Nezadovoljstvo žrtava procesima protiv optuženih za ratne zločine

Žrtve proteklog rata, bez obzira sa kojeg područja BiH dolazile i kojoj nacionalnoj skupini pripadale, “nisu zadovoljne” procesuiranjem ratnih zločina na lokalnom nivou, iako većina tužilaca koji rade na tim predmetima “daje sve od sebe” da se počinitelji privedu pravdi.

Kao glavne razloge za svoje nezadovoljstvo većina žrtava ističe sporost, ne efikasnost, te male kazne koje se dosuđuju optuženima za ratne zločine, kao i činjenicu da kantonalna i okružna tužilaštva najčešće kontaktiraju sa žrtvama tek na njihovu inicijativu.

Branislav Dukić, predsjednik Udruženja logoraša Republike Srpske, kaže da Tužilaštvo BiH te sva okružna i kantonalna tužilaštva koja rade na predmetima ratnih zločina “vrše selekciju po nacionalnoj osnovi pri odabiru počinitelja djela”.

Predstavnici pravosudnih institucija, kako tužilaštava tako i sudova, kao glavni problem u svom radu ističu nedovoljan broj tužilaca, istražitelja, ako ih uopće imaju, sudija te ostalog kadra, kao i slabu opremljenost.

U odsjeku za ratne zločine pri Tužilaštvu u Banjoj Luci radi samo jedan tužilac – Branko Mitrović, koji uglavnom sam saslušava svjedoke i često ih posjećuje u njihovim kućama.

“Ne mogu čekati da mi iz nekog sela dođe neka starica da svjedoči. Odem kod nje kući i saslušam je”, kaže Mitrović.

Slična situacija je i u drugih šest okružnih i kantonalnih tužilaštava koje je Justice Report posjetio i sa čijim je predstavnicima razgovarao o procesuiranju predmeta ratnih zločina.

Reakcije žrtava

Nakon skoro svake izrečene presude za ratni zločin, predstavnici žrtava izražavaju nezadovoljstvo visinom kazne tvrdeći da je “mala s obzirom šta je urađeno”. Uz to, nerijetko se žrtve odlučuju i na mirne proteste ispred pravosudnih institucija kako bi tužioce upozorili zbog toga što, prema njima, ne procesuiraju počinioce ratnih zločina, i javno govoreći da ne mogu dočekati pravdu te da svjedoci umiru.

Osim toga, žrtve se odlučuju i na razgovore sa predstavnicima vlasti, međunarodnih institucija i nevladinog sektora kako bi se što prije “došlo do pravde i istine o stradanju njihovih najmilijih”.

Posljednji od takvih protesta bio je pred zgradom Ureda Visokog predstavnika u BiH, kada su članovi Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Istočnog Sarajeva zahtijevali da ih primi Miroslav Lajčak, kako bi s njim razgovarali o rasvjetljavanju sudbine Srba stradalih u Sarajevu.

Predstavnici nevladinog udruženja“Izvor” iz Prijedora prošle godine su, na inicijativu porodica žrtava iz ovog kraja, mirnim protestom u Sarajevu zatražili procesuiranje zločina počinjenih u Bosanskoj krajini, i time obilježili 10. decembar – Međunarodni dan ljudskih prava.

Prema dostupnim podacima, napodručju BiH su podnesene krivične prijave protiv 16.000 osoba zbog mogućnostida su počinile ratne zločine.

“Nije bitno ko je počinio zločin, nego je bitno da se počinilac pronađe i privede pravdi. Svaka majka isto plače”, kaže Dukić i dodaje da se “ne može dozvoliti da se ratni zločini procesuiraju u idućih 50 godina jer mnogi to neće doživjeti”.

Dukić ispred Udruženja logoraša Republike Srpske najavljuje da je moguće da će zatražiti smjene nekih tužilaca “jer se vrše opstrukcije pri procesuiranju i privođenju pravdi nekih osoba”.

Mirko Zelenika, predsjednik Udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, također kaže da su “izuzetno nezadovoljni procesuiranjem predmeta ratnih zločina”.

“Većina predmeta je obrađena u Haagu, ipak na pravdu i dalje čekamo”, kaže Zelenika, naglašavajući da su prijeviše od godinu dana tražili od Kantonalnog tužilaštva u Mostaru informacije što je sa procesuiranjem zločina počinjenih u logorima u Konjicu, Jablanici i Mostaru, ali odgovor još nisu dobili.

U Kantonalnom tužilaštvu Mostar tvrde da nema istražitelja i saradnika “koji bi pomogli tužiocima pri radu”. Nijaz Mehmedbašić, glavni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Mostaru, kaže da nedostaje finansijskih sredstava kojima bi platili dolazak svjedoka koji suvećinom iz ruralnih sredina i “svaka marka im je potrebna”.

“Ovo tužilaštvo nema ekipe koje bi nam pomogle da dokažemo djela za koja se osumnjičeni terete. Sve je svedeno na tužitelja, a nemoguće je da to uradi sam”, kaže Mehmedbašić.

Nisveta Zametica, predsjednica Udruženja “Žene Kasindolske 92”, ne krije svoje nezadovoljstvo radom pravosudnih organa. Kaže čak da su “traljavi” i da premalo rade. Napominje da za zločine u sarajevskoj Kasindolskoj ulici, u kojima je prije 15 godina izgubila brata, još niko nije odgovarao.

U Kasindolskoj ulici su u aprilu1992. ubijena 42 civila, čiji su posmrtni ostaci pronađeni 2007. godine u masovnoj grobnici na planini Romaniji. Za učestvovanje u ovim ubistvima Tužilaštvo BiH sumnjiči Milenka Tepavčevića, koji je zbog toga smijenjen sadužnosti načelnika odjela za obezbjeđenje lica i objekata Državne agencije za istrage i zaštitu.

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu više od godinu dana nije podiglo nijednu optužnicu za ratne zločine, a kao razlog navode “nedostatak kadrova”. Ipak, Tužilaštvo vodi 1.627 istraga za ratne zločine, ali se tužioci pored toga moraju baviti i istragama u vezi sa općim kriminalom.

Nedžad Ćorović, šef odjela za ratne zločine Kantonalnog tužilaštva, kaže da “nema optužnica jer nema dovoljno tužilaca koji bi vodili istrage i podizali optužnice na osnovu njih”.

U Okružnom tužilaštvu u Trebinju također “ne postoje istražitelji niti bilo kakvo pomoćno osoblje za istrage u predmetima ratnih zločina”. Nerijetko tužioci sami “telefonom kontaktiraju svjedoke” i onda ako svjedok pristane, “bude pozvan i saslušan”.

Saradnja sa udruženjima

Saradnja sa Udruženjem “Žene žrtve rata”, pojašnjavaju u Tužilaštvu, “u najvećem broju slučajeva ne pomaže”, te žrtve kontaktiraju direktno.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žene žrtve rata”, kaže da Okružno tužilaštvo u Trebinju zbog nezainteresiranosti kontaktira žrtve telefonom, umjesto da ih, kako ona smatra, “pronađe i s njima lično razgovara u mjestima gdje žive ili u prostorijama Državnog tužilaštva”.

Udruženja žrtava i njihovih porodica, smatraju u Kantonalnom tužilaštvu u Travniku, mogla bi biti dobar izvor informacija potrebnih za istrage o ratnim zločinima, ali oni “nisu previše zainteresirani za saradnju sa pravosuđem”.

Tužilaštvo u Travniku i Sud u Novom Travniku nemaju poseban odjel za ratne zločine, a četiri tužioca koja rade na slučajevima ratnih zločina, u isto vrijeme se bave i drugim predmetima.U Tužilaštvu ističu da imaju dobru saradnju sa policijom, ali nemaju“logistiku” koja postoji na državnom nivou, te zbog toga njihove istrage traju duže.

Među učesnicima u suđenjima zaratne zločine sa kojima je Justice Report razgovarao posjetivši sedam okružnih i kantonalnih sudova i tužilaštava, jedino je predsjednik Udruženja Prijedorčana“Izvor” Edin Ramulić zadovoljan radom banjalučkog tužioca Branka Mitrovića.

“Mislimo da je u posljednje dvije godine pojedinačno bio najuspješniji tužilac u BiH”, pojašnjava Ramulić i dodaje kako Udruženje sarađuje sa Tužilaštvom “obezbjeđujući podatke o potencijalnim svjedocima”, te prijevoz svjedoka na suđenja, kao i psihološku pomoć stručnog lica.

“Sudska vijeća također rade perfektno, zadovoljni smo njihovim odnosom. Zadovoljni smo i visinom kazni, koje su oštrije čak i od kazni izrečenih u Tribunalu za ista krivična djela”, kaže Ramulić.

Trenutno na Okružnom sudu Banja Luka nema suđenja za ratne zločine. Nove optužnice Tužilaštvo će podići tokom ove godine. Za neke od osumnjičenih već se pretpostavlja da neće odgovarati pred Okružnim sudom u Banjoj Luci jer se nalaze u Srbiji, gdje su stekli i državljanstvo. Mitrović predviđada se oni “neće izvući”, nego će ih procesuirati Specijalno tužilaštvo u Beogradu.

Na pitanje šta misli o dosadašnjem radu suda i presudama koje su izrečene, Zdenko Dominović, predsjednik Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDRA) iz Novog Travnika, odgovara da njegova organizacija “ne prati ta suđenja”, te kaže kako misli da “slabo ko odavde to prati”.

Kako je rekao, “ne zna da je bilo ko od članova HVIDRA-e bio svjedok na suđenju za ratne zločine, niti da sudavali iskaze”.

Šaćir Srebrenica, predsjednik Saveza logoraša Srednjobosanskog kantona, ističe da nisu bili u prilici sarađivati sa tužilaštvom, jer im se niko nije obratio i rekao na kojim predmetima rade.

“Aktivno smo sarađivali s Haagom i Državnim sudom, ali sa kantonalnim nikad. Ako njima nije u interesu da se procesuiraju ratni zločini, nije ni meni”, kaže Srebrenica za Justice Report.

Nedostatak saradnje između pravosudnih institucija i žrtava je problem na koji u svojim izvještajima ukazuju mnoge nevladine organizacije, ističući da bez te saradnje ne može biti zadovoljavajućih rezultata.

Human Rights Watch je u jednom od svojih izvještaja naveo da bi “u tekućim i budućim istragama okružni tužioci trebali koristiti vrijedne izvore koje su do sada ignorirali”. Pod izvorima se, između ostalog, podrazumijevaju udruženja koja okupljaju žrtve.

Adil Lozo, advokat iz Travnika, samatra da se adekvatno procesuiranje ratnih zločina može ostvariti samo putem specijaliziranih sudova i tužilaštava te predlaže osnivanje takvih institucija.

“Tada bi se moglo govoriti obrzini i efikasnosti, a ne na ovaj način kako se to radi. Sudovi i tužilaštva su opterećeni drugim poslovima i najvjerojatnije teško ulaze u predmete. Nije se analitički prišlo rješavanju ovog problema i na tome se treba poraditi”, zaključuje Lozo.

Erna Mačkić je novinarka Justice Reporta. Justice Report je online publikacija BIRN-a BiH. Ovaj tekst je dio serije članaka koju BIRN Justice Report realizira u okviru projekta“Lokalno pravosuđe pod lupom”. Projekt su podržali građani Sjedinjenih Američkih Država kroz USAID u BiH. Na tekstu sarađivale Aida Alić, Jelena Mrkić-Bjelović i Merima Husejnović.