Travnik: Vrijeme kao najveći neprijatelj pravde

Iako se trenutno pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku ne procesuira niti jedan ratni zločin, sudije ističu da su spremni uhvatiti se ukoštac sa zaostavštinom iz rata, te raditi na prevazilaženju eventualnih problema.

Kada pričaju o radu suda, u prvi plan stavljaju svoje prednosti da, kako kažu, uz dobru organizovanost, sa jednim sudskim vijećem i jednom sudnicom efikasno i brzo završavaju postupke.

I predstavnici Odjela za ljudska prava Misije OSCE-a, koji su stalni posmatrači suđenja za ratne zločine, kao i drugih krivičnih postupaka pred ovim sudom, smatraju da su procesi u Travniku “generalno” obavljani profesionalno i u skladu sa standardima o pravednom suđenju.

Ipak, OSCE predstavnici primjećuju da su presude suda u Novom Travniku u tri predmeta za ratne zločine povećane nakon apelacije pred Vrhovnim sudom Federacije koji je zaključio da su te presude bile previše blage po izvršioce.

S druge strane, Kantonalno tužilaštvo i advokati koji su branili osobe optužene za ratne zločine ne kriju svoju zabrinutost za budućnost procesuiranja ovih krivičnih djela zbog manjka kadrova, te skreću pažnju na mnoge poteškoće sa kojima se susreću u radu.

Koliko god oprečni njihovi stavovi bili, svi se slažu da bi se rješavanje slučajeva ratnih zločina trebalo provoditi efikasnije, te da bi se taj proces uskoro trebao okončati, “jer vrijeme prolazi uništavajući mogućnost dolaska do dokaza”.

Na nastojanje pravosudnih institucija da što efektivnije procesuiraju ratne zločine, sjenu baca slaba saradnja sa nevladinim organizacijama i udruženjima koja okupljaju žrtve rata i njihove porodice, a čiji predstavnici – sudeći prema odgovorima na pitanja koja im je postavio Justice Report, ali i tvrdnjama tužilaštva – gotovo da ne pokazuju interes za rad pravosuđa.

Bivši i budući procesi

Područje Srednjobosanskog kantona (SBK), koje je u nadležnosti tužilaštva i suda u Travniku, obuhvata 12 općina – Bugojno, Busovaču, Dobretiće, Donji Vakuf, Fojnicu, Gornji Vakuf, Jajce, Kiseljak, Kreševo, Novi Travnik, Travnik i Vitez.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), nevladine organizacije iz Sarajeva, tokom proteklog rata na ovim teritorijama stradalo je više od 6.000 ljudi, a više od pola tokom 1993. godine, u sukobu Armije BiH (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

U ranim jutarnjim satima 30. oktobra 2007. godine, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), po nalogu Tužilaštva BiH, uhapsili su Mirka (Špire) Pekeza, Milorada Savića i Mirka (Mileta) Pekeza, bivše pripadnike tadašnje vojske Srpske Republike BiH i rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti Jajce, koji se sumnjiče za zločine počinjene na ovom području.

Procesuiranje optuženih za ratne zločine koji su počinjeni na području Srednje Bosne, pred Državnim sudom počelo je suđenjem i presudom Abduladhimu Maktoufu, bivšem pripadniku Armije BiH, koji je 2006. osuđen na pet godina zatvora zbog sudjelovanja u zločinima protiv civila u Travniku. Nakon njega, Krešo Lučić, bivši pripadnik HVO-a, 2007. godine je nepravosnažno kažnjen sa šest godina zatvora za zločine počinjene u Kreševu.

Pred Sudom BiH u toku su postupci protiv Paška Ljubičića, Zdravka Mihaljevića, Nisveta Gasala i Musajba Kukavice, dok se Senad Dautović i Enes Handžić nalaze u pritvoru. Zločini za koje se terete počinjeni su na području Viteza, Kiseljaka i Bugojna.

I Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu procesuirao je osobe koje su optužene za zločine u Srednjoj Bosni. Ukupno su za ovo područje izrekli 116 godina zatvora i to Zlatku Aleksovskom (sedam), Tihomiru Blaškiću (devet), Dariju Kordiću (25), Mariju Čerkezu (šest), Anti Furundžiji (10), Dragi Josipoviću (12), Vladimiru Šantiću (18), Darku Mrđi (17) i Ivici Rajiću (12), bivšim pripadnicima HVO-a.

U toku je žalbeni postupak na prvostepenu presudu izrečenu Enveru Hadžihasanoviću (osuđen na pet godina) i Amiru Kuburi (osuđen na dvije i po godine), bivšim pripadnicima Armije BiH, zbog zločina počinjenih na području općine Bugojno.

Od 2001. godine, kada je Kantonalni sud u Novom Travniku počeo raditi na slučajevima ratnih zločina, pokrenuto je 12 postupaka protiv 14 osoba. Optuženi su se pretežno teretili za ratni zločin protiv civilnog stanovništva ili ratnih zarobljenika. Tri postupka su bila obustavljena, a od osam izrečenih presuda samo je jedna bila oslobađajuća. Posljednja kazna izrečena je u martu ove godine.

Maksimalna kazna, 15 godina zatvora, koju je, nakon žalbe obiju strana, Vrhovni sud Federacije BiH smanjio za dvije godine, izrečena je Hanefiji Prijiću “Paragi”, bivšem pripadniku ABiH, prvoj osobi koja je procesuirana na Kantonalnom sudu u Novom Travniku. Prijić je osuđen zbog napada na grupu italijanskih humanitarnih radnika kod Gornjeg Vakufa. Najmanjom kaznom, od godinu i dva mjeseca, koju je potvrdio i Vrhovni sud, kažnjen je Mato Miletić, bivši pripadnik HVO-a, koji je osuđen zbog zločina počinjenog na području Kreševa.

Katica Jozak-Mađar, predsjednica Kantonalnog suda, ističe da je kaznena politika koja se provodi adekvatna u odnosu na težinu počinjenog djela, ali naglašava da “kazna nije mjerilo pravde”, već je važno da li je neko kriv ili ne.

Nasuprot tome, kantonalni glavni tužilac Senad Dautović smatra da bi se za ratne zločine trebale izricati daleko strožije kazne.

S njim se slaže i Adil Lozo, advokat odbrane, po čijem je mišljenju najprihvatljivija kaznena politik aMeđunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji poznaje kazne niže od pet i kazne više od 20 godina.

Mogući problemi i rješenja

Travnički sud se od 1998. godine, u vrijeme dok je još bio Županijsko/kantonalni, susreće sa predmetima ratnih zločina, kada su istražne sudije vodile istrage. U tom periodu nije bilo procesuiranja zločina, a sve istrage su ustupljene Kantonalnom tužilaštvu, koje je počelo sa radom 1. marta 2004. godine. Do tada je djelovalo Županijsko/kantonalno javno tužilaštvo.

Kantonalno tužilaštvo u Travniku trenutno radi na 25 istraga protiv 230 osoba. Niko od osumnjičenih nije u pritvoru, a od deset osoba protiv kojih se do sada vodio postupak, šest ih se branilo sa slobode.

Tužilaštvo, kao ni sud, nema poseban odjel za ratne zločine, a četiri tužioca rade na predmetima ratnih zločina, ali istovremeno i na drugim predmetima. U tužilaštvu ističu da imaju dobru saradnju sa policijom, ali nemaju “logistiku” koja postoji na državnom nivou, te zbog toga njihove istrage traju duže.

Na sudu troje sudija radi u krivičnom odjeljenju, te između ostalog i na predmetima ratnih zločina. Oni su, prema riječima predsjednice suda Katice Jozak-Mađar, prošli edukaciju, analizirali svu potrebnu literaturu i napravili presude koje je i Vrhovni sud “pohvalio”.

Kantonalni sud u Novom Travniku se, prema riječima predsjednice Jozak-Mađar, nije suočavao sa velikim tehničkim i materijalnim problemima kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, ali pretpostavlja da bi se oni mogli pojaviti u budućnosti, naročito kada je riječ o pružanju zaštite svjedocima. Ipak smatra da se dobrom organizacijom i ti eventualni problemi mogu prevazići.

“Nismo bili u prilici da koristimo bilo kakve instrumente zaštite svjedoka, jer u ovim predmetima nije bilo zaštićenih svjedoka. Ukoliko bi svjedok tražio zaštitu, sigurno bismo, u saradnji sa postojećim institucijama u kantonu i državi, nastojali iznaći neke mehanizme”, objasnila je.

Međutim, poteškoća koju nije moguće prevazići, a koje postaju sve više svjesni, jeste činjenica da je od izvršenja ratnih zločina prošlo mnogo vremena te sjećanja svjedoka, na kojima najčešće počivaju optužnice, blijede. Strah zbog mogućnosti da se neće sjetiti svih događaja o kojima trebaju govoriti, odnosno da neće dati najvjerniju sliku svega što se desilo, razlog je da neki svjedoci odbijaju pojaviti se na sudu.

“Vrijeme je neprijatelj u rješavanju mnogih ratnih zločina i neophodno je da taj cijeli proces završi što prije”, smatra Jozak-Mađar.

I u tužilaštvu kažu da do svjedoka dolaze veoma teško, te da su promjene adresa i odlazak van BiH samo neki od problema sa kojima se susreću u potrazi za ljudima koji bi svjedočili o onome što su sami preživjeli ili što su vidjeli da se drugima dogodilo za vrijeme rata.

Iako je, kako tvrde, “poznato” da svjedočenja nemaju veliku dokaznu snagu na sudu, napominju da se, zbog prirode ratnih zločina, njihove optužnice najčešće oslanjaju upravo na svjedoke.

“Oni su najbitniji u svemu ovome, jer materijalnih dokaza je veoma malo. Teško je očekivati da je neko snimao zločine pa da mi dođemo u posjed videokasete, ili da postoje naredbe da se određeni broj ljudi likvidira. Kad bismo imali takve materijalne dokaze, oni bi bili ključni za utvrđivanje odgovornosti”, tvrdi tužilac Senad Dautović.

Protoka vremena i problema sa pronalaskom svjedoka svjesni su i advokati odbrane. Adil Lozo kaže da se zbog proteka vremena “gubi prilika za dokazivanje određene činjenice”.

“Svjedoci gube volju da svjedoče i da se sjete nečega što se desilo. Treba imati u vidu da je veliki broj ljudi koji su počinili ratni zločin već u poznim godinama i da možda neće biti prilike ni da im se sudi”, kaže Lozo.

“Vrijeme odlazi, nestaju ljudi, nestaju prilike, ostaje zločin neidentifikovan”, zaključuje.

Nedostatak saradnje

Udruženja žrtava rata i njihovih porodica, koja bi, prema mišljenju tužilaštva, mogla biti dobar izvor informacija potrebnih za istrage o ratnim zločinima, nisu previše zainteresovana za saradnju sa pravosuđem.

Tužilac Dautović kaže da njegov ured nije do sada imao komunikaciju sa udruženjima, bilo da se radi o predstavnicima Hrvata ili Bošnjaka.

Na pitanje šta misli o dosadašnjem radu suda i presudama koje su izrečene, Zdenko Dominović, predsjednik Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDRA) iz Novog Travnika, odgovara da njegova organizacija “ne prati ta suđenja”, te kaže kako misli da “slabo ko odavde to prati”.

Kako je rekao, ne zna da je bilo ko od članova HVIDRA-e bio svjedok na suđenju za ratne zločine, niti da su davali iskaze.

Šaćir Srebrenica, predsjednik Saveza logoraša SBK-a, ističe da nisu bili u prilici sarađivati sa tužilaštvom, jer im se niko nije obratio i rekao na kojim predmetima rade.

“Aktivno smo sarađivali sa Haagom i Državnim sudom, ali sa Kantonalnim nikad. Ako njima nije u interesu da se procesuiraju ratni zločini, nije ni meni”, kaže Srebrenica za Justice Report.

Problemi sa kojima se Tužilaštvo SBK-a suočava u svom radu slični su problemima advokata koji po službenoj dužnosti bivaju određeni da brane pojedine optužene.

Adil Lozo, advokat čijem je branjeniku Kantonalni sud izrekao jedinu oslobađajuću presudu, govori da ima problema u prikupljanju podataka, te da teško dolazi do dokaza i svjedoka. Lozo kaže i da se odbrane suočavaju sa situacijama da se svjedoci lakše odlučuju za stranu tužilaštva, “jer im oni, zahvaljujući policiji, mogu pružiti zaštitu tokom istrage”.

U pravosudnom sistemu, smatra Lozo, trebao bi se urediti bolji pristup omogućavanju odbrane, a kao moguće rješenje navodi osnivanje istražnih centara za odbrane. Također smatra da bi se adekvatno procesuiranje ratnih zločina moglo ostvariti samo putem specijalizovanih sudova, tužilaštava i branioca.

“Tada bi se moglo govoriti o brzini i efikasnosti, a ne na ovaj način kako se to radi. Sudovi i tužilaštva su opterećeni drugim poslovima i najvjerovatnije teško ulaze u te predmete. Nije se analitički prišlo rješavanju ovog problema i na tome se treba poraditi”, jasan je Lozo.

Merima Husejnović je novinarka Justice Reporta. Justice Report je online publikacija BIRN-a BiH. Ovaj tekst je dio serije članaka koju BIRN Justice Report realizuje u okviru projekta “Lokalno pravosuđe pod lupom”. Projekt su podržali građani Sjedinjenih Američkih Država kroz USAID u BiH.