Srpsko-bošnjačko prijateljstvo odvelo u smrt dvojicu medicinskih radnika

Nestanak Polje mučio je stomatologa Zorana Gavrića, i to ga je odvelo u smrt. Za ove zločine, ni 25 godina kasnije, niko nije kažnjen.

“Mom ocu nikad nije bila bitna nacionalnost, i nas je tako odgajao. Volio je ljude i oni njega. Mučio ga je Ćamilov nestanak i zato je tako morao završiti”, kazala je Aleksandra Gavrić-Kosorić, Zoranova kćerka koja je u vrijeme očevog ubistva imala 17 godina.

Ćamil je radio u mjestu Borike, te u neposrednoj blizini živio. Nakon što je udaljen s posla, javio se na dužnost u bolnicu u Rogatici. Budući da se u Rogatici osjećala napetost, Zoran nudi Ćamilu pratnju do Borika kako bi se vratio kući, govoreći mu da mu niko neće ništa učiniti jer je s njim.

“Kada su zajedno stigli na Borike, neko od Zoranovih poznanika mu je rekao da ne može sjediti sa Ćamilom. Kada je planirao da krene kući, shvatio je da je Ćamil nestao. Na insistiranje da mu kažu gdje je nestao, navodno je dobio informaciju da je otišao kući”, ispričala je Gavrić-Kosorić.

Prema drugim izvorima Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Gavrić i Poljo su viđeni pred kućom koja je oko sedam kilometara udaljena od kuće u kojoj je živio Poljo.

Izvor BIRN-a BiH je pojasnio da su dvojica pripadnika vojne formacije koja se nalazila u hotelu na Borikama, a kojoj je komandant bio Rajko Kušić, odveli Polju i zatvorili ga u školu u blizini crkve, a Gavrića poslali kući u Rogaticu.

Kušić je optužen za ratne zločine počinjene u Rogatici, ali je nedostupan organima gonjenja u BiH.

Prema podacima BIRN-a, Gavrić je, nakon što je vraćen u Rogaticu, otišao u Dom zdravlja “Ragib Džindo” i tragao za Poljom. Jedan od doktora, kako smo saznali, zaprima telefonski poziv u kome je rečeno da Gavrić ode po Ćamila na Borike.

Gavrić-Kosorić je pojasnila da su do 9. maja kontaktirali Dom zdravlja i Krizni štab i nisu dobili nikakve informacije o ocu, osim da je četiri dana ranije otišao na Borike i da mu se gubi svaki trag.

“Tog 9. maja moj otac je dovezen u mrtvačnicu Doma zdravlja u Rogatici umotan u čaršaf. Dobili smo informaciju da je njegov prijatelj R.J. ukrao tijelo iz bolnice u Podromaniji i dovezao ga u mrtvačnicu”, prisjetila se kćerka ubijenog Gavrića.

Doktor Benjamin Kulovac, Suad Ajanović i Radomir Bojović su pregledali Gavrićevo tijelo.

“Jednom prilikom je mama dobila od anonimne osobe zapisnik u kojem su tačno opisane povrede koje su bile vidljive čak i spoljnim pregledom tijela, što pokazuje da nije stradao prirodnom smrću”, kazala je Gavrić-Kosorić.

Doktor Kulovac nije mogao govoriti o detaljima zapisnika koji je sačinjen, dok se Ajanović nije mogao sjetiti, a s Bojovićem BIRN BiH nije uspio stupiti u kontakt.

Unatoč zapisniku, kazala je Gavrić-Kosorić, dobili su od Ministarstva za pitanja boraca i žrtava rata Pale potvrdu o prirodnoj smrti njenog oca, a koja je bez broja i protokola. Na toj potvrdi, kako je kazala, navedeno je da je datum smrti 5. maj 1992., u šta porodica ne vjeruje.

Godinama kasnije, porodica Gavrić traga za podacima o Zoranovoj smrti, ali ni do danas nisu uspjeli saznati šta se dogodilo. Gavrić-Kosorić je pojasnila da su iz Doma zdravlja u Rogatici dobili odgovor da ne posjeduju protokol iz maja 1992. godine.

Na Zoranovoj sahrani, kako prepričavaju Rogatičani, bili su prisutni članovi uže porodice i Bošnjaci. Gavrić-Kosorić se ne sjeća, ali prijatelji njenog oca tvrde da je tada na njih pucano i da se pričalo da je stradao zato što je bio Srbin koji se družio s Bošnjacima.

Gavrić-Kosorić se nada da će jednog dana saznati istinu o očevoj smrti i da će odgovorni biti procesuirani.

BIRN BiH saznaje da je Poljo držan u zatočeništvu mjesec dana nakon Zoranove smrti, te da je fizički zlostavljan i onda ubijen. Njegovo tijelo ni do danas nije pronađeno.