Milica Janković: Ubjeđivala sam Gojka da se preda

Nakon što sam došla do novčanih sredstava u iznosu od 1.500,00 EUR-a i postigla dogovor sa članovima svoje porodice uputila sam se do Višegrada, a iz Višegrada sjela u autobus dana 06.12.2004. godine oko 23.00 časa i u jutarnjim časovima stigla u Beograd.

Odmah po dolasku u Beograd otišla sam na aerodrom i na šalteru JAT-akupila avionsku kartu za Moskvu. Moj sin Boban je iste večeri, nešto kasnije, krenuo iz Foče u Beograd, a kući smo postigli dogovor da on bude veza između mene, Gojka i lica Jovičić Trivuna. U Beogradu se nismo sreli.

Prije putovanja, a u toku pregovora sa imenovanim predstavnikom Vlade RS i članom MUP-a RS nisam dobila nikakve pismene garancije koje bih predočila suprugu u cilju ubjeđivanja da se preda, već samo usmena obećanja.

U toku razgovora sa istima koji sam vodila u Foča/Srbinju u ribarskom restoranu «Mladica» dana 06.12.2004.godine, pored novca koji sam dobila pitali su me trebaju li mi putne isprave ili bilo šta.

Ja sam rekla da mi ne treba ništa, osim te poveće sume novca i pet-šest dana da obavim lično razgovor sa Gojkom i pokušam ga ubijediti da se preda.

Po dolasku na aerodrom primijetila sam da me više lica prati. Ja nisam putovala JAT-ovim avionom, već kompanije Aeroflot. Taj avion je kasnio u polasku, jer je po redu vožnje trebao da poleti u 11.35 časova, a poletjela sam u 15.00 časova. U vrijeme mog boravka na aerodromu primijetila sam da JAT-ov avion koji leti za Moskvu u 08.30 časova, samo što se odvojio od piste, je zaustavljen iz tehničkih razloga. Ja sam boravila u kancelariji prijatelja Sandija, dok sam čekala na svoj let, kada se na vratima pojavio neki čovjek i tražio spisak putnika za Moskvu. Sve mi to govori da sam bila praćena od samog početka putovanja.

Prije polijetanja javila sam se Bobanu da kasnim, te da obavijesti o tome tatu i Jovičića, jer su Jovičić i Boban imali dogovorene termine javljanja, jer sam ja trebala do 15.00 časova biti u Moskvi i obavijestiti o svom dolasku.

Po dolasku na aerodrom u Moskvu, Gojko me je čekao, a pogledom je tražio ima li još nekoga samnom, te da li me neko prati. Obzirom da ga nisam vidjela dugo, izgledao je dosta slabije (mršavije), kosa sijeda i bez brkova. Mnogo slabije u odnosu kada sam ga vidjela prošli put 2003. godine. Imala sam osjećaj da se pita da li me neko prati, a ja nikoga nisam primijetila na Moskovskom aerodromu. Imala sam namjeru da mu odmah kažem zašto sam došla, te sam mu rekla, ne moraš se više bojati, ja sam došla da ti kažem da je tvom strahu došao kraj i da postoji odlična varijanta za predaju. Njegova ramena su odmah klonula i upitao me «Zar su te to slomili?».

Ja sam na to odgovorila da me niko nije slomio, već da je situacija sada takva, te da mora dobro razmisliti o svemu što ću mu reći i izabrati porodica ili on. U cilju ubjeđivanja predaje vodila su me dva pravca, ili ljubav prema porodici, ili novčana sredstva. Još dok smo boravili na aerodromu, neko ga je pozvao, Gojko je tom nekom rekao da sam stigla i počeo se ubjeđivati da li da idemo prvo u stan ili da me on negdje odvede.

Taj neko ga je ubijedio da me Gojko vodi prvo na ručak, a ne u stan, te smo se odvezli taksijem u restoran umjesto kući, što mi je u prvi mah bilo sumnjivo. Bila sam iznenađena jer je prvi put odkada on boravi u Rusiji da idemo u restoran, jer su cijene tamo basnoslovne i on nikada nije imao novac da mi to priušti. U restoranu nas je čekao jedan njegov prijatelj, koga prvi put vidim i nije se predstavio.

U tom restoranu na ručku smo ostali do 03.30 časova, a potom otišli u stan do koga nas je odvezao taj prijatelj koji je svo vrijeme bio sa nama i platio račun, kao i taksi koji nas je dovezao do restorana sa aerodroma. Kad sam ušla u stan bila sam iznenađena, jer je stan luksuzno opremljen. Sutradan sam ostvarila kontakt sa Jovičićem preko Bobana i rekla mu da tata ne pristaje na predaju (to je bila njegova prva reakcija).

U toku dana, 09.12.2004. godine nakon razgovora sa kćerkom Svjetlanom-Cecom, Gojko je popustio i pristao da se preda. On je tražio da se čuje sa advokatima u Beogradu Vujinom i Slavišom Prodanovićem. Ja sam rekla da nema potrebe da to radi, jer će Vlada RS obezbijediti i advokate. Gojko je ostvario dva kontakta sa Slavišom Prodanovićem, jer je nakon prvog kontakta Vujin otišao da ostvari kontakt sa Jovičićem, a dogovor je bio da se javimo ponovo nakon sat-sat i po, te da nam kaže ishod razgovora. Gojko je tražio još dva-tri dana za predaju, a Jovičić je odobrio. U drugom kontaktu sa Slavišom, sin Boban je bio u kancelariji kod istog i u tom momentu je došlo do negativnog razvoja situacije, jer je Boban u razgovoru sa ocem pitao «Tata jesi li daleko?», a i Slaviša je postavio pitanje «Gojane, jesi li daleko?». Gojko ih je ubjeđivao da je daleko. Razgovor je tekao dalje tako što je Boban upoznao Gojka da mu je Jovičić rekao kako je Gojko u Beogradu upraćen u plavoj jakni na relaciji Herceg Novi-Vilusi-Beogradi da ga prate, te da je ušao u zgradu, te da akcija njegovog hapšenja počinje za dva sata, te da Boban dođe i razgovara sa ocem. Navedene razgovore smo vodili iz jedne pošte u Moskvi. Bili smo sami nas dvoje. Nakon tog razgovora Gojko me je optužio, kome ja to vjerujem i kome ga prodajem. Pogledaj šta se dešava u Beogradu i šta Boban preživljava. Ja više nisam imala argumenata za ubjeđivanje i osjećala sam se ružno. Odustala sam od daljeg ubjeđivanja i rekavši «sačekaj malo da vidimo kako će se situacija odvijati, sačekaj januar, mart 2005.godine».

Nakon toga, sve do 11.12.2004. godine ponovo sam pokušavala ga ubijediti da se preda, ali nisam uspjela u tome, s tim što je zadržao kod sebe vizit karticu od Jovičića, što daje nadu da se može predomisliti u nekom momentu, ja se tome još nadam i mislim da se to može desiti.

Nakon razgovora sa Beogradom, i nakon toga da više nisam imala argumente da ga ubjeđujem, Gojko mi je priznao da je oženjen (navodno zbog papira), a ja sam stekla utisak da ima i dijete, te da su to razlozi zbog kojih će on ostati u Rusiji. Naveo je i to da se tamo osjeća sigurnim. Na samom rastanku je bio mučan razgovor koji se odnosio na razvod braka, te mi je Gojko rekao da će preko Ambasade dati sve potrebne saglasnosti, jer misli da ću ja na taj način riješiti svoje probleme. Tako tužna i razočarana, rekla sam mu da ne računa na moju pomoć i podršku, ovo je bila izuzetna prilika da obezbijedi djecu samim pristankom na predaju za budući život, da bismo mogli biti blizu i vidjeti ga svakog vikenda, jer će najvjerovatnije nakon suđenja izdržavati kaznu negdje u BiH, ali obzirom da on više voli samog sebe i da mu je život koji ima u Rusiji bolji, to je njegov izbor.

Za vrijeme boravka u Moskvi, svake večeri sa nama je izlazio jedan Rus, do tada meni nepoznato lice, a koji je govorio kao čovjek koji ima znanja i iskustva o policijskom radu, jer je pričao o prislušnim uređajima i sl. Taj čovjek je vozio crni blindirani mercedes i plaćao visoke račune u ugostiteljskim objektima gdje smo boravili. Stekla sam utisak da su dobri prijatelji, jer je Gojko s njim pričao na ruskom jeziku, a ja sam se teže uklapala, jer sam u školi učila francuski. Taj čovjek je pričao i srpski, ali ne čisto. Sigurna sam da taj čovjek ima velikog uticaja na Gojka. Stan u kome živi je luksuzan, ali novčana sredstva koja posjeduje su mala. Za vrijeme mog boravka nije odlazio na posao, a žena kojom je oženjen je meni poznata i starosne dobi oko 28 godina. Taj čovjek je imao neku člansku kartu sa oznakom FSB, koja je stajala na stolu, a obzirom da sam uporno posmatrala istu da bih zapamtila oznaku, taj čovjek je stavio u džep i više je nisam vidjela. U jednom momentu dok smo razgovarali, osjetila sam ljubomoru prema tom čovjeku, jer je imao većeg uticaja na Gojka od mene, i željela sam se posvađati sa istim. Smetalo mi je njegovo prisustvo svako veče, a onda sam shvatila da on plaća račune. Stekla sam utisak da se Gojko osjeća jako sigurno pored njega, jer je on njegov zaštitnik koji ga održava u životu obezbijedivši mu sve osim novca. Prije polaska Gojko se nadao da će mu isti dati nešto novca da pošalje djeci, ali ovaj to nije učinio. Za vrijeme moga boravka saznala sam da je Gojko pored državljanstva koje je stekao prošle godine, od ove nove godine, pored državljanstva posjeduje i sva dokumenta kao da je ruski državljanin sa imenom PLOUTŠADEJEV ili PLOUTMADEJEV SERGEJ (za prezime nisam sigurna da li je tačno). Pod tim imenom je i zaključio brak sa ruskom državljankom. Stekao je nove prijatelje, jer ovoga puta nismo dolazili u kontakt sa licima sa kojima se družio ranije.

Od aprila mjeseca ove godine do kraja novembra Gojko nije boravio u Moskvi i stekla sam utisak da je samo privremeno u tom stanu. Iako je bio lošeg zdravlja, osećao se heroj, i nakon promijene odluke o predaji, govorio je kako bi došao i ponovo branio Republiku Srpsku ako bi zatrebalo. Ne želi da u očima svojih budućih unuka bude kukavica. To su njegove riječi, ali ja mislim da je on odabrao taj neki novi život, u jednom momentu je rekao kako izlaz iz svega ovoga vidi u samoubistvu. Obzirom da je riješio ostati, moja namjera je da se razvedem.

Prije nego što ću krenuti za Jugoslaviju, Gojku sam rekla da ću od riječi do riječi ispričati moj boravak u Moskvi i sve što znam, na šta se on nije bunio, niti protestovao, već je rekao «pričaj», tako da me je i to pomalo dovelo u dilemu i potvrdilo moju pretpostavku da je tu samo privremeno i da je u pitanju utisak da je on u ovom stanu privremeno.

Po dolasku u Beograd dana 12.12.2004.godine, kontaktirala sam Jovičića i rekla da sam se vratila,a sin mi je prenio da su me htjeli vidjeti advokati Vujin i Prodanović. Nisam se srela sa njima. Cio dan sam provela sa sinom, a jutros sam stigla iz Beograda».

Zapisnik, koji Justice Report prenosi u cjelosti onakvog kakvog ga je Milica Janković potpisala,je sačinjen 13.12.2004. godine u stanici javne bezbijednosti Foča/Srbinje.Izjava se odnosi na period od 7.12. do 12.12. 2004. godine i pored gospođeJanković potpisale su ga i dvije službenice Policije.