvale su buru negodovanja udruženja žrtava. Njihovi protesti su išli tako daleko da je javno zahtijevano da neke odluke budu promijenjene i predmeti vraćeni na Sud BiH.
Takav je slučaj i sa predmetom koji se tiče zločina u Pionirskoj ulici u Višegradu počinjenog 1992. godine, kada su pripadnici srpskih snaga zarobili 70 civila, potom ih zatvorili u jednu kuću i zapalili.
Ovaj predmet je, prema postojećoj odluci, trebao biti procesuiran pred Okružnim sudom Istočno Sarajevo. Za isti zločin sudi se Milanu i Sredoju Lukiću pred Haškim tribunalom, što šalje poruku da je riječ o jako osjetljivom predmetu.
Žrtve su se pobunile tvrdeći da je nepravedno da predmet kakav se procesuira u Haagu, u Bosni i Hercegovini bude upućen na lokalni nivo.
Slučaj je izazvao reakcije i u pravosudnim institucijama, te je nastala prepiska o tome ko je donio odluku da se taj predmet prebaci na Okružni sud.
Mirsad Bilajac, tužilac Kantonalnog tužilaštva u Goraždu, kaže je da je odluka o prebacivanju ovog predmeta došla nakon što su “dobili usmeno uputstvo” od tadašnjeg zamjenika glavnog tužioca.
“Više puta smo se sastajali u vezi s ovim predmetom, za koji nismo ni stvarno ni mjesno nadležni. Zajedno sa glavnim tužiocem u Goraždu, Lazarom Draškom, na kraju smo prenijeli predmet u Istočno Sarajevo radi daljnjeg postupanja”, navodi Bilajac.
Danas u Tužilaštvu BiH nezvanično kažu da ova odluka jeste bila greška te da postoji mogućnost da bude preispitana jer suđenje još nije počelo.
Slična situacija je sa predmetom Milutin Vilotić, koji je odlukom Suda BiH prebačen na daljnje procesuiranje u Okružni sud u Trebinje. Odluka je donesena 24. januara 2006. godine, a za Justice Report su u Trebinju potvrdili da su “zaprimili predmet i da je u fazi istrage”.
Milutin Vilotić se sumnjiči da je, zajedno sa još nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), sudjelovao u ubistvu sedam osoba u selu Žilić, općina Foča.
Promatrači koji prate rad Suda BiH kažu da je ovaj predmet po svojoj težini mogao biti procesuiran na državnom nivou, i porede ga sa znatno manje osjetljivim slučajevima koji jesu završili pred Državnim sudom, poput predmeta braće Damjanović, Gorana i Zorana, kojima se sudilo zbog premlaćivanja grupe civila.
Pravosnažnom presudom Suda BiH, Goran i Zoran Damjanović su osuđeni na 10 godina i šest mjeseci, odnosno na 11 godina zatvora, zbog premlaćivanja “grupe od 20 do 30 osoba” u naselju Bojnik u Sarajevu.
Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC), nevladina organizacija iz Sarajeva, vrši monitoring suđenja za ratne zločine u BiH. Njegov predsjednik Mirsad Tokača nije pobornik tvrdnji da se na Sudu BiH procesuiraju samo “lakši” predmeti ratnih zločina.
“Ne može se reći da Sud BiH samo procesuira ‘laške’ predmete. Taj sud je donio i prvu presudu za genocid u Srebrenici. Možda je način Tužilaštva BiH da prvo procesuira ‘manje ribe’ da bi došao do ‘težih’”, kaže Tokača za Justice Report.
Drugačije misli Fadila Memišević, direktorica bosanskohercegovačkog odjela Društva za ugrožene narode, koja kaže da Sud BiH “treba procesuirati sve ‘teže’ predmete”.
Zahtjevi advokata
Advokati koji brane pred Sudom BiH nerijetko navode, kao primjedbu na početku i na kraju suđenja, da njihov predmet nije dovoljno osjetljiv da bi se procesuirao na državnom nivou.
Razlog njihove žalbe najčešće jeste činjenica da bi se klijentima koje brane mogla izreći blaža kazna na lokalnom nego na Državnom sudu jer se radi po dva različita zakona.
Naime, Sud BiH se u svom radu oslanja na Krivični zakon BiH, koji propisuje maksimalnu kaznu do 45 godina zatvora. Na lokalnom nivou najčešće se primjenjuje stari zakon SFRJ, prema kojem je najveća moguća kazna 15 godina, i koji ne definira zločin protiv čovječnosti, za koji se tereti većina osoba optuženih pred Sudom BiH.
Među kritičarima je i advokat Krešimir Zubak, koji kaže da “procesuiranje nekih predmeta ratnih zločina na Sudu BiH samo dovodi do gubitka energije, novca i vremena”. “Takva vrsta predmeta bi se trebala završiti na lokalnim sudovima. Razlog je što nema definirane politike o prebacivanju predmeta”, kaže on.
Zubak smatra da se predmet Krešo Lučić, u kojem zastupa optuženog, treba voditi na lokalnom nivou, tvrdeći da je “neracionalno” da se vodi na Državnom sudu jer “nema tu težinu kao drugi koji još uvijek čekaju na procesuiranje”.
Lučić je nepravosnažnom presudom Suda BiH osuđen na šest godina zatvora zbog optužbi da je, kao zapovjednik voda Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), tokom juna i jula 1993. godine sudjelovao u zatvaranju i mučenju civila sa područja općine Kreševo. Trenutno je u ovom predmetu u toku obnovljeni proces pred Apelacionim vijećem, koje je ukinulo prvostepenu presudu.
Zahtjev da se predmet prebaci na lokalni sud podnosile su i Odbrane optuženih Sretena Lazarevića, Dragana Stanojevića, Mileta Markovića i Slobodana Ostojića.
Ovu četvoricu Tužilaštvo BiH tereti da su učestvovali u zatvaranju i premlaćivanju civila u zgradama zatvora, Suda za prekršaje i “Novog izvora” u Zvorniku. Lazarević je, prema optužnici, bio zamjenik upravnika tih zatvora, dok su ostali optuženi bili stražari.
Nepravosnažnom presudom osuđeni su na ukupno 27 godina zatvora.
I Odbrana Marka Škrobića je tokom iznošenja završne riječi naglasila da bi se “Tužilaštvo BiH trebalo baviti mnogo težim predmetima od ovoga, jer je na području Kotor-Varoši počinjeno mnogo više zločina koji nisu procesuirani”.
Prema prvostepenoj presudi Suda BiH, Škrobić je osuđen na deset godina zatvora zbog toga što je kao pripadnik HVO-a Kotor-Varoš ubio Stojka Glamočaka, nakon što je zajedno sa još nekoliko vojnika porodicu Glamočak istjerao iz njihove kuće.
Fadila Memišević smatra da se predmeti koje je Haški tribunal obrađivao i vratio u BiH “trebaju procesuirati na Sudu BiH”.
“Mislim da ima oko stotinu predmeta koje je ocijenio Haški tribunal, a oni se drže negdje u ladicama. To je strašno. Hoću da vjerujem da će te predmete uraditi Sud BiH, kao i sve ostale osjetljive. Znam da je za procesuiranje tako velikog broja predmeta neophodna strategija za procesuiranje ratnih zločina”, kazala je Memišević.
Neophodnost izrade strategije za procesuiranje ratnih zločina već dvije godine zagovaraju predstavnici državnih pravosudnih institucija. Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, i sama je izradila nacrt ovog dokumenta, gdje se posebno osvrće na “upravljanje predmetima i predlaže mjere za efikasno procesuiranje”.
“Moraju postojati objektivizirani i transparentni kriteriji za odabir predmeta na osnovu kojih se vrši ustupanje. Sud i Tužilaštvo BiH moraju koristiti iste kriterije za ocjenu i selekciju predmeta. Na taj način Sud bi se pojavljivao kao mehanizam za kontrolu ustupanja predmeta iz svoje isključive nadležnosti”, stoji u ovom nacrtu.
Postojeći kriteriji, koje je u decembru 2004. godine usvojilo Tužilaštvo BiH, kako se navodi u dokumentu koji je Kreso sačinila, “bili bi polazni osnov za ocjenu predmeta”, dok bi Sud BiH razvio kriterije za njihovu raspodjelu između okružnih/kantonalnih tužilaštava i sudova i pravosudnih institucija na državnom nivou.
I David Schwendiman, glavni tužilac Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, je ponudio svoju verziju nacrta strategije, a u intervjuu za Justice Report je istakao da, kada je riječ o ustupanju predmeta, postoji cijeli niz pitanja na koja se moraju dati odgovori.
“Prvo, ko će i kako odlučiti šta i gdje treba da ide? Zatim, kada se odluka donese, kako prenijeti predmet da i dalje postoji autoritet nad tim kako je on vođen?”, pita se Schwendiman i dodaje da je potrebno ispitati uslove u kojima rade lokalni sudovi i tužilaštva.
Jedan od prijedloga da se, po uzoru na Haški tribunal, pri Državnom sudu osnuje zasebno vijeće koje bi razmatralo pitanje upućivanja predmeta na niže sudove.
Radna grupa za izradu Nacrta strategije za prosesuiranje ratnih zločina, koja radi još od jula 2007. godine – kako saznaje Justice Report – pri kraju je svog djelovanja, a kao jedno od prvih pitanja kojima su se bavili bilo je ono što se tiče prebacivanja predmeta. Justice Report saznaje da je donesena odluka prema kojoj će ovo pitanje u budućnosti biti u isključivoj nadležnosti Suda BiH, a da će Tužilaštvo, umjesto da donosi odluke, samo davati prijedloge.
Strategija, koja će dati odgovor i na ovo važno pitanje, još uvijek nije gotova, a sve dok ne bude, ostat će nesporazumi i nesuglasice, te negodovanja žrtava.
Erna Mačkić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected]. Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.
