Obustavljene istrage umjesto podignutih optužnica

Okružno tužilaštvo Bijeljina od rata do danas okončalo je rad na 30 predmeta, bez podizanja ijedne optužnice.Novak Kovačević, glavni tužilac, ističe da je donošenje naredbe o obustavi istrage jednako teško kao i podizanje optužnice, “ako ne i teže”.

“Okružni sud u Bijeljini do danas nije zaprimio nijednu optužnicu koja se odnosi na krivično djelo protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom”, kaže Radomir Aleksić, predsjednik ovog suda.

Kovačević se žali na kritike koje se iz nevladinog sektora upućuju ka tužilaštvu.

“Teško je ostvariti pravu saradnju. Nekad stičem utisak kako ljudi nemaju volje da sarađuju, ali imaju da kritikuju”, ističe Kovačević.

Nevladin sektor jeste izuzetno kritičan kada je riječ o radu bijeljinskog pravosuđa i za to nalaze puno argumenata.

“Bezbjedni mogu biti oni koji su počinili ratne zločine, a mirnog sna nema za žrtve. Sve se čini da se nepodignu optužnice, jer ako nema optužnica, nema ni presuda, a onda nije bilo ni zločina. Krug se zatvara i time se izbjegava pitanje odgovornosti za ono što je učinjeno”, kaže Salem Čorbo, predsjednik Udruženja “Povratak i održivi opstanak” iz Bijeljine.

Umjesto tužilaštva i suda u Bijeljini, istrage o zločinima koji su u njihovoj nadležnosti vode institucije u Tuzli – gdje je već i izrečeno nekoliko presuda – te nevladine organizacije. I Tužilaštvo BiH pokrenulo je pet istraga protiv 16 osoba i to u vezi s logorom Batković.

Početak zla

Zločini počinjeni u Bijeljini opisani su u prvostepenoj presudi kojom je Vijeće Tribunala u Haagu na 27 godina osudilo Momčila Krajišnika. U dijelu presude koji se odnosi na Bijeljinu, navodi se da je ovo prva općina koju su u aprilu 1992. “zauzeli bosanski Srbi”. Sudsko vijeće je utvrdilo da su tih dana pripadnici paravojnih snaga ubili “najmanje 48 civila”.

Podaci Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), nevladine organizacije iz Sarajeva koja je uradila popis poginulih tokom rata u BiH, govore kako je u ovom gradu ubijeno ukupno 1.040 ljudi.

“Bijeljina je početak zla. April 1992. godine je ostao najcrnja tačka. Za tri noći, cijelo jedno naselje je likvidirano. Čovjek iz policije mi je rekao da su tri noći i tri dana vozili pune kamione leševa u Drinu”, prisjeća se Lazar Manojlović, novinar i publicista koji je rat proveo u Bijeljini.

Na ovom području je tokom rata postojalo nekoliko zatočeničkih centara. Najpoznatiji od njih je logor Batković, formiran u junu 1992. godine, gdje je,prema nepravosnažnoj presudi Tribunala, boravilo i do 1.280 Bošnjaka i Hrvata.

Preživjeli pričaju o zločinima,ali u Okružnom tužilaštvu kažu da tvrdnje očevidaca nisu dovoljne za podizanje optužnice.

“Imamo mi ljudi koji su preživjeli ali njihovo svjedočenje se svodi na to što kažu ‘to su uradili Bošnjaci ili Srbi…’. Dakle, nema dokaza kojim bi potkrijepili ko je neposredni izvršilac i pod čijom komandom je to urađeno”, napominje glavni tužilac Novak Kovačević.

Osim Bijeljine, u nadležnosti Okružnog tužilaštva je još šest općina – Ugljevik, Lopare, Zvornik, Osmaci, Bratunac i Srebrenica. Prema podacima IDC-a, na području ovih općina stradalo je više od 16.000 osoba, od čega samo u Srebrenici preko 7.000.

U ovom tužilaštvu je, kako saznajemo, prije šest godina pokrenuta istraga protiv jedne osobe koja radi u policiji a sumnjiči se za odvođenje dvojice mladića koji su nestali. Do sada je u toku istrage saslušano ukupno 17 svjedoka.

“Od 17 saslušanih lica, i od materijala koji imamo trenutno u tom predmetu, jednostavno nema podataka koji bi sa velikim osnovom sumnje ukazivali da je ta osoba počinila ratni zločin.Nemamo nikakvih podataka osim da ih je on odveo na saslušanje u stanicu policije, i da su navodno poslije toga pušteni”, kaže tužilac Kovačević.

Jusuf Trbić u knjizi Majstori mraka, koja je sastavljena od svjedočenja osoba koje su preživjele zločine ili izgubile najbliže članove porodice u ratu, piše o ovom slučaju.

“Odvedena su dva momka – Faruk Bilalić i Mustafa Salković. Odveo ih je njihov školski drug, policajac, koji i danas radi u policiji i unaprijeđen je u inspektora. On priznaje da ih je odveo i navodno negdje pustio. Posmrtni ostaci Faruka Bilalića nađeni su u Mitrovici,dok se za Salkovićem još traga”, kazao je Trbić.

“Možete misliti kakva je situacija u Bijeljini kada sam ja kao pojedinac uspio prikupiti tolike podatke,a tužilaštvo, policija i sud nisu”, ogorčen je Trbić. “Mi naše ubice srećemo svaki dan na ulici. Mnogi od njih i danas se nalaze na ključnim mjestima”, kaže i spominje ime Mirka Blagojevića, predsjednika Srpske radikalne stranke “Vojislav Šešelj” .

“Odveo me je iz kuće mog puncapravo u Arkanov štab i tamo sam cijelu noć proveo. Vidio sam neke ljude čija su imena kasnije osvanula na listi ubijenih. Mene su tukli cijelu noć i desetak puta izvodili da me ubiju. Blagojević nakon rata nesmetano živi i nastupa javno kao najnormalniji građanin, kao da se ništa nije dogodilo”, kaže Trbić.
Justice Report je kontaktirao Mirka Blagojevića, koji nije bio voljan govoriti o ratu.

“Mnogo o tome znam, može se reći najviše, ali neću da govorim jer sam potencijalni svjedok doktora Vojislava Šešelja u Haagu. Mnoge stvari sada ne želim da govorim, a o svemu ću govoriti u Haagu”, rekao je Blagojević.

Vojislavu Šešelju trenutno se sudi pred Tribunalom u Haagu. U novembru 2006. godine, prije početka suđenja,optužnica mu je reducirana, te su iz nje, između ostalog, izbačene optužbe za zločine u Bijeljini.

Blagojevićevo ime se spominje u prvostepenoj presudi Momčilu Krajišniku, gdje se navodi da je komandovao “lokalnom paravojnom formacijom” koja je sarađivala sa jedinicom Željka Ražnatovića Arkana.

Preuzimanje nadležnosti

Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine, kaže da i ova organizacije već dugo ukazuje na “neprihvatljivu praksu” pravosuđa u Republici Srpskoj (RS), u kojem vlada “jedna vrsta letargije”.

“Pogotovo je razočaravajuće kada obični građani u tim mjestima znaju ko su počinioci zločina, tačno se zna i ko su naredbodavci. Samo je to, izgleda, nepoznato tužilaštvu, i samo tužilaštvo ima problema da prikupi dovoljno dokaza. Ono što nas može zabrinuti jeste da se neki od učesnika danas nalaze na odgovornim pozicijama, i da je moguće da i oni vrše pritisak kako ti sudski procesi ne bi bili otvoreni i kako bi vrijeme učinilo svoje”, smatra Todorović.

Trenutno, u Okružnom tužilaštvu Bijeljina u fazi istrage je 11 predmeta, na kojima rade dva tužioca. Pored ratnih zločina, oni rade i na drugim predmetima. Kovačević ističe da je svjestan nezadovoljstva udruženja, te da to smatra vidom pritiska na rad ove ustanove.

“Mene vrijeđa kada kažu ‘nerad’.Za mene je ogroman rad ako mi 480 lica svedemo na 130. Znači da smo te ljude oslobodili, oni više nisu osumnjičeni. Donijeti naredbu o obustavi istrage jednako je teško kao i doći do optuženja. Treba provjeriti sve moguće podatke da bi se obustavila istraga”, kaže Kovačević.

Prema Kovačeviću, Okružno tužilaštvo ne želi podizati optužnice “po narudžbi”, niti “zbog statistike”, već samo u slučajevima kada su sigurni da na osnovu materijala presuda može biti osuđujuća.

“Bolje 1.000 krivih pustiti, nego jednog nevinog osuditi”, smatra Kovačević, i dodaje da podizanje optužnica otežava činjenica da tužilaštvo radi po prijavama koje je “naslijedilo” iz rata, a koje su “nekvalitetne” i često podnošene u svrhu “ratne propagande”.

“Nismo mogli doći do opipljivih podataka da bismo nekoga optužili”, kaže Novak Kovačević.

Salem Čorbo najavljuje da će Tužilaštvu “uskoro dostaviti obiman materijal”, a da su to već uradili sa Državnim tužilaštvom.

Područje koje bi trebalo biti u nadležnosti bijeljinskog tužilaštva, pokrivaju institucije u Tuzli, gdje je do sada podignuto 13 optužnica, a četiri predmeta su procesuirana.

Bijeljinski tužilac Novak Kovačević ističe da je za njegov ured “veliki problem” činjenica da Kantonalno tužilaštvo u Tuzli još uvijek vodi istrage za područja koja su u njihovoj nadležnosti, posebno za zločine u Srebrenici i Bratuncu.

“Ne možemo tražiti da nam ih ustupe, već je svako tužilaštvo dužno da vodi računa o svojoj mjesnoj nadležnosti. To je osnovno, to je broj jedan”, smatra Kovačević.

Jasna Subotić, glasnogovornica Kantonalnog tužilaštva u Tuzli, za JusticeReport je pojasnila da ovo tužilaštvo od 1994. godine procesuira predmete ratnih zločina, koje su, shodno zakonskim odredbama, “u obavezi završiti”, jer se radi o istragama započetim prije stupanja na snagu novih zakona.

Ratne presude za ubistva civila

Jedna od ratnih priča iz Bijeljine jeste i ona o Edini Ramičević, djevojci koja je ubijena u naselju Međaši 16. januara 1993. godine. Njena majka Magbula Ramičević za Justice Report priča priču o svojoj kćeri.

“Moja kćerka je krenula s mužem da bježi u Srbiju. Ti ljudi su ih odveli na Drinu i poubijali. Poslije sam otišla na groblje gdje je bila sahranjena, između jedne Marije i Soke. Kada su je iskopali, Komisija za traženje nestalih je radila analize krvi i poslije godinu dana su ustanovili da je to moja Edina”, kazala je Magbula.

Tijelo Edininog muža Nedžada Kurtovića, koji je toga dana bio s njom, ni do danas nije pronađeno. U vrijeme kada su ubijeni, Edina i Nedžad bili su svega nekoliko mjeseci vjenčani. Dvadesetdvogodišnja Edina bila je trudna.

“Ona je vikala: ‘Nemojte, ja sam trudna’, a oni su je ubili”, kroz suze govori Magbula Ramičević ono što j esaznala o smrti svoje kćerke.

Za ubistva i saučesništvo u ubistvima Edine Ramičević i Nedžada Kurtovića, kao i još 12 osoba, među kojima je bilo troje djece, Osnovni sud u Bijeljini je u aprilu 1995. godine osudio sedam lica. U optužnici nije bilo riječi o ratnom zločinu.

Branko Đurić osuđen je na 14 godina i 10 mjeseci, Zoran Pantić na 10 godina i 10 mjeseci, Željko Lakić i Vukadin Karolić na po šest godina, Nikola Kovačević na četiri i po, Rade Novaković na tri i po, i Zoran Tešanović na tri godine zatvora.

Svi su u vrijeme počinjenja zločina imali oko 20 godina, što im je sud uvažio kao olakšavajuću okolnost, kao i “pripadnost Vojsci Republike Srpske”. Tokom istražnog postupka Branko Đurić je rekao da je pucao u “muslimane koji su bježali”, te da je znao da ih je ubio jer su “otplovili niz Drinu leđima okrenuti ka gore”.

“Ovakvo svoje ponašanje tokom istrage pravdao je činjenicom da je proživio u ratu svašta, da nema nikakvih prihoda, da mu je kuća u potpunosti izgorjela, da je vidio mnoge zločine koje su počinili Hrvati i muslimani, te da zbog toga mrzi sve muslimane i Hrvate, bez obzira da li se radi o ženama ili djeci”, navodi se u obrazloženju presude.

Branko Todorović smatra da većina okružnih tužilaštava u RS-u ne radi dobro svoj posao, te da kao rezultat toga “imamo počinioce ratnih zločina na slobodi, frustrirane žrtve i njihove porodice, te jedno nefunkcionalno pravosuđe”.