Umjetnost kao pokretač suočavanja s prošlošću

13. Marta 2008.00:49
Suočavanje s ratnom prošlošću u BiH postalo je najveća briga umjetnika, dok interes cjelokupnog društva posustaje.

Aida Alić

Dvije godine se na sedam televizijskih stanica u Bosni i Hercegovini emituje serijal pod nazivom Otisci. Nedavno je producentska kuća XY, koja je napravila ovaj serijal, pokrenula i niz javnih projekcija, i do sada su obišli 10 gradova širom države.

Aldin Arnautović, direktor XY-a, kaže da su prilično zadovoljni prijemom serijala koji govori o ratnim dešavanjima u ovoj zemlji.

“Reakcije su različite – od ljudi koji odbijaju da se suoče sa činjenicama o počinjenim zločinima, do onih kojima je ovo prva prilika da saznaju više o tome. Na javnim projekcijama je bilo i žučnih rasprava, ali i smirenih.Generalno, javne projekcije su nam pokazale kako je lokalnim zajednicama u BiH potrebno sistematsko suočavanje s prošlošću”, kaže Arnautović za BIRN – Justice Report.

Njegov stav, ali i brojnih drugih autora koji kroz umjetnost pokušavaju dati svoj doprinos procesu suočavanja s prošlošću, jeste da je 15 godina, koliko je prošlo od početka rata, dovoljno vremena da se može početi otvoreno govoriti o onome što se dešavalo.

Ovaj serijal dokumentarnih filmova je samo jedan u nizu dokumenata koje su sačinili autori iz Bosne i Hercegovine i regiona kako bi prikazali rat. Svaki od njih kaže da ima potrebu govoriti o ratu kroz svoju umjetnost kako bi poslao antiratnu poruku.

Oni kažu kako je dokumentovanje bliske prošlosti u umjetničkim formama neophodno kako bi se spriječilo manipulisanje i “iskrivljivanje istine”, ali i kako bi ti zapisi svima služili kao podsjetnici i opomena da se isto ne smije ponoviti u budućnosti.

Sagovornici BIRN – Justice Reporta dodaju da umjetnost može uticati na pojedince, ali ne i na cjelokupno društvo, koje se danas izbjegava suočiti sa zločinima iz prošlosti.

Aktivisti nevladinih organizacija, koji podržavaju ovakve umjetničke i dokumentarističke pokušaje, pak kažu da je to izuzetno važno i za buduće generacije jer postoji strah da “neće znati šta se desilo i neće imati odakleda nauče”.

Zanimljivo je da je većina autora filmova i dokumentaraca o prošlosti pripadaju mlađoj generaciji, ispod 35 godina.


Svjedoci zločina

Među njima je i Elma Tataragić, asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Sarajevu, scenaristica i selektorica regionalnog programa Sarajevo film festivala. “U BiH je nemoguće napraviti film koji se barem na neki način ne oslanja na našu realnost, a to su rat i posljedice rata”, ističe Elma Tataragić, koja je i koscenaristica i producentica filma Snijeg, koji je u fazi produkcije i trebao bi biti gotov do kraja ove godine, a govori o životu povratnika u mjesto iz kojeg su protjerani tokom rata.

“U našem društvu žrtva je postala dosadna, a zločinac je zaboravljen. Ime Radovana Karadžića više ne grebe ničije uši, a to što je Ratko Mladić na slobodi nikog previše ne vrijeđa”, dodaje Tataragić i ističe da umjetnici ne mogu mnogo toga promijeniti ukoliko se društvo ne aktivira.

Nihad Kreševljaković, historičar i producent teatarskog festivala MES u Sarajevu, ukazuje na krucijalnu ulogu umjetnika koji svojim radom bilježe ono što se odnosi na našu nedavnu prošlost. On tvrdi da dok su mediji dokumentovali različte događaje vezane za zločine počinjene u BiH, što su radili i mnogi građani, državne institucije su zanemarile ove uspomene.

“Prvi put u historiji ljudi su imali mogućnost da, koristeći se kamerom, zabilježe ono što im se događa. Danas je porazna činjenica da su arhive postale ugrožene jer institucije vlasti nisu pokazale svijest o važnosti tih stvari”, ističe Nihad Kreševljaković koji je i koautor dokumentarnog filma Sjećaš li se Sarajeva?, o životu u gradu pod opsadom, onakav kako su ga živjeli njegovi građani. Cijeli film je urađen amaterskom videokamerama.

I fotografija je jedan od vidova dokumentovanja prošlosti. Zijah Gafić, mladi fotograf iz Sarajeva, nije bilježio slike iz svog grada jer je u ratu bio tek tinejdžer, ali je naučio dovoljno o ratu da posveti svoju karijeru antiratnim fotografijama.

“Moram istaći da je ponekad fotografisanje ratnih zločina jedino što ostaje od ljudi koji su ubijeni ili nestali, te na taj način predstavlja posljednje utočište njihovog identiteta”, smatra Gafić.

Umjetnička instalacija, spomenik Ikaru, konzervi sa prerađenim mesom koja je bila dio humanitarne pomoći dijeljene građanima Sarajeva tokom rata, također je podsjetnik na ono što se u BiH dešavalo do nedavno.

Autor ove umjetničke instalacije Nebojša Šerić Shoba, umjetnik iz Sarajeva koji danas živi i radi u New Yorku, na taj se način htio “zahvaliti” međunarodnoj zajednici za pomoć koju je pružala BiH tokom rata.

“Sva pozitivna i negativna iskustva iz ratnog perioda reflektirala su se uradovima umjetnika”, ističe Šerić.

Tanja Matić, glasnogovornica Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) iz Beograda, vjeruje da ovakve forme mogu značajno doprinijeti buđenju interesa društva za dešavanja iz bliske prošlosti, kao i posljedica ratnih dešavanja. Nositi se sa počinjenim zločinima kroz umjetničke forme je često “pristupačnije javnosti” nego u knjigama ili dokumentima.

“Takav smo princip iskoristili povodom obilježavanja 15 godina od početka opsade Sarajeva, teme koja je u Srbiji često negirana, tako što smo organizovali festival ‘Dani Sarajeva u Beogradu’. Tada smo kroz debate umjetnika i pisaca, prikazivanje dokumentarnih filmova o opsadi, kao i pozorišnih predstava, u javnosti pokrenuli razgovor o ovoj temi”, kaže Matić.


Glasovi sa druge strane

Specifičan pristup suočavanju s prošlošću zauzela je grupa umjetnika i novinara okupljena oko producentske kuće XY. Oni već godinama produciraju dokumentarne filmove koji se bave onim što se u bliskoj prošlosti desilo u BiH. Na taj način žele, kako kažu, “spriječiti manipulacije istinom”.

“Ukoliko se ljudi danas služe manipulacijama i lažima, pitanje je šta će nam se desiti za 50 godina. Zbog toga je bitno da se filmovi o ratu i dalje prave, jer se plašim da mlađe generacije neće znati šta se desilo a neće imati odakle da nauče”, smatra Aldin Arnautović, producent XY Filmsa i autor dokumentarnog filma Fantasy, koji govori o psihološkim posljedicama rata kod onih što su ga preživjeli.

Filmovi XY produkcije do sada su više puta nagrađivani na međunarodnim i domaćim takmičenjima, a među njima i serijal Otisci, čija su tema zločini počinjeni širom BiH, kao i dokumentarni film Izjava 710399, u kojem se govori o potrazi za istinom o smrti nekoliko Srebreničana nestalih ujulu 1995. godine.

“Prikazivali smo serijal Otisci u Bijeljini i desilo nam se da je jedan posjetilac rekao da prvi put čuje za zločine počinjene u tom gradu”, ističe Arnautović .

Dokumentovanjem zločina iz prošlosti bavi se i nevladina organizacija Centar za nenasilnu akciju (CNA) iz Sarajeva i Beograda, u kojoj ističu da seglas ljudi s “druge strane” rijetko čuje, te dodaju da filmovi otvaraju prostor za dijalog koji je neophodan društvu.

“Mislim da se obično glas drugih doživljava kao prijeteći i služi učvršćivanju slika neprijatelja. Filmovima smo željeli da podstaknemo gledaoce da preispitaju svoje stavove i mišljenja”, ističe Nenad Vukosavljević, autor dokumentarnih filmova Tragovi, Ne može da traje večno, Svi bi rado bacili kamen, te Pticu ti ne čuješ, koje je radio CNA.

Kenan Keserović iz Velike Kladuše imao je probleme da bi prikazao svoj dokumentarni film Djeca izvan zakona, koji govori o diskriminaciji djece poginulih pripadnika Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NOAPZB).

Sukob između pripadnika Armije BiH i NOAPZB-a trajao je od 1993. do 1995. godine jer je Fikret Abdić, prijeratni političar i biznismen, preuzeo vlast u Velikoj Kladuši i proglasio autonomiju suprotno Ustavu Republike BiH. Danas porodice poginulih pripadnika NOAPZB-a i Armije BiH nemaju jednaka prava.

“Mislim da je ponekad potrebno da se nešto vidi da bismo u to vjerovali, i ovaj film je prikazivan na više medija i dobro je prihvaćen. Ipak, moram istaći da sam odbio prihvatiti da promijenim sadržaj kako bi ga prikazali na državnoj televiziji”, kaže Keserović.

Kako rat i zločini koji su počinjeni ne bi bili i ostali tabu tema, mnogi umjetnosti daju ulogu medija koji treba da govori o zločinima iz prošlosti.

“Generacije koje su rasle tokom devedesetih u Srbiji bile su izložene režimskim medijima, koji su stvorili jednostranu sliku stvarnosti. Mnogi mladi, kada pogledaju film o ratnim zločinima, prvi put saznaju činjenice i preispituju svoje stavove, te burno reaguju zbog godina medijskog zataškavanja”, kaže Matić za Justice Report.

Pitanje je mogu li umjetnici svojim radom dati odgovor na sva pitanja koja opstaju godinama, dok se zvanični trude da ih zanemare. Elma Tataragić kaže da “umjetnost ne može otkloniti barijere jer se samo društvo ne bavi tim problemima, ali zato umjetnost može ukazati na neki problem“.

“Plaše me nastojanja da se zločini zaborave, jer to onda znači da odustajemo od učenja lekcija iz mračne prošlosti i ostavljamo prostor za pripremu plodnog tla za neki novi rat”, dodaje Vukosavljević.

„Počinjemo brzo zaboravljati ono što nam se desilo i jednostavno se brišu granice između krivca i žrtve, tako da je danas žrtva ponovo prepuštena sama sebi”, kaže Tataragić.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Report online [email protected]

Aida Alić