Bastah i ostali: Ime teško za izgovoriti

Nedim Salaharević, koji je 1992. imao nepunih 14 godina, nazvao je optuženog Bastaha “monstrumom”, te ga optužio za “stradanje i patnje Bošnjaka Vlasenice i razorenje moje porodice”.

“Viđao sam tog monstruma u mojoj ulici. On je lično u kući Smaila Durakovića napravio kuću mučenja i silovanja za mlade djevojčice Bošnjakinje. Tu je sebi doveo dvije sestre Ferhatović i Lelu Timo, koja ja išla sa mnom u razred, dakle imala je 13 godina. Noću bismo čuli krike silovanja tako jake da se nije moglo spavati”, rekao je Salaharević.

Tužilaštvo BiH tereti Predraga Bastaha zvanog Car i Gorana Viškovića zvanog Vjetar da su tokom 1992. godine učestvovali u “silovanjima, ubistvima, psihičkom zlostavljanju, mučenju i nestancima civila” sa područja Vlasenice.

Svjedok Salaharević odbio je izgovoriti ime optuženog Bastaha, ali je nakon intervencije Sudskog vijeća pristao da ga pokaže u sudnici, rekavši: “To je Predrag Bastah zvani Car, ali to nije čovjek. Izvinite, sudija, ali meni je teško izgovoriti njegovo ime.”

Svjedok je u sudnici kazao da je Bastaha vidio “nekoliko puta” tokom ljetnih mjeseci 1992. godine.

“Jedne prilike došao je u moju kuću da popiše Bošnjake i rekao mome bratu, koji je imao 19 godina, da neće izaći živ iz Vlasenice. Sjećam se da sam ga vidio i dan nakon što je srušena džamija u Vlasenici, kako tjera zatvorenike iz logora Sušica da siju boriće na mjestu gdje je bila džamija”, prisjetio se Salaharević.

Salaharević je rekao da je, prema svom sjećanju, optuženog posljednji put vidio 13. septembra 1992. godine, kada je istjeran iz svoje kuće i, skupa sa porodicom, došao u logor Sušica.

“Optuženi je stajao kraj ulaza i odmah je odveo brata i oca u logor. Majka i ja smo gurnuti prema autobusima, ali onda se tu pojavio optuženi i počeo da i mene vuče u logor. Ja sam plakao i molio da me ne odvode od brata. Zatim je došao čovjek sa strane i spriječio ga da me odvede. Ubacili su me u autobus i nikada poslije nisam vidio ni brata ni oca”, dodao je Salaharević.

Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je zamolio Sudsko vijeće da mu se optuženi Bastah “ne obraća direktno”, te su pitanja postavljana isključivo putem njegovog branioca Refika Serdarevića.

Drugi svjedok Tužilaštva, Hajrudin Merić, kazao je da je 2. juna 1992. godine odveden u logor Sušica, gdje je zatekao oko “300 ljudi, žena i djece” i doživio “tuče, izvođenja i ubistva”.

“Sjećam se 27. juna, došao je po nas Goran Vjetar, utrpao nas u kamion – hladnjaču za meso – i odveo na rad. Kada smo stigli, poslao nas je da kopamo krompir, ali je poštaru Alihodžiću rekao da iskopa rupu od pola metra. Kada je završio, pozvao je Džemu i Hašima Ferhatovića i rekao im da pucaju u Alihodžića. Kada oni nisu mogli, on se razljutio i potrpao nas nazad u kamion”, prisjetio se Merić.

Viškovićev branilac Todor Todorović je tokom unakrsnog ispitivanja upitao svjedoka da li mu je poznato da su Višković i Alihodžić bili “prijatelji tada, a i dan-danas se posjećuju”, na šta je svjedok samo kazao da mu to “nije poznato”.

Nastavak suđenja zakazan je za 6. novembar 2008. godine.