Bilo je to jutro nakon referenduma o nezavisnosti u Bosni i Hercegovini koji se održao od 29. februara do 1. marta 1992. godine – događaj koji mi je poznati novinar BBC-ja, pijuckajući pivo, opisao kao „konačno dobre vijesti sa Balkana”.

Poput većine britanskih novinara lijevog centra, činilo se da ne odobrava rat za nezavisnost koji je godinu prije počeo u Hrvatskoj – previše nacionalistički, previše etnički. I nije li sve to bilo zasićeno u sada već duboko nemodernom katolicizmu?

Pa zašto bi nezavisnost BiH bila tako drugačija, zašto su to tako „dobre vijesti”, pitao sam? Pokazao je na referendumski plakat na zidu. „Napisano je i srpskom ćirilicom“, objasnio je on. „Inkluzivno je”.

Htio sam se nasmijati. Politika Londona prevedena na Balkan preko „inkluzivnog” plakata! Iz Beograda sam od 1988. godine izvještavao za Independent, i gledao kontinuirani uspon srbijanskog lidera Slobodana Miloševića i ekspanzionistički srpski nacionalizam koji je on kanalisao i zagovarao.

Znao sam dovoljno o Miloševiću, i o raspoloženju u Srbiji, kako bih znao da plakati pisani „inkluzivnom“ ćirilicom neće ubijediti Srbe da samo puste Bosnu – ne nakon onoga što sam vidio u Hrvatskoj, zemlji koja je bila dom daleko manjoj srpskoj zajednici.

U Bosni je bilo najmanje 1,5 miliona Srba i upoznao sam njihove vođe, od Radovana Karadžića do lažnog naučnika Nikole Koljevića i profesorke Biljane Plavšić. Bio sam zapanjen njihovom uvjerenošću i nepopustljivošću.

Karadžić mi je držao predavanje stojeći ispred ogromne karte BiH sa dugačkom šipkom, pokazujući na sve dijelove koji su pripadali Srbima, a činilo se da su gotovo svi bili, osim Međugorja. Koljević mi je držao predavanja na oksfordskom engleskom jeziku o istorijskoj razlici između „pravih“ i „svilanih“ Srba – koji su se u starim danima pokoravali Osmanlijama, a sada su se pokoravali establišmentu Muslimana. Plavšić mi je rekla da muslimanima ne treba mnogo prostora u Bosni. „Orijentalni“ ljudi „vole da žive jedni na drugima“, rekla je ona.

Ipak, te noći ni meni nije bilo jasno šta će se dogoditi u Bosni.

Saznao sam sljedećeg jutra, brijući se u kupatilu. Moja koleginica iz Observer-a je pokucala na moja vrata i stala ispred njih. „Zaboravi doručak”, rekla je uobičajenim tonom. „Opsada je“.

Podigao sam obrvu, ali nisam rekao ništa. Ovo je očigledno bila šala; znala je koliko volim svoj prženi doručak. U svakom slučaju, opsada? Kada je Evropa posljednji put vidjela pravu opsadu? Ova riječ je u mojim mislima potakla sjećanje na čuveni skeč Monti Pajtona, plus srednjovekovne slike glomaznih opsadnih mašina, visokih merdevina, vitezova koji zveckaju okolo u metalnim oklopima i kante kipućeg ulja koje se bacaju sa parapeta zamka.

Sišli smo do recepcije. Tamo nikoga nije bilo. Potpuna tišina. Ni drugih gostiju, ni uposlenika. Kuhinja prazna. Bez zvuka zveckanja šoljica za kafu ili cvrčanja jaja i slanine na ringli. Raširio sam oči. Gdje su svi? „Rekla sam ti“, nasmijala se moja koleginica. „Niko ne može ući jer je grad pod opsadom!”.

Ona je ranije bila vani. Vidjela je šta se dešava. Izašli smo iz hotela, a ona me je povela nekoliko stotina metara prema nečemu što je, nedvojbeno, bila improvizovana barikada.

Dakle, došlo je do neke vrste opsade. Ali nisam se osjećao uplašeno – ne još – bio sam samo zbunjen. Cijela je stvar imala amaterski, ne baš ozbiljan duh. Došli smo tik do isprepletene bodljikave žice sa drvetom i čak smo dozivali neke Srbe koji su s druge strane hodali okolo. Nisam bio potpuno siguran da su znali šta se dešava.

Barikade su nekoliko dana kasnije srušene. Ubrzo sam se vratio u Beograd, gde sam tada živio. Da li je najgore prošlo? Nadao sam se. Ali, nije. Ta privremena opsada bila je proba i test – Karadžićev način da upozori zemlju da bi mogao ‘da stegne’ glavni grad, ako to želi.

Kada sam se u aprilu vratio u Sarajevo, situacija je bila još gora. Tada više nije bilo povratka. Rat je počeo.

„Nadao si se da te nijedna strana neće raznijeti u komade“

Borci patroliraju ulicama Sarajeva 7. aprila 1992. Foto: EPA/Mike Persson

Jugoslovenska vlada i Srbi u BiH na čelu sa Radovanom Karadžićem protivili su se nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Željeli su da zemlja ostane pod kontrolom Beograda. Sarajevo je prvobitno bilo blokirano od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA), a potom se od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine našlo pod opsadom Vojske Republike Srpske (VRS), koja ga je 44 mjeseca granatirala i držala pod snajperskom vatrom. Marcus Tanner se vratio u grad u kojem se život potpuno promijenio.

Dvije osobe su me nazvale prije nego što sam shvatio da se moram vratiti u Sarajevo. Jedna je bila neka vrsta prijateljice koja me je zvala telefonom – fiksni telefoni su tada još bili u upotrebi – da mi kaže da su ona i njeni roditelji strašno gladni. Jedva da je u Sarajevu od aprila do kasnog proljeća 1992. došla ikakva pomoć UN-a. Većina toga je bilo nevjerovatno bljutavog okusa. Prijateljica mi je kasnije rekla da su se snalazili s hljebom, pekmezom i pilećom paštetom i njena majka je to počela odbijati. Ona čak nije htjela ni da uđe u podrum tokom bombardovanja.

„Više voli da ostane u kupatilu da bi se molila“, rekla mi je ona.

Drugi poziv je bio od bh. novinara kojeg sam sreo samo jednom, a koji je dobio moj broj. Njegova poruka je bila još alarmantnija. Rekao mi je da je ležao na podu svog stana u sarajevskom naselju Dobrinja i da je vireći kroz prozor vidio kako pripadnici VRS ulaze u jedan od stambenih blokova na Dobrinji i izvode ljude. Nisam pitao kuda misli da ti ljudi idu. Pitao sam samo u koji su blok Srbi upali. „Dobrinja I”, rekao je on. „A ti si u?“, „Dobrinja IV”, odgovorio mi je.

Nisam to mogao samo zaboraviti i ostati u Beogradu, gdje sam živio od 1988. Morao sam se vratiti u Sarajevo. Bio sam tamo mnogo puta zbog referendumu o nezavisnosti održanom u martu kao i tokom prve polovine aprila. Ali sada su borbe jednostavno izmakle kontroli a nije bio ni kraj juna. Zračni most UN-a do grada neće se otvoriti do jula 1992. U ovoj fazi je još uvijek bilo – auto ili ništa. Ali rečeno mi je da to sada uključuje vožnju do kraja aerodromske piste, koju su kontrolisali Srbi, a zatim vožnja u ruke ili metke Armije BiH, na drugom kraju piste. Nadao si se da te nijedna strana neće raznijeti u komade.

Prva stanica, pronaći vozača u beogradskom Međunarodnom pres centru u Knez Mihailovoj, ozloglašenom utočištu ne samo pijanih novinara, već i svih vrsta nesposobnjakovića, tipova podzemlja, mjenjača novca i dvostrukih agenata. Lokalni fikser me je ubrzo upoznao sa „beogradskom domaćicom” koja je očigledno htjela da ode i da vidi da li je njen suprug u Sarajevu dobro. Izgledala je nevjerovatno vitka i fit i nije bila baš razgovorljiva. Ali bila je voljna da me vozi kroz istočnu Bosnu, koju su držali Srbi, do Sarajeva za visoku, ali pristupačnu cijenu. Krenuli bismo sutradan.

Sljedeća stanica, trgovine. Trebali smo prijeći teritoriju Srba da bi stigli u Sarajevo koje su držali Bošnjaci, što je značilo prelazak linije fronta. Srbi nisu dozvoljavali da hrana, niti bilo šta drugo, uđu u opkoljeni grad. Osim toga, moja prijateljica i njena bolesna majka bile su sekularne muslimanke, ali ipak muslimanke. Svinjetina i slanina su otpali. Odabrao sam veliki kolut tvrdog sira, sušene goveđe kobasice, začinsko bilje, kafu, mljeko u prahu, suho voće, čokoladice i druge stvari koje neće brzo propasti. Kako da Srbi ne vide šta unosim? Odlučio sam uzeti ogroman ruksak i u gornjem dijelu natrpati prljave majice i čarape u nadi da stražari neće pretraživati do kraja.

Sljedećeg jutra krenuli smo za Sarajevo. Moja „domaćica“ vozila je brzinom od oko 100 milja (160 kilometara) na sat po najstrmnijim okukama brdovite istočne Bosne. Činilo se da joj je ruta vrlo poznata. Što je još zanimljivije, činilo se da već poznaje pola ljudi na kontrolnim punktovima Srba. Klimnuli su joj glavom uz osmijeh i namigivanje a mene ignorisali. Pokušao sam započeti razgovor o njenom suprugu, Bosancu, koji je bio zaglavljen u Sarajevu, ali o tome nije razgovarala.

Stigli smo do ivice piste sarajevskog aerodroma. Moja lukavština s ruksakom je uspjela. Neke Srpkinje su pogledale u moj ruksak, nabrale nosove od gađenja zbog prizora i mirisa i ostavile ga. Sada je na redu bio veći test. Morali smo preći iz sektora Srba u sektor koji su držali Bošnjaci, na drugom kraju piste.

Kako će Armija BiH znati da smo prijateljski nastrojeni, ako njima uletimo punim gasom? Nisam imao pojma, ali moja vozačica je izgledala spokojno, prebacila je u najveću brzinu i vrtoglavo vozila prema drugom kraju. U jednom trenutku čuo sam visoki piskavi zvuk metaka koji su negdje prošištali. Dolazi iza nas ili sprijeda? Nisam mogao reći. Ali onaj ko je pucao nije pogodio naš auto jer smo na drugom kraju stigli netaknuti. Bili smo u Sarajevu. Moja vozačica je nestala u trenu, bez zbogom, bez ponude za povratak. Više je nisam vidio niti sam čuo za nju i nikada nisam shvatio njenu stvarnu misiju. Sumnjam da se radilo o usamljenom mužu.

Prva stanica, sjedište mirovnih snaga UN-a u Lukavici, da ih upozorim na tešku situaciju mog kontakta novinara na Dobrinji. Nerado bih da nađem kako je UN-a stacioniran glavu uz glavu s vojskom Srba. Jeli ovo moguće? Ali uvode me u prostoriju u kojoj srećem dva oficira, jednog Poljaka, jednog Francuza. Objašnjavam im šta je moj kontakt vidio na Dobrinji, kako Srbi zauzimaju blokove, jedan po jedan, i odvode ljude.

Francuski oficir pažljivo sluša i čini se da to shvata. Zastajem kako bih mu dao prostora da mi odgovori, nadajući se da će obećati da će otići i provjeriti. „Znate li kako je biti hrišćanin u muslimanskoj zemlji?”, pita on nakon minut. Šta?. Konfuzija. O čemu on priča?. „Možete li zamisliti da slavite Uskrs u, recimo, Saudijskoj Arabiji?”, kaže on. I nastavio je u ovom pravcu.

Odjednom shvatam da nigdje neću stići. Ovog francuskog oficira nije briga šta se dešava na Dobrinji. Njega BiH ne zanima. Ovo je za njega samo još jedan posao i on je došao naoružan okorjelim predrasudama o tome kakvi su muslimani – posvuda. Jasno, njegove su simpatije na strani Srba – „hrišćana“, poput njega. Odlazim zaprepašten, i uznemiren u ime novinara kojem sam mislio da mogu pomoći.

„Sada je grad bio drugačije mjesto“

Sahrana Sarajke ubijene od strane Srba, Sarajevo 9. aprila 1992. Foto: EPA/Mike Persson

Nešto kasnije dolazim do Dobrinje. Nije pala. Naprotiv, izgradili su genijalnu mrežu tunela i rovova kako bi mogli da se kreću ispod nivoa zemlje a da ih ne pogodi snajper Srba. Moj novinarski kontakt je nestao, ne znam gdje. Ali on, izgleda, nije otet, a i ostali su tu. Njihov moral je nevjerovatan.

U međuvremenu, moram pronaći i svoju gladnu prijateljicu i nadam se da ću uspjeti barem u ovom dijelu svoje misije. U Sarajevu ste u martu i aprilu mogli hodati do improviziranih barikada a ponekad čak i razgovarati sa Srbima na drugoj strani. Rat je bio u zraku, stvarnost u nekim dijelovima Bosne, ali nije pogodio Sarajevo svom snagom.

Sada je grad bio drugačije mjesto. Masovno granatiranje je spalilo i uništilo mnoge zgrade i nije bilo hodanja do fronta i razgovora. Primjećujem da su se ljudi promijenili. Izblijedili su, postali bjelji, zbog nedostatka svježe hrane. Sada su mršaviji. Pretrčavaju puteve na raskrsnicama kako bi izbjegli napad bosanskih Srba sa obližnjih brda. Trčanje je dio života pod opsadom.

Stari grad, sa njegovim uskim ulicama, čini se daleko najsigurnijim područjem. Ostatak grada je katastrofa za stanovnike, u smislu otpora opsadi. Sarajevo nije grad rasprostranjen u obliku kruga, kao većina gradova. Dugačak je i uzak, ispružen duž doline okružene brdima koje oni ne kontrolišu. Nakon Drugog svjetskog rata grad se gradio duž ove doline u obliku mreže, sa širokim, ravnim bulevarima – savršeno za stacioniranje Srba u okolnim brdima sa kojih se pravo vide ti bulevari. Tramvaji voze kao kroz špalir, prozori su izrešetani mecima. Isto i pješaci kada prelaze te široke ceste, osim ako ne mogu koristiti podvožnjak.

Čak ni Stari grad nije toliko bezbjedan. Ključno uporište Srba je na Grbavici, odakle njihovi snajperisti lako mogu vidjeti Holiday Inn, jedino mjesto za boravak novinara koji su dolazili u Sarajevu. Kad sam samo prije nekoliko sedmica bio u tom hotelu, on je još uvijek bio funkcionalan hotel međunarodnog ranga, eksponat Zimskih olimpijskih igara 1984. Ali sada jedno od krila hotela je bilo razneseno, dajući mu izgled fronta.

Kada sam sredio za sobu, lociram svoje prijatelje u bloku na pola puta između starog i novog dijela grada, modernog nebodera – izloženog, ali ne toliko kao neki. Kada sam došao do stana sa svojim ruksakom, nastalo je čuđenje, a pale su i suze. Sarajlije srednje klase, čini se, prolaze najgore od svih u ovoj opsadi.

Stara urbana društvena hijerarhija je preokrenuta. Nisu dovoljno jaki da sebi probiju put kroz ulične bande koje su preuzele kontrolu nad krijumčarskim mrežama. Intelektualna klasa, univerzitetski ljudi, službenici, zapali su u teška vremena. Njihove akademske zasluge sada ne vrijede ništa.

Čak i sada su se u opkoljenom Sarajevu na pijacama mogle naći poslastice. Jaja, čokolade, viski i gomile povrća u lošem stanju spadaju u kategoriju ‘luksuza’. Oni postaju dostupniji nakon što se tog ljeta pokreće zračni most UN-a  – a pomoć ne pada samo u ruke onih kojima je potrebna, već i u ruke bandi, kako bi se prodala. Cijene su iznimno visoke. Moja prijateljica i njeni roditelji su šokirani da posjeduju obilje goveđih kobasica, sušenog voća, čokoladnih pločica, začinskog bilja – i veliki debeli kolut sušenog sira.

Sjećam se da sam pomislio da bih, da sam bio na njihovom mjestu, sve te stvari vrlo pažljivo pospremio u ormar sa katancem. Ali oni žele podijeliti svoju dobru sreću. Moja prijateljica silazi niz stepenice, lupa po vratima stanova i poklanja svu čokoladu djeci koja tamo žive, a isto radi i sa suhim voćem. Djeca skaču gore-dolje, a roditelji se smiju. Tog dana se dogodila mala, ali dobra stvar. Previše sam dirnut da bih mogao govoriti.

Tokom sljedećih godina opsade u Sarajevo sam se vraćao mnogo puta. Postalo je rutinski. Linije fronta su se stabilizovale, a i vazdušni most UN-a takođe. Navikli smo se na osjećaj da vam nešto gori u želudcu dok se vojni avion spušta na aerodrom, dok se oklopnim transporterom UN-a krećemo prema gradu. Više ne primjećujemo razneseno krilo Holiday Inn-a. Napuštam Jugoslaviju, sada države u prošlom vremenu, prije završetka rata.

I moja prijateljica je, ubrzo nakon završetka opsade 1995. godine, napustila Bosnu. U Americi joj ide dobro. Vidio sam je na Facebooku. Njena majka je vjerovatno preminula do sada. Njen otac u ratu nije uspio. Srbi su povremeno zatvarali vodu u Sarajevu zbog čega su ljudi bili prinuđeni da u redovima čekaju vodu iz uličnih pumpi, gdje su bili izloženi vatri.

Umro je na taj način, jedna od brojnih žrtava opsade, upucan dok je stajao u redu sa svojim bidonom za vodu.