This post is also available in: English
Dana 11. jula 1992. godine, Goran Višković, “skupa sa nekoliko srpskih vojnika sa čarapama na glavi”, zarobio je svjedoka čiji je identitet zaštićen pod šifrom 16, i u grupi civila ga odveo ulogor Sušica, tvrdi Ramiza Handžić, također svjedokinja Tužilaštva.
“Višković je ušao u moju kuću i počeo da tuče mog muža Begu. Kada sam ga pitala zašto, on me je nogom udario u kičmu i oborio niza stepenice. Tada sam slupala koljena, lakat i dva zuba”, rekla je Handžić.
Tužilaštvo tereti Predraga Bastaha Cara i Gorana Viškovića Vjetra, bivše pripadnike policijskih i vojnih struktura Republike Srpske, za ubistva, psihička zlostavljanja i mučenja Bošnjaka na području Vlasenice tokom 1992. godine.
I Ramiza Handžić je tog dana odvedena u logor Sušica, gdje je ostala osam dana. Njen muž je iz logora jednog dana “odveden na Pelemiš”.
“Došli su neki nepoznati ljudi, njih 10 ili 12. Pored mog muža odveli su i tri brata svjedoka 16. Ja sam odmah nakon toga razmijenjena. Nisam našla muža živog”, rekla je svjedokinja.
Ona je u sudnici kazala da je optuženog Bastaha vidjela dva puta – jednom kada je “nasilno odvodio komšije” Atifa Smajića, Ismeta Kavaza i Džemala Ambeškovića, a drugi put kada je išla na razmjenu.
“Iz Sušice su nas povezli autobusima i kamionom. Bastah Car je vozio kamion. Kada smo stigli na Luke, vojska je počela odvajati mlade djevojke i žene, a Bastah je stajao i govorio im: ‘Odvojite, odvojite što više, pa posijte našeg sjemena.’ Te žene se žive nisu vratile”, dodala je svjedokinja.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Viškovićev branilac Todor Todorović upitao je svjedokinju da li je znala išta o planovima o naoružavanju Bošnjaka i postojanju Patriotske lige u Vlasenici, čiji članovi su se navodno sastajali u kafani “Lipa”, u podrumu njene kuće, na šta je svjedokinja odgovorila da “nije bila upoznata”.
Zaštićeni svjedok 16 ispričao je kako je 11. jula po njega došao “Goran Višković sa nekoliko vojnika”.
“Tako su me jako udarali da su mi pukla rebra. Počeo sam da pljujem krv, a zatim su me vukli i tjerali da klanjam na betonu. Stavljali su mi čičke i pijesak u usta. Ne znam ko je to sve radio jer sam bio polumrtav i krvav”, rekao je svjedok 16.
Svjedok je odveden u logor Sušica zajedno sa svoja tri brata, koja su kasnije odvedena na “prinudne radove na Pelemiš”, ali se nisu vratili. On je razmijenjen 1. augusta 1992. godine.
Nastavak suđenja zakazan je za 31. oktobar 2008. godine.
