Tri svjedoka Odbrane, bivši zatočenici logora “Novi izvor” u Zvorniku, tvrde da ih u zarobljeništvu niko nije maltretirao te da su imali “hotelsku hranu”.
“Dok sam bila u zatvoru ‘Novi izvor’, od 13. juna do 31. augusta 1992. godine, niko nije maltretiran i premlaćivan. Ne znam šta drugo da uradim osim da se javno zahvalim ovim optuženim. Zahvaljujem se što ste bili ljudi i ostali dosljedni ovom čovječanstvu”, kazala je svjedokinja Spomenka Stojkić.
Tužilaštvo BiH tereti Sretena Lazarevića, Dragana Stanojevića, Mileta Markovića i Slobodana Ostojića da su tokom 1992. i 1993. godine, kao pripadnici rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti Zvornik, učestvovali u zatvaranju, premlaćivanju, te iznuđivanju vrijednosti od civila zatočenih u Sudu za prekršaje i zgradi “Novi izvor” u Zvorniku.
Prema optužnici, Lazarević je bio zamjenik upravnika logora gdje su držani civili, dok su ostali optuženi bili stražari.
Stojkić je rekla i da je 13. juna 1992. godine pozvana da se javi u štab Teritorijalne odbrane (TO) Zvornik, gdje ju je, po dolasku, ispitivao i zlostavljao Marko Pavlović, tadašnji komandant TO-a, da bi je potom predao dvojici policajaca – jedan od njih je bio Sreten Lazarević – koji su je odveli u “Novi izvor”.
Marko Pavlović je optužen za ratni zločin počinjen u Zvorniku i sudi mu se pred Specijalnim sudom u Beogradu (Srbija).
“Sa mnom je u zatvoru bila Aida iz Zaseoka kod Zvornika, za koju mislim da nije bila ni punoljetna, te Vesna koja je bila udata za Bošnjaka. Ostale žene i djeca koje su dolazile ostajale su dan-dva i onda išle na razmjenu”, kazala je Stojkić, istaknuvši da ne zna razlog zašto je bila zatvorena.
Svjedokinja tvrdi da su žene u “Novom izvoru” mogle “ići u kuću koja se nalazila prekoputa i okupati se”. Uz to, ona je “koristila i telefon kada bi je brat nazvao iz Tuzle”.
Drugi svjedok Odbrane, Asim Banjanović, također bivši zatvorenik iz “Novog izvora”, tvrdi da ga je “spasio Lazarević” tako što ga je stavio u sobu sa samo sedam zatvorenika.
“Mogao me je smjestiti u drugu prostoriju gdje su bila 64 zatvorenika. Hranu smo dobijali dva puta dnevno, i to iz hotela. To sam siguran jer poznajem čovjeka koji je dovlačio hranu”, kazao je Banjanović, dodavši da su u toj prostoriji zatočenici “spavali na podu”, ali su imali deke koje su prostirali ispod sebe, te da su mogli “primiti medicinsku pomoć”.
Treći svjedok Odbrane bio je Ismet Ibrahimović, koji je 26. juna 1992. godine uhapšen u Kozluku i odveden u “Novi izvor”. Za uslove u tom zatvoru kazao je da su bili “dobri” i istaknuo da “niko nije maltretiran” osim “zatvorenika iz Sapne koji je imao malo modrica po licu”.
Ibrahimović je u zatvoru bio do 15. jula 1992. godine, kada je premješten u Batkoviće kod Bijeljine. Za vrijeme svog boravka u “Novom izvoru”, ispričao je, “nije nikako vidio stražare”, a prostorije u kojima su boravili zatvorenici “bile su otključane”.
“Neki zatvorenici su išli da rade. Nije im to niko naređivao, mogu reći da su se javljali dobrovoljno”, kazao je Ibrahimović.
Ismet Rahmanović, četvrti svjedok Odbrane, svjedočio je u korist Sretena Lazarevića, koji mu je, kako je rekao, “bio radni kolega prije rata”.
“Nikada nisam mogao primijetiti da je Lazarević neki nacionalista, a bili smo i kućni prijatelji”, dodao je svjedok.
Nastavak suđenja zakazan je za 1. juli 2008. godine.
