Đukić: Priče o prekinutoj mladosti

Piše: Merima Husejnović

Saslušanjem preko 30 svjedoka i uvođenjem više od 150 materijalnih dokaza, Tužilaštvo BiH je okončalo sedmomjesečni postupak protiv Novaka Đukića, kojeg smatra odgovornim za granatiranje Tuzle u maju 1995. godine. Statusna konferencija na kojoj će Odbrana iznijeti plan izvođenja svojih dokaza održat će se 11. novembra 2008. godine.

Đukić je, prema navodima optužnice, bio komandant Taktičke grupe (TG) Ozren pri Vojsci Republike Srpske (VRS).

Optužen je da je 25. i 28. maja 1995. godine, u vrijeme kada je Tuzla bila zaštićena zona UN-a, naredio artiljerijskom vodu koji mu je bio potčinjen, lociranom u selu Panjik na planini Ozren, da iz topova kalibra 130 mm granatira Tuzlu.

Prema navodima optužnice, jedan artiljerijski projektil ispaljen sa planine Ozren 25. maja pogodio je dio grada zvani Kapija. Od posljedica granatiranja 71je osoba poginula, a preko 200 ih je ranjeno. Najmlađa žrtva – Sandro Kalesić – imao je dvije ipo godine.

Njegov otac, Dino Kalesić, svjedočio je u korist Tužilaštva rekavši da je 25. maja1995. godine sa prijateljima i porodicom proslavljao godišnjicu braka kada je pala granata na Kapiju.

“Taj dan je sve bilo puno mladih ljudi, svaka ulica, svaki lokal. Pala je granata i posjekla sve što je bilo veselo, razdragano, mlado i lijepo. Sve je u trenutku zamrlo. Ili je ubijeno ili ranjeno. Nestalo je muzike i svjetla, ostao je samo mrak i jezivo zujanje u ušima”, ispričao je Kalesić.

Sa sinom Sandrom, Kalesić je pobjegao u haustor, gdje je primijetio da je dječak “dobio geler u srce”.

“Na rukama mi je izdahnuo na kapiji bolnice. Doktori ga nisu uspjeli oživjeti”,prisjetio se Kalesić.

Amel Mehmedović je toga dana izgubio brata i prijatelja, a i sam je ranjen.

“Bilo je više od 200 ljudi na Kapiji jer je nakon dugih kiša to bio prvi lijep i sunčan dan. Bio je Dan mladosti, a pretvorio se u dan najveće tragedije”, ispričao je Mehmedović.

I Samiru Đapi je 25. maja 1995. godine poginuo najbolji prijatelj, koji je tri dana ranije napunio 20 godina.

“Jednostavno je nastao mrak i osjetio sam smrad baruta. Ležao sam, a pored mene je bio moj prijatelj Asim Slijepčević, ukočen. Zvao sam ga, nije se odazivao”,prisjetio se Đapo.

U Tuzli su tada ranjeni i Fahrudin Rahmanović, Azra Mitrović, Adnan Pirić i Amra Ponjavić, i odvezeni u bolnicu, u kojoj su zatekli hodnike pune ranjenika.

“Imala sam osjećaj da je čitava Tuzla ispred bolnice. Svi su došli da traže nekog svog. Hol je bio krvav, a leševi naslagani na gomili. Nisam mogla vjerovati da se to nama desilo”, ispričala je Azra Mitrović.

Scene iz bolnice prisjetio se i Ahmed Isić.

“Mrtve su umotavali u čaršafe i slagali u holu. Vidio sam prijatelja Samira koji je ostao bez obje noge. On me je na neki način i spasio jer je bio ispred mene i ‘pokupio’ sve gelere. U bolnici je i umro”, prisjetio se Isić.

Na sličan način preživio je i Adnan Mujačić, koji je ispričao da je stajao “samo pet do 10 metara od mjesta eksplozije”, te su ga pogodila 22 gelera.

“U tih nekoliko metara između mene i mjesta udara granate bilo je sigurno 50 ljudi, zato sam i preživio. Imao sam rane od gelera u oku, nogama, i čak blizu srca, ali su već bili spori jer su prošli kroz toliko ljudi”, ispričao je drhtavim glasom u sudnici Mujačić.

Nadir Huremović, Edin Altunbabić i Adnan Aliefendić, iako su bili na Kapiji, nisu ranjeni 25. maja 1995. godine. Pokušali su pomoći ranjenicima.

“Čuo sam prasak i vidio prašinu na sve strane. Nakon nekoliko sekundi čuli smo vriske i jauke. Sve je bilo krvavo. Čuo sam svašta – ‘nemojte nas ostavljati, spasite nas’… ”, ispričao je Nadir Huremović.

Na mjesto masakra, ubrzo nakon pada granate, došli su lokalni novinari, među kojima i Salih Brkić.

“Tu sam vidio stravični prizor. Onda smo otišli u bolnicu i tamo sam shvatio pravu veličinu tragedije. U holu su bila poslagana tijela ubijenih. Bila je to užasna scena. Od toga datuma pa nadalje,ljudi su i dalje umirali, mladost Tuzle”, ispričao je Salih Brkić.

Dan nakon pada granate, 26. maja 1995. godine, istragu na licu mjesta provodela je ekipa za uviđaj iz Tuzle i Sarajeva, u kojoj su bili i Nedžad Vejzagić, djelatnik Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, te Charlez Bratz, predstavnik UNPROFOR-a.

“Na osnovu pronađenih ostataka metala, stručnjaci su prepoznali da se radilo o artiljerijskom projektilu topa kalibra 130 mm. Utvrđeno je i da je ispaljen sa teritorije Ozrena”, rekao je Vejzagić.

Prema iskazima bivših pripadnika VRS-a, na planini Ozren bile su četiri brigade, te “pridodate jedinice”, koje su po zahtjevu mogle upotrebljavati top kalibra 130 mm.

“Vatrama tih oružja upravljala je komanda TG-a. Znam da su ponekad jedinice tražile upotrebu tih topova na liniji, oni sui namijenjeni za podršku u odbrani. Nije mi poznato da su upotrijebljeni na naselja”, ispričao je Dragan Jovanović, nekadašnji operativac Taktičke grupe Ozren, kojom je, prema njegovim riječima, 1995. godine komandovao Novak Đukić.

Dragan Vasiljević, tadašnji komandant Prve ozrenske brigade, kazao je da TG nije imala svoju artiljeriju, jer su oni bili tu samo da “objedine rad svih jedinica sa tog područja”.

“Topovi 130 i 155 mm su pripadali artiljeriji Prvog krajiškog korpusa i bili su pod njihovom komandom. Odobrenje za njihovu upotrebu mogli su tražiti komandanti brigade, preko Taktičke grupe”, ispričao je Vasiljević.

Brano Marjanović, bivši komandir čete Prve ozrenske brigade VRS-a, i njegov zamjenik Zoran Lazarević pak tvrde da na Ozrenu nije bilo topova, te da je njihova jedinica na raspolaganju imala samo minobacače od 62 mm.

Tužilaštvo je saslušalo i pripadnike Prvog mješovitog artiljerijskog puka (MAP), koji su istakli da su u selu Panjik, na planini Ozren, bila tri topa kalibra 130 mm.

Mile Savić, koji je tokom rata bio komandant MAP-a Prvog krajiškog korpusa VRS-a, tvrdi da je vod koji su činila dva topa 130 mm i oko 20 ljudi “pridodao Taktičkoj grupi Ozren” da bi ih oni mogli upotrebljavati. Sudu je pojasnio da je vod morao podnositi izvještaj TG-u, te da se nijedan projektil nije mogao ispaliti bez naređenja “pretpostavljene brigade”.

“Naređenje bi sadržavalo broj cilja koji treba da se gađa i broj projektila. Nakon izvršenja naredbe bila je obaveza da se potvrdi da li je odrađeno to”, ispričao je Ljubiša Ćorsović, tadašnji zamjenik komandira voda topova 130 mm, i dodao da je naredbe za gađanje najčešće izdavao načelnik artiljerije TG-a poznat kao “major Omega”.

Goran Mijatović, Nenad Čolić i SlavkoStojanović, bivši komandiri odjeljenja MAP-a, rekli su da su za svaku ispaljenu granatu dobivali naredbe iz komande, te da je niko od vojnika nije mogao samostalno ispaliti.

“Naređenja za dejstva sam dobivao poljskim telefonom iz komande, od komandira voda. Nije mi bilo poznato koji je cilj, ja samo dobijem elemente za gađanje i podatke po kojima ću nišaniti. Na osnovu elemenata ne mogu znati koji je cilj. Ne znam da li granate idu u grad ili blizu grada”, rekao je Mijatović.

Elemente za gađanje su na osnovu koordinata računali Goran Mrzić, Milan Đurić i Dragan Babić, koji su u MAP-u bili “računači”.

“Koliko znam, TG nam je mogla izdavati naređenja za otvaranje vatre. To je radio načelnik artiljerije kojeg su zvali ‘kapetan Omega’. Nama je komandir voda prenosio koordinate ili numerisane ciljeve koje treba gađati”, ispričao je Mrzić, a slično su rekli i Đurić i Babić.

Svi bivši pripadnici VRS-a koje je saslušalo Tužilaštvo ispričali su da su za granatiranje Kapije čuli iz medija.Većina ih je naglasila kako su sigurni da ta granata nije mogla biti ispaljena sa njihovih položaja.

Na osnovu “rekonstrukcije događaja” koju je na zahtjev Tužilaštva BiH proveo vještak Berko Zečević, nema sumnje u to da je na Tuzlu 25. maja 1995. godine pala granata kalibra 130 mm ispaljena sa planine Ozren, iz sela Panjik.

“Radijus smrtonosne zone ovog projektila je veličine pola fudbalskog igrališta. Svaki njegov fragment je smrtonosan, a projektil ima 4.000 do 6.800 metalnih fragmenata. Ovaj projektil je izuzetno efikasan ako postoji visoka koncentracija ljudi na malom prostoru, što je bio slučaj na trgu Kapija. Ovo što se desilo jeste realno”, rekao je vještak Berko Zečević.

Merima Husejnović je novinarka BIRN –Justice Reporta. [email protected].Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.