Mandić: Gola istina

Iako je jedan dio svjedočenja optuženog Momčila Mandića trebao biti zatvoren za javnost, to nije učinjeno jer je bivši ministar u vladi Radovana Karadžića insistirao da “javnost treba saznati pravu istinu”.

Odbrana je potom navela da su dosadašnji svjedoci Tužilaštva lažno identifikovali Mandića kao osobu koja ih je posjetila u logorima tvrdeći da je optuženi u to vrijeme izgledao drugačije.
 
Naime, prema predočenim dokaznim materijalima – Mandić je bio ćelav.

Advokat Milan Vujin je Sudu priložio dvije fotografije optuženog: jednu iz 1992. godine, a drugu iz 1997. ili 1998. godine.
 
Na prvoj fotografiji optuženi nije imao kosu, dok je na drugoj već vidljiva njegova prepoznatljiva crna kosa.
 
Prema riječima Vujina, optuženi je 1994. godine u Srbiji uradio nadogradnju kose.
 
“Svi svjedoci Tužilaštva koji su ga prepoznali po fotografiji iz 1997/98. nisu govorili istinu, jer on 1992. godine nije imao kosu”, kazao je Mandićev advokat.
 
Neki svjedoci Tužilaštva su ranije rekli da ih je optuženi Mandić posjećivao u logorima, i opisali ga kao “visokog, krupnog, s crnom kosom”.

Mandić je dodao kako svjedoci koji su ga navodno vidjeli tokom 1992. godine u Planjinoj kući u Podlugovima, općina Vogošća, nisu govorili istinu.
 
“Tvrdim da tamo nisam nikada bio”, kazao je bivši ministar pravde tadašnje Srpske Republike BiH.
 
Momčilo Mandić se tereti da je kao ministar pravde bio odgovoran za funkcionisanje logora formiranih na području Sarajeva i Foče, a u kojima su nezakonito zatvarani i mučeni civili nesrpske nacionalnosti.
 
U nastavku svog svjedočenja, optuženi je kazao kako je Vojska Republike Srpske bila odgovorna za funkcionisanje svih kazneno-popravnih domova u Sarajevu i Foči.
 
“Trinaestog juna 1992. godine Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske BiH, Ministarstvu odbrane je dao ingerencije za zarobljena lica nesrpske nacionalnosti i izdao nalog kako da se s njima postupa”, tvrdi optuženi.
 
Mandić je Sudskom vijeću kazao kako je 21. augusta Skupština bosanskih Srba prihvatila njegov prijedlog da se uradi reorganizacija pravosuđa, te da se umjesto Osnovnog suda u Butmiru, kraj Sarajeva, osnuju dva suda.
 
Jedan sud je bio nadležan za Centar, Stari i Novi Grad i Trnovo, i bio je smješten u Butmiru, gdje je bio i stari sud, dok je drugi bio nadležan za Hadžiće, Ilijaš, Rajlovac, Vogošću i Ilidžu, sa sjedištem u Ilijašu”, tvrdi Mandić.
 
To je, prema njegovim riječima, zahtijevalo i stvaranje novih tužilaštava, kao i kazneno-popravnih domova.
 
Tako su se, na prijedlog Ministarstva pravosuđa, 1992. godine oformili kazneno-popravni domovi u Banjoj Luci, Butmiru na Ilidži, Bijeljini i, najzad, u Foči, te okružni zatvori u Trebinju i Doboju.

“Oni su služili samo za izdržavanje kazni”, kazao je Mandić.
 
Optuženi tvrdi kako su se tokom 1992. godine pojavili problemi pošto su u te domove neselektivno zatvarani ljudi koji su bili civili, te da su za to bile odgovorne vlasti u općinama u kojima su se KP domovi nalazili.
 
“Karadžić jer 22. oktobra 1992. godine uputio dopis u kojem je kazao kako saznaje da se u KP domove zatvaraju i civili”, priča Mandić, dodajući kako su tada dali “zeleno svjetlo” Crvenom križu da posjeti logore i registruje zatvorene.
 
Prema riječima optuženog, u novembru 1992. godine prestao je vršiti dužnost ministra pravosuđa, odselio se u Beograd i radio u Ekonomskom birou Republike Srbije.
 
Tužilaštvo će optuženog ispitati unakrsno 28. februara 2007. godine.