Esad Ramić i ostali: Leševi na putu prema kući

Zora Kuljanin je ispričala da je 25. maja 1992. bila u kući sa svojom devetomjesečnom bebom, jetrvom i svekrvom kada je počela pucnjava, da su se potom sklonili “u kuću koja je imala ploču” i da su usput sa sobom poveli jednog od ranjenih mještana. Iz te kuće su se, prema njenim riječima, sklonili u neku pećinu, gdje su proveli noć.

“Jetrva i ja smo ujutro krenule da vidimo šta je s našom kućom. Na putu do naše kuće smo našli pet leševa – Todora i Jovana Žužu, Mirka Mrkajevića te Gorana i Zorana Kuljanina. Goran je izgorio, ostali su bili pokriveni čaršafima, otkrivala sam ih da im vidim glave”, kazala je svjedokinja.

Po ostatak porodice, kako je rekla, vratila se drugim putem, da bi izbjegli leševe, ali su naišli na tijelo Marka Đorića, dok je vidjela da je bager u blizini crkve kopao raku, u koju su stavljena tijela ostalih ubijenih.

U kući je, kako je kazala, ostala do 12. jula 1992. godine, kada je stanovništvo vojska odvela u školu u Bradini, gdje su je te noći ispitivali o nekim ljudima koji su se krili, a za koje je pojasnila da nije znala gdje se nalaze.

Iz školske učionice je, nastavila je svjedokinja, ponovo izvedena sutradan na ispitivanje i tada joj nisu dozvolili da sa sobom povede bebu, kao što je bio slučaj prethodne noći.

“Pitali su me opet za neke ljude i optužili da sam nekima od njih nosila ručak. Sjedila sam na stolici i jedan od njih me staklenom flašom od dva litra udario po nozi, drugi mi je udario šamar. Udarena sam drškom od pištolja u glavu. Tražili su da priznam. Zaprijetili su mi kako će mi dijete odvesti u Grude i da će mu ime biti Mato”, izjavila je svjedokinja.

Prema njenim riječima, svekrva joj je kasnije ispričala da su joj dijete odveli, ali da je kasnije čula da je neki čovjek rekao da se vrati vozilo s djetetom prema školi. Svjedokinja je s djetetom iz škole prebačena kod rodbine u Konjic, a ovu općinu je napustila krajem jula 1992. godine.

Odbrani je svjedokinja kazala da su njen suprug i djever imali oružje, ali da ne zna od koga su ga dobili i da su išli na stražu.

Iako je na početku svjedočenja rekla da 25. maja 1992. njen suprug i djever nisu bili s njima u kući, već na straži, poslije je na upit Tužilaštva odgovorila kako joj suprug tog datuma nije bio na straži jer je bio zarobljen i razoružan, a Odbrana joj je predočila iskaz da je bio na liniji odbrane Bradine.

“Možda sam se zbunila. On je bio na straži dok nije bio zarobljen prvi put. Oduzeli su mu oružje i pustili ga. Bio je u šumi, drugi put je zarobljen 12. jula 1992. godine”, kazala je svjedokinja i dodala da supruga nije vidjela od 25. maja 1992. pa sve do naredne godine, kada je saznala da je bio u “Musali” u Konjicu.

Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO) u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.

Suđenje se nastavlja 26. februara.