Dvije svjedokinje Tužilaštva Bosne i Hercegovine na suđenju Željku Leleku, policajcu iz Višegrada optuženom za zločine protiv čovječnosti, govorile su o prvim mjesecima rata u ovom gradu, protjerivanju Bošnjaka, ubistvima i silovanjima.
Nakon što je zaštićena svjedokinja S dala iskaz, obratio joj se optuženi.
“Recite mi, da li sam vas ja silovao?”, upitao je Lelek.
Svjedokinja S nije mogla dati odgovor na ovo pitanje. Odgovarajući na pitanja Tužilaštva, S je ispričala kako su 14. juna 1992. godine u selo u kojem je živjela s porodicom, ušli “srpski vojnici”. Četvorica, kako je rekla, ušla su u njenu kuću, u kojoj je u tom trenutku bila s majkom i trima maloljetnim kćerkama.
“Znala sam samo Ljubišu Savića. Ostale nisam poznavala. Ali sam čula kada je jednog Ljubiša zovnuo po imenu‘Željko’, a drugi mu se obratio sa ‘Leka’”, rekla je svjedokinja S.
Željko – kojeg nije mogla opisati, ali je u sudnici pokazala na osobu koja je sjedila na mjestu optuženog– i drugi njoj nepoznati vojnik ušli su u kuću i preturali po stvarima. Tvrdi da ju je Željko u jednom trenutku gurnuo, nakon čega je pala i izgubila svijest.
“Kada sam došla sebi, majka mi jerekla da me je jedan od njih dvojice silovao. Isto mi je rekla i moja najstarija kćerka, koja je tada imala 13 godina”, ispričala je svjedokinja S,dodavši kako je, kada je došla sebi, vidjela da joj je suknja podignuta i donjiveš djelimično skinut.
Ženski članovi njene porodice su taj dan protjerani iz sela u kojem su živjeli, a dan kasnije i iz Višegrada. Muškarci su ostali.
“Ja bih samo nešto da pitam Leleka. Tog dana kada su nas odveli, neko od vojnika se vratio i ubio mog oca. Htjela sam ga pitati – ko je to uradio?”, pitala je svjedokinja S, ali nije dobila odgovor.
Prema navodima u optužnici, Željko Lelek je tokom maja i juna 1992. godine, u grupi sa više naoružanih vojnika, učestvovao u odvođenju civila iz naselja Dušće i Crnča kraj Višegrada.
Mujesira Memišević nije mogla sa sigurnošću identifikovati Željka Leleka, ali je rekla da je “čula” da je on učestvovao u odvođenju mještana sela Dušće.
Memišević je živjela u Dušću do sredine jula 1992. godine, sa mužem i dvoje djece – kćerkom od 15 i sinom od 12 godina.
“Izgubila sam svoju porodicu.Izgubila sam cijelu familiju. Danas sam sama”, rekla je Memišević.
Ispričala je kako su “srpski vojnici” u junu 1992. godine iz tvornice Varda, gdje je radio njen muž, odveli sedam muškaraca i ubili ih.
“Odveli su ih na obalu rijeke. Jasam to gledala s djecom. Prvo su im naredili da predaju dokumente. Mom mužu su naredili da skine košulju. Tu je bio Milan Lukić. Onda su pucali u njih, a tijela im kasnije bacili u Drinu. Predveče sam sa ženama iz sela sišla do rijeke da ih tražimo. Tijela su zaustavili panjevi. Kada smo ih vidjele,zagazile smo u vodu i izvlačile tijela. Onda smo ih vukle do kuća, da ih zakopamo. Sve same žene su to radile jer nikog drugog nije bilo”, ispričala jeMemišević.
Prema navodima optužnice, Lelek je u toku 1992. godine bio u grupi Milana Lukića, optuženog pred Međunarodnimkrivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju za zločine počinjene u Višegradu.
Ubrzo nakon ovog događaja, mještani iz Dušća su pokušali pobjeći kroz šumu, ali ih je dočekala “zasjeda”.
“Tu su mi ubili djecu. Ubijen je i još jedan momak. Nas su uhvatili. Okrenula sam se i vidjela kako skuplja junaše stvari na gomilu kraj tijela moje djece. Onda su sve zapalili”, prisjetila se Mujesira Memišević, koja se do danas nije vratila u svoju kuću u Dušćama.
“Ne mogu. Nije me strah. Jednom se gine. Nije ovo više 1992. godina. Ali, ne mogu, podsjećam se na tugu i bol. A kako ću i doći kada nema nikoga tamo”, rekla je svjedokinja Memišević.
Nastavak suđenja je 26. marta, kada će Tužilaštvo ispitati tri nova svjedoka.
