Ubistvo ili ratni zločin? Zašto su vlasti u Sarajevu imale dilemu

Enver Zornić je zbog ubistava civila u pritvoru i zatvoru tokom rata proveo tri godine, a ne manje od tri mjeseca, kako je ranije tvrdio kada je zatražena njegova smjena s mjesta direktora Javnog preduzeća “Toplane Sarajevo”, saznaje BIRN.

On je pomilovan sa ukupno tri odluke koje je donijelo Predsjedništvo Republike BiH.

Ubrzo nakon što je imenovan za direktora “Toplana”, Zornić se našao na udaru. Lokalnim medijima predvođenim online magazinom Žurnal nije trebalo dugo da otkriju kako je ovaj namještenik ranije bio osuđen za učešće u ubistvima civila tokom rata.

Incident koji je privukao znatnu pažnju javnosti neobičan je zbog jedne stvari – iako je prvobitno objavljeno da je Zornić suđen za ratni zločin, ispostavilo se da je on zapravo od Okružnog vojnog suda u Sarajevu bio osuđen za pojedinačne optužbe za ubistva.

Zornić je skupa s nekoliko pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine proglašen krivim da je odgovoran za ubistva dvoje srpskih civila – Jagode Janković i Sretena Ninkovića – kao i ubistvo Hrvata Josipa Gogala.

Sva tri ubistva počinjena su hladnokrvno, te iako Zornić nije lično povukao okidač, kroz svjedočenja na suđenju utvrđeno je da je znao za te planove prije ubistava i da je učestvovao u naknadnom prikrivanju.

Faksimil presude iz 1993. godine, koju je BIRN dobio od Kantonalnog suda u Sarajevu, nasljednika arhive Okružnog vojnog suda Sarajevo, pokazuje da je Zornić obezbijedio benzin korišten za spaljivanje tijela. U presudi se navodi da je Zornić bio svjestan počinjenih zločina, te da su počinitelji svaki put uredno raportirali šta su uradili.

Zornić je proglašen krivim po tri tačke optužnice za ubistvo po komandnoj odgovornosti i uništavanje dokaza, te je osuđen na deset godina i tri mjeseca zatvora. Prema arhivskim dokumentima koje je Kantonalni sud dao BIRN-u na uvid, on je odslužio ukupno tri godine u pritvoru odnosno zatvoru, prije suđenja i nakon izricanja presude, od 7. januara 1993. do 30. decembra 1995. godine. Pomilovan je, ne jednom, nego tri puta od Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Zornić za BIRN kaže da se ni danas ne smatra krivim i da je i dalje zbunjen svojim suđenjem i tvrdi da je bio samo civil bez zapovjednih ovlasti.

“Moja krivica u vezi sa ubistvom Josipa [Gogala] jednostavno ne postoji, osim činjenice da sam jednostavno bio tamo u to vrijeme. Dospio sam na sud na osnovu komandne odgovornosti, iako nisam imao nikakvu komandnu funkciju, i u tome je cijela stvar. Bilo mi je suđeno pred vojnim sudom, kao civilu, a još uvijek nemam pojma kako ni zašto”, kaže Zornić.

Presuda iz 1993. godine pokazuje da je Zornić bio “pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine od 6. aprila 1992.” i “zamjenik komandira za sigurnost Šeste brdske brigade”.

Pristrasna pravda tokom rata
Ukupan broj predmeta poput Zornićevog koji su potencijalno mogli biti procesuirani kao ratni zločini, ali su umjesto toga vođeni kao pojedinačni slučajevi ubistva, ostaje nepoznat. Iz Kantonalnog suda u Sarajevu kažu za BIRN da, imajući u vidu obim arhive Okružnog vojnog suda i način njene organizacije, oni “nemaju načina da traže” podatke o sličnim slučajevima.

Dvadeset šest godina kasnije, teško je utvrditi zvanične razloge zbog kojih Zornićev slučaj nije zavrijedio optužbe za ratni zločin. Mustafa Bisić, vojni tužitelj koji je podigao optužnicu protiv Zornića i drugih, kaže za BIRN da on “nije odgovoran za davanje izjava i neće komentarisati ništa u vezi s tim”.

Međutim, krivični zakon koji je tada bio na snazi, naslijeđen iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), imao je posebnu odredbu o ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom. Član 142. navodi da oni koji “prekrše pravila međunarodnog zakona tokom rata (…) narede napad na civile (ili) da se poduzmu ubistva, mučenja, nečovječno postupanje prema civilnoj populaciji” mogu biti kažnjeni sa najmanje pet godina zatvora, pa čak i smrtnom kaznom.

Muhidin Kapo, predsjedavajući vijeća na suđenju 1993. godine, kaže da je odluka da se ti ljudi procesuiraju za ubistva umjesto za ratne zločine bila primjerena, a kazne pravične.

“Osudili smo ih i oni su odslužili te kazne. Izašli su ‘čisti’ ili, bolje rečeno, kao slobodni građani. Ljudi u ratu rade stvari koje ne bi ni pomislili da učine u vremenu mira. Koliko je meni poznato, taj je predmet preispitao Haag [Haški sud] i ocijenio da je propisno proveden”, navodi Kapo.

Advokat i bivši sudija Vlado Adamović kaže kako je to što Zornićev predmet nije okarakterisan kao ratni zločin bilo simptomatično za sva takva suđenja tokom rata. Kako smatra Adamović, problem sa ovim i svim sličnim predmetima je bio što je svaka strana “procesuirala svoje” i tražila način da osigura da dobiju što manje kazne.

“Nažalost, to je pošast koja je pogodila ratni period i ratna suđenja. Imali smo slučajeve uslovnih osuda, za djela koja to čak ni po zakonu nisu dozvoljavala, ili predmete koji su i počeli i završili u jednom danu”, kaže Adamović za BIRN.

Zornićev slučaj je daleko od najpoznatijeg. Ubistvo nebošnjaka i bacanje njihovih tijela u jamu Kazani na Trebeviću u blizini Sarajeva dovelo je deset pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine – tačnije Desete brdske brigade pod komandom Mušana Topalovića Cace – pred sud, ali i njima je suđeno za ubistvo, a ne za ratni zločin.

Broj ljudi ubijenih na Kazanima tokom opsade Sarajeva nikada nije zvanično utvrđen. Tek nakon rata su, u nekoliko iskopavanja, ekshumirani posmrtni ostaci 23 žrtve.

Historičar Nicolas Moll, autor studije “Sarajevska najpoznatija javna tajna”, koja analizira zločine u Kazanima i njihove posljedice, kaže za BIRN da je njegovo istraživanje jasno pokazalo da je “ured tužitelja sigurno bio svjestan da zločini na Kazanima nisu bili na nivou ubistava”.

Medijski izvještaji u kojima se citiraju originalni dokumenti tužilaštva navode da je optužnica “prvobitno planirana za ratne zločine, ali [to] je potom pretvoreno u ubistva u konačnoj optužnici”, kaže Moll.

Razlozi za to nisu jasni, ali Moll kaže da bi bilo razumno pretpostaviti da su “zbog politički eksplozivne prirode tog pitanja, pravosudna tijela odlučila da izmijene optužnicu, ili samoinicijativno ili zbog političkih pritisaka”.

‘Gnusni, sistematični zločini’
Senad Avdić, dugogodišnji glavni urednik sarajevskog sedmičnika Slobodna Bosna, koji je pratio predmete ratnih zločina, također vjeruje da je predmet “Zornić”, baš kao i drugi predmeti, bio obilježen političkim uplitanjem u rad pravosuđa u to vrijeme.

“Mislim da je to postalo još jasnije nakon hapšenja i procesuiranja pripadnika Desete brdske brigade u novembru 1993. godine. Desetorica pripadnika te jedinice, koji su optuženi za najgnusnije, sistematične zločine protiv civila u Sarajevu, također nisu suđena za ratne zločine, već radije za ‘obična ubistva’”, kaže Avdić.

Avdić tvrdi da mu je jedan anonimni izvor koji je prisustvovao sastancima na visokom nivou između bosanskih političkih vođa i pripadnika pravosuđa i vojske nakon hapšenja za Kazane rekao da je postignut opšti konsenzus da bi bilo kakve optužbe za ratne zločine “naštetile borbi [za nezavisnost BiH]”.

To se, kako tvrdi Avdić, temelji na logici da bi bilo kakva izjava da su pripadnici Armije BiH bili ratni zločinci “imala odjeka na veoma štetan način, kako u zemlji, tako i u međunarodnoj zajednici”.

Moll se slaže da je to vjerovatno bio slučaj: “Ako bi priznala da su vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine počinili ratne zločine u Sarajevu, bosanska vlada bi zamaglila jasnu poruku koju je htjela poslati svijetu tokom rata – postoje agresori i počinitelji s jedne strane, i postoje herojski branitelji i nevine žrtve s druge strane”, objašnjava Moll.

“Pretpostavljam da je postojao strah da, ukoliko priznaju da su pripadnici njihove vojske počinili ratne zločine, bi to zamaglilo tu jasnu razliku i dalo argumente ljudima u Srbiji, Republici Srpskoj i u međunarodnoj zajednici koji su htjeli pripisati istu krivicu svima na svim stranama i koji su tvrdili da su sve strane podjednako činile zločine”, dodaje on.

Avdić tvrdi da bi, na temelju dostupnih činjenica, uopšteni zaključak bio da zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i policije tokom opsade Sarajeva “nisu počinjeni planski i sistematično”.

“To su bila djelovanja pojedinaca i pobunjenih grupa. Ali njihovo relativiziranje, pa čak i minimaliziranje putem sudskih procesa, zaista je bilo sistematično, i došlo je s najviših nivoa bošnjačke politike”, kaže on.

Na pitanje da li bi nedostatak političke volje ili pravosudne hrabrosti trebao biti posmatran kao negativno obilježje bosanskohercegovačke ratne historije, Nicolas Moll kaže da vjeruje da taj problem nije specifičan samo za ovu zemlju.

“Nijedna vlada, nijedna politička grupa ne želi a priori priznati da postoje počinitelji u vlastitim redovima, ili, ako to i prizna, onda to pokušava ublažiti”, objašnjava Moll.

On tvrdi da ova priča pokazuje hrabrost medija u Sarajevu, koji su ubrzo nakon završetka rata izvještavali o zločinima i kritikovali pravne postupke u kojima su osumnjičeni izbjegavali suđenja za ratne zločine.

“Već od 1997. godine ulagani su napori od strane [sarajevskih medijskih kuća] Dana i Oslobođenja, a kasnije i drugih, da se otvoreno kritikuje ovaj stav ublažavanja i da se otvoreno traži da se počinjeni zločini posmatraju i klasifikuju kao ratni zločini”, kaže Moll.