This post is also available in: English
Tužilaštvo je saslušalo četiri svjedokakoja su govorila o navodima druge tačke optužnice protiv Momčila Mandića bivšegvisokog funkcionera Vlade bosanskih Srba.
Mandić se tereti da je kao ministar pravdeu Vladi tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine bio odgovoran zafunkcionisanje svih kazneno-popravnih organizacija koje su djelovale podkontrolom srpskih vlasti. Jedan od logora koji se spominje u ovom dijeluoptužnice je nekadašnji zatvor Kula u današnjem Istočnom Sarajevu.
Dvojica od četiri svjedoka Tužilaštvarekla su da su vidjela Mandića u logoru Kula, ali nijedan nije znao reći ukojoj funkciji je on dolazio.
Mirsad Kršlak je odveden 19. juna 1992 godine iz svog stana u sarajevskom naselju Dobrinja zajedno sa roditeljima i suprugom Tamarom. Roditelji i supruga su neposredno nakon zarobljavanja oslobođeni,dok je Mirsad ostao u logoru Kula 19 dana.
Kršlak tvrdi da su zatočenici u Kuli bili smješteni u malim sobama, bez adekvatnih higijenskiih uslova, uz minimalne obroke “eventualno dva puta dnevno”.
«U sobi smo imali kantu određenu završenje nužde», rekao je svjedok opisujući uslove u sobi u kojoj je bio zajednosa 40 drugih zatočenika.
Kršlak tvrdi da je jednom vidio Momčila Mandića.
«Ušao je u moju sobu i predstavio se imenom. Pitao me je kada sam stigao», sjeća se Mirsad i dodaje kako je odgovorio da “nije stigao,nego je doveden”, nakon čega mu je jedan od četiri Mandićeva pratioca naredio da ne govori i zatvorio vrata.
Mandića je u logoru Kula vidio i Avdo Pizović koji je doveden krajem jula, nakon što je proveo dvadesetak dana uzatočeničkim centrima u Hadžićima. Pizović je razmijenjen iz Kule 11. decembra1992. godine.
Mandića je, kako je rekao, vidio jednom udvorištu, obučenog u civilno odijelo.
“Jedan od zatočenika mu je popravljaoauto. On mu je davao cigara i hrane”, rekao je Pizović.
Pizović se prisjetio i posjete haškogbjegunca Radovana Karadžića i Paddy Ashdowna 18. augusta 1992.godine. Ashdown je u vrijeme trajanja rata u BiH dolazio u ime britanskogParlamenta kako bi ih izvijesio o situaciji.
Avdo Pizović kaže da je sa ovom dvojicombila i njemačka novinarka koja je zapisala imena zatočenika. Za vrijemeposjete, kako je ispričao Pizović, Radovan Karadžić je prišao grupi starijihzatočenika i naredio njihovo oslobađanje.
I Pizović i Kršlak su pričali o“dobrovoljom” radu za koju su se zatočenici prijavljivali “kako bi moglijesti”.
Prema njihovim pojašnjenjima, kako jehrana u logoru bila jako loša, odlazili su na rad u pratnji uniformisanihvojnika ili naoružanih civila, u okolna mjesta gdje su im civili nekada davalihranu. Također su radili sa vojskom na prvim linijama bojišnice gdje su kopalirovove i gradili bunkere.
Svjedok Mirsad Draginić je 12. maja 1992 godine odveden iz stana u Dobrinji u logor Kula, a oslobođen je 21. maja.
«Uhapsili su nas maskirani ljudi. Ima lisu zastavu na kojoj je pisalo Srpski četnički pokret», rekao je Draginić.
Tvrdi da su njega i druge zatočenike srpski vojnici i stražari u logoru tukli u više navrata.
O zatočeništvu u logoru Kula iskaz je dalai svjedokinja X koja tvrdi da je uhapšena u stanu na Grbavici odakle jeodvedena u logor Kula u junu 1992 godine.U logoru je bila smještena u sobi sadesetak drugih žena. Sve su redovnoodvođene da rade u kućama na Grbavici i Vracama.
«Ujutro bi me odveli da radim, a navečevraćali. Moj obrok je bio ako mi neko nešto da to i pojedem» priča X, i dodaje“Uvijek smo živjeli u strahu”.
“Nismo puno pričale niti prepričavale štasmo radile. A svaka je nešto preživljavala. Samo smo znale jedna drugu pitati“kako si danas prošla?”, kaže svjedokinja X. U logoru Kula provela je 21 dan.Posljedice, psihičke i fizičke, ostale su joj do danas.
Naredno ročište je zakazano za 16.novembar 2006 godine.
