O karakteru i osobinama svog oca Pere Vladića, koji je tada imao 22 godine, slušala je od majke, djeda, bake i tetke.

“Znam da je bio dosta vezan za mene. Kada je bio kući on se brinuo o meni, nije dozvoljavao majci da to radi, igrao se sa mnom, jer je u tome uživao, bio mi je privržen”, kaže Vladić.

O nestanku oca također je saznala od najbližih članova porodice koji su joj rekli da je otišao na pregovore o razmjeni u Prudu.

“Razdvojili su ih. Tata i Tomica Kršić su bili u jednom vozilu, a u drugom vozili su bili taj komandant njihov Milan Rakić, Milena Dragojlović i njen suprug Bogdan Dragojlović. Oni su otišli dalje, a tati i Tomici se od tog momenta gubi svaki trag”, govori Vladić.

Naglašava da godinama priželjkuje da sazna šta se desilo njenom ocu i da pronađe njegove posmrtne ostatke.

“S obzirom da će sad, u aprilu, 30. godina kako se to desilo, normalna stvar da svako priželjkuje u životu da ima na savjesti da je ukopan. Baka i djed su podigli spomenik. Zajedno sa svojim stavili su njegovu sliku, ali nije to to. Njega nema, njegovih ostataka nema. Naravna stvar da bi mi značilo i uopšteno da saznam šta se desilo, gdje je, šta je, ipak je on momak od 22 godine koji je jednostavno samo nestao sa lica zemlje”, kaže ona.

Smatra da je krajnje vrijeme da neko istraži šta se desilo njenom ocu, dodajući kako su nakon rata do njene porodice dolazile “rekla-kazala” priče.

“Niko neće da svjedoči, niko neće neke stvari da kaže konkretno. Bile su priče da je zakopan negdje na nekom mjestu, ali nikada sa nekakvim dokaznim materijalnom”, priča tridesetdvogodišnja Vesna.

Dodaje da nema zajedničku fotografiju sa ocem.

“Ja imam njegovu fotografiju iz vojske i imam jednu sa njegovim najboljim prijateljima, to je sve što imam. Pošto su poplave bile kod babe i djeda, voda je odnijela, nismo uspjeli sačuvati te fotografije”, pojašnjava.

Kaže da je davno dala krv za DNK analizu, kao i njena tetka Milosava Vladić.

“Uzimali su DNK od mene 2002. ili 2003. godine i nikad više niko niti je dolazio niti se javio”, kaže Milosava Vladić, sestra nestalog Pere Vladića.

Odlazak na pregovore bez povratka

Vesna Vladić. Foto: BIRN BiH 

Milosava je za BIRN BiH ispričala da je živjela u Joševoj (Odžak), dok je brat bio sa ocem u Novom Gradu na području iste opštine kada je saznala da mu se nakon odlaska za Prud gubi svaki trag.

On je, priča, dan ranije, 18. aprila, svoju kćerku Vesnu, suprugu i majku odvezao u Šamac, odakle su one potom otišle u Srbiju.

“Za vrijeme rata kod nas je u kući bila radiostanica pa smo mi tako i saznali preko veziste iz Novog Grada da su oni išli na pregovore 19. aprila 1992. Milan Rakić iz ‘kriminalističke’ policije je bio kao glavni da idu na pregovore, a otišli su i moj brat i rođak naš Tomica”, kaže.

Prema njenim riječima, njen brat je od 20. januara do 14. aprila 1992. bio u bolnici zbog upale pluća, koju je napustio da ga ne zovu izdajnikom “jer ne ide na liniju”.

“U bolnici je trošio sedam lijekova, a kući nije imao nijedan. Baka mi je pričala da je veče prije odlaska na tu razmjenu bio na liniji izvan sela i da je cijelu noć kašljao, poplavio i nekako ga je baka odvela kući i taman je malo sebi došao kad je Siniša Vojinović, isto iz Novog Grada, došao po njega”, prepričava Milosava Vladić, govoreći kako je Vojinović kazao da je “Milan rekao da Pero obuče uniformu Vojne policije i da probude Tomicu Kršića da s njim ide u pratnju”.

Ona dodaje da joj je brat bio rezervista Jugoslovenske Narodne Armije (JNA).

“Služio je vojsku u Prištini pa je imao rezervnu uniformu vojske JNA i Milan je rekao da obuče uniformu Vojne policije da ide kao u pratnju s njima”, kaže Vladić.  

Dodaje da je njena majka mjesec dana kasnije razgovarala sa Bogdanom Dragojlovićem koji joj je ispričao da vozilo u kojem su bili Pero i Tomica negdje u Kopajnici više nije vidio.

Vladić je ispričala da je Dragojlović rekao majci da je pitao vozača zna li gdje voze Peru i Tomicu, te da mu je vozač kazao da zna onaj drugi vozač gdje ih treba dovesti.

Majka nije doživjela pronalazak sina

Pero Vladić. Foto: Porodični album

“Kad je Milan Rakić razmijenjen nakon tri mjeseca, moja majka je slučajno bila u trgovini i pitala je Milana šta je sa Perom, a on je rekao ‘baš smo dali da se Tomica razmijeni, ako dođe Tomica znat ćemo šta je sa Perom’. Ništa on nije htio više pričat i na tome je i ostalo. Kad god su tražili u razmjenu ni među mrtve ni među žive Pere i Tomice nikad nije bilo”, ističe Vladić.

Dodala je da su u Prud išli na pregovore sa pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

“Oba su vozača bili Hrvati, ali ne znam da li su naši iz Bosne ili iz Hrvatske, to ne znam, uglavnom su iz HVO-a”, kaže Vladić.

Brata opisuje kao vrijednu i poštenu osobu.

“Čitav Odžak zna da je bio stvarno momak na svom mjestu. Svi ga pamte, kome je god mogao pomoći pomogao je, nikad niko nije ružnu riječ rekao o njemu, niti je imao problema sa zakonom. Do rata je radio u ‘Novogradnji’ u Odžaku”, kaže Vladić.

Naglašava da njena majka Vidosava nije doživjela da pronađe posmrtne ostatke sina.

“Dok je bila živa stalno je govorila ‘samo da mi je doživjeti da ga vidim, da li mrtvoga, da li živoga, da znam da počiva u grobu s mirom’”, govori i dodaje da je njena jedina želja da doživi da pronađe bratove posmrtne ostatke.

Njen otac Mirko, koji ima 80 godina, još uvijek živi u nadi da je njegov sin živ.

“Ko god da je s bilo koje strane, vjere, nacije nek se nađu nestali, rat nikada nikom nije dobra donio, a svako bi volio svog da nađe”, poručuje Milosava Vladić.