Bosanska knjiga mrtvih
Skoro četiri godine nakon početka rada na projektu “Gubici stanovništva 1991–1995”, Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) u Sarajevu u četvrtak, 21. juna, objavljuje Bosansku knjigu mrtvih.
Zaključno s krajem juna 2007. godine, knjiga sadrži imena 97.207 građana Bosne i Hercegovine koji su stradali usljed ratnih dejstava, otkriva Justice Report. Bogata baza podataka identificira žrtve rata, između ostalog, po statusu, etničkoj pripadnosti, spolu i godinama.
Iako eksperti smatraju da će se objavljivanjem ovog rada smanjiti mogućnost političkog manipulisanja žrtvama rata, istovremeno upozoravaju da baza nije kompletna.
I dok je IDC spreman na upotpunjavanje baze, u Bosni i Hercegovini se očekuje žustra diskusija o načinu na koji se podaci iz nje mogu koristiti u svrhu utvrđivanja istine te u kontekstu budućeg procesa pomirenja.
Mirsad Tokača, predsjednik IDC-a, kaže da je cilj cijelog projekta bio dati identitet svakoj žrtvi i na svaki način spriječiti manipulacije brojevima kakve postoje, smatra, već godinama.
“Ovo nije pričao brojevima, nego o građanima koji su stradali u proteklom periodu”, kaže Tokača za Justice Report.
Međunarodni stručnjaci Patrick Ball, Ewa Tabeau i Philip Verwimp, sve troje sa bogatim skustvom rada na sličnim projektima, pregledali su IDC-ovu bazu podataka i dali svoju ocjenu, koja je prilično pohvalna.
“Ova baza podataka je izuzetno postignuće svih onih koji su radili na njoj”, stoji u evaluaciji ovo troje eksperata, uz prijedloge kako koristiti bazu, ali i kako je unaprijediti.
Podaci koje je IDC prikupio – smatraju ovi stručnjaci – “omogućavaju dobar pregled ratnih dešavanja u vezi sa stradanjima i načinima stradanja pojedinaca”.
Philip Verwimp, istraživač u oblasti političke ekonomije u zemljama u razvoju, postratnim područjima, te u oblasti ljudskih prava i genocida, upozorava da IDC-ova baza podataka ipak ne znači da je posao utvrđivanja broja žrtava rata u BiH okončan.
“Broj 97.207 mnogi smatraju konačnim brojem žrtava rata u BiH, ali to nije ispravan stav. Iz više razloga, ovaj broj bi trebao biti viđen kao približan minimumu, a ne kompletan broj”, kaže Verwimp za Justice Report.
Ewa Tabeau pak smatra da podaci iz baze još uvijek ne mogu biti sigurno oružje za razbijanje mitova o ratu.
“Utjecaj ovakvih podataka na razbijanje mitova moguć je samo ako postoji volja unutar samog društva da se suoči s prošlošću, odnosno sa činjenicama, ne mitovima”, kaže Tabeau, koja je radila kao vođa projekta u demografskoj jedinici ureda Tužilaštva u Haagu, gdje je proučavala demografske posljedica sukoba u bivšoj Jugoslaviji, koncentrišući se prije svega na procjenu broja nastradalih u ratovima na ovim prostorima.
Više od 90.000 prikupljenih imena za IDC ne znači kraj rada na projektu.
“Baza ostaje otvorena i ko god nas kontaktira i ponudi nove podatke, voljni smo da ih razmotrimo i dodamo nova imena”, kaže Tokača.
Igra brojevima
Slične baze podataka do sada su rađene u nekoliko postratnih zemalja. Tako je 1999. godine rađeno istraživanje kojim bi se utvrdio tačan broj žrtava u Ruandi, oblast Kibuye, a projekat se zvao “Žrtve genocida u Kibuyeu”.
Sličnih pokušaja bilo je u Sjevernoj Irskoj 2000. godine, Južnoj Africi u sklopu izvještaja Komisije za istinu i pomirenje, u El Salvadoru 1997. godine, te u Gvatemali sa radom Komisije za pojašnjenje istine 1998. godine.
Justice Report saznaje da bi slične baze podataka uskoro mogle postojati i u Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu, gdje se već radi po principu kakav je primijenjen u BiH.
Tačan broj žrtava troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini ni 12 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije utvrđen. U toku samog rata, predstavnici vlasti u Sarajevu više puta su u javnost izašli s podacima o približno 200.000 ubijenih.
Ovo je broj koji se do danas najčešće spominjao u domaćoj i međunarodnoj javnosti, iako je u više navrata negiran sa različitih strana. Ali nije i jedini. Tako su u mnogim procjenama brojevi varirali od 25.000 do 250.000.
Igra brojevima, kako kaže Tokača, osnovni je razlog zašto se IDC odlučio na prikupljanje detalja i imena stradalih.
Značajno je da domaći organi vlasti nisu uradili puno da pomognu istraživanje, iako ga nisu ni sprečavali. Tako je Knjiga mrtvih realizovana uz pomoć donacija stranih vlada, na prvom mjestu Norveške i Švicarske.
Samo istraživanje počelo je 2004. godine, od kada je prikupljeno više od 240.000 podataka, koji su obrađeni, provjereni i poređeni, da bi se došlo do broja od preko 96.000 imena žrtava, svih nacionalnosti.
“Mi ne izlazimo sa brojem, nego sa imenima građana BiH koji su poginuli u periodu 1991–1995. godina. Naša namjera je da sa priče o brojevima pređemo na priču o ljudima”, kaže Tokača i dodaje da je IDC, istražujući ljudske gubitke u ratu, registrovao sve građane BiH koji su ubijeni ili nestali usljed direktnih vojnih dejstava ili su ubijeni na mjestima zatočenja.
“Unutar te grupe imamo vojnike i civile. Ono što je nama važno jeste da broj koji spominjemo ima svoju strukturu, niz detalja i objašnjenja. Uz skoro svaki slučaj, objašnjavamo vremensku i prostornu dimenziju stradanja, odnos između mjesta boravka i stradanja, formaciju kojoj su vojnici pripadali…”, pojašnjava predsjednik IDC-a Sarajevo.
Podaci IDC-a govore da je od ukupnog broja stradalih, 57.523 vojnika te 39.684 civila. U ukupnom broju su i imena 3.372 djeteta koja su stradala u ratu.
Prema ovim podacima, u ukupnom broju nastradalih je 89 posto muškaraca, a 10 posto žena. Među stradalima najviše je osoba u dobi od 25 do 35 godina. Najveći broj stradalih su Bošnjaci, oko 65 posto (u bazi su 64.036 imena), potom Srbi oko 25 posto (24.905 imena), Hrvati oko 8 posto (7.788 imena), te ostali oko 0,49 posto (478 imena).
Samo istraživanje provođeno je na više načina. Najviše informacija skupljeno je kroz direktne kontakte sa očevicima i porodicama žrtava, te kroz novinske napise, uvidom u različite evidencije, ali i obilaskom grobalja. Tokača kaže da su njegovi istraživači obišli više od 400 grobalja kako bi i na taj način prikupili imena nastradalih.
Zanimljivo je da u bazi stoje i imena 512 građana BiH koji su stradali u toku 1991. godine u Sloveniji ili Hrvatskoj. Tokača kaže da je uglavnom riječ o pripadnicima Jugoslovenske narodne armije.
Također je registrovano 16 imena osoba koje su preminule 1996. godine i to od posljedica ranjavanja u ratu.
“Prema našim podacima, najviše stradalih je u Podrinju, više od 30 posto od ukupnog broja (28.666), a potom u Sarajevu (14.656)”, pojašnjava Tokača.
Pored imena i broja stradalih, pregledom baze moguće je evidentirati i brojne druge pokazatelje o ratu u BiH. Tako je očigledno da je najviše civila stradalo u periodu maj – august 1992. godine, odnosno 45.110 od ukupnog broja.
Posljednje godine rata, 1995., prema IDC podacima, najviše osoba je stradalo u julu u Srebrenici. Bazi podataka sadrži imena 6.886 osoba.
“Srebrenica je samo tačka na kraju”, kaže predsjednik IDC-a.
Nedostaci i upute
Iako ovu bazu podataka ocjenjuju kao vrlo značajnu i najveću koja je napravljena do sada kada je riječ o ratu u BiH, međunarodni stručnjaci Ball,Verwimp i Tabeau ipak ukazuju na njene određene nedostatke, koji – smatraju – mogu biti korigovani.
Evaluatori primjećuju da pri prikupljanju podataka nije bilo standardizovanih dokumenata koji su traženi od onih što su davali podatke, te da to može biti “eventualno jedan od razloga nekih nedostataka unutar baze”.
“Iako je ova baza najveća postojeća koja daje podatke o žrtvama rata u BiH, ne bi trebala biti korištena kao jedini izvor informacija, nego tek zajedno sa drugim. Tek na taj način spriječit će se kreiranje pristrasnih statistika i historijski nekorektne slike o ratu u BiH, te pomoći da se spriječi dezinformisanje javnosti”, zaključuje se u evaluaciji.
Greške koje su otkrili, troje stručnjaka naziva minornim, uz tvrdnju da većina nedostataka nije problem baze podataka, nego problem informatora, odnosno nepostojanja pouzdanih podataka ili dijelova informacija.
Svakako važan zaključak evaluacije jeste da je istraživanje urađeno bez etničke pristrasnosti.
Kao na prvi problem IDC-ove baze, Patrick Ball, Ewa Tabeau i Philip Verwimp ukazuju na nedostatak podataka u nekim slučajevima.
“U oko 85 posto slučajeva podaci su relativno kompletni (82.257), a oko 15 posto su manje kompletni (14.638). Podaci o civilima su manje kompletni odpodataka o borcima”, navodi se u zaključku.
Pojašnjavajući šta podrazumijevaju pod kompletnim ili nekompletnim podacima, Peter Verwimp kaže da u dijelu baze za neka imena nedostaju podaci o datumu rođenja ili smrti.
Možda najveći problem u bazi jeste definisanje statusa žrtava. Jedini mogući način za IDC-ove istraživače bio je pouzdati se u postojeće zvanične evidencije, najčešće vojne. Prema dobijenim podacima, oko 40 posto žrtava rata u BiH su civili, a oko 60 posto vojnici i pripadnici policije.
Mirsad Tokača objašnjava da je svjestan ovog nedostatka. Ipak pojašnjava da su postojeće evidencije nepouzdane.
Naime, u toku i nakon rata, mnoge porodice su, iz različitih razloga, tražile da njihovi stradali budu sahranjeni kao borci a poginuli su kao civili, ili vojnici ali ne u borbi. Najčešći razlog ovog zahtjeva bio je pristup socijalnoj pomoći za porodice poginulih boraca.
Pri registrovanju ovakvih slučajeva IDC se rukovodio zvaničnim podacima koji su im bili dostupni.
U evaluaciji stoji da ovakve prakse lako vode do povećanja broja vojnika i smanjenja broja civila.
“Važno je naglasiti da ratni status ne daje pravilan pregled statusa žrtve u vrijeme stradanja, borbenih situacija, niti nas informiše o stvarnim žrtvama kršenja međunarodnog humanitarnog prava ili ratnog prava”, kažu evaluatori.
“Ratni status je jednostavno podatak o tome da li je neka osoba bila član vojne/policijske formacije u vrijeme smrti, ili, generalno, branilac ili civil. Kao takav, nudi dobru osnovu za daljnja detaljnija istraživanja ovog pitanja. Zato savjetujemo da ovaj dio treba biti unaprijeđen”, navodi se ocjeni troje stručnjaka.
Suočavanje s prošlošću
Dragocjena strana ove baze podataka jeste to što svi koji to žele mogu unutar nje potražiti imena poznatih osoba, članova porodice, prijatelja, poznanika… Na taj način ne samo da mogu pronaći podatke o datumu pogibije nego i o mjestu i okolnostima pod kojima se stradanje desilo.
Stručnjaci smatraju da baza može biti i izvor dragocjenih podataka svima onima koji izučavaju rat u BiH, ali da može biti korištena kao relevantan izvori u sudskim procesima kako pred domaćim, tako i pred međunarodnim sudovima, ali– kaže Ewa Tabeau – u fazi istrage.
“Bosanska knjiga mrtvih može već sada biti korištena u određenim fazama istraga. Za brojne druge svrhe prerano je govoriti, posebno je prerano reći da ova baza može biti korištena za svrhe evidentiranja da bi se ustanovili detaljni podaci o žrtvama i počiniocima a bez da se ovim podacima dodaju i neki iz drugih izvora”, kaže Tabeau za Justice Report.
Ewa Tabeau smatra i da je baza značajna jer omogućava rušenje mitova i demistifikovanje raznih interpretacija samog rata.
“Edukacija cijelog društva o događanjima u prošlosti je unaprijeđena. Još jedna prednost jeste što će mladi istraživači koji budu u prilici da imaju pristup bazi moći dosta učiti, te ubudućnosti primijeniti ta saznanja”, kaže Tabeau.
Nidžara Ahmetašević je urednica BIRN – Justice Report. [email protected]
