U svijetu u kome je pametni telefon maltene postao produžetak ruke, teško je shvatiti da je posjedovanje istog razlog da budete pretučeni, da vam se prijeti i/ili da budete bačeni u samicu. Za žene zarobljene u kampu Roj, koji se nalazi u blizini sirijske granice sa Irakom, ta paranoja je sastavni dio njihovog svakodnevnog iskustva.

Mobilni telefon za Aibu je jedina prava veza sa spoljnim svijetom, međutim on je bio i razlog zbog čega su joj kurdski stražari, pred njeno dvoje djece, prijetili elektrošokovima, a nakon čega je u zatvoru u kampu provela četiri mjeseca.

“Stavili su me u jednu malu sobu gdje može da stane samo jedna mala spužva. Ne možeš da se krećeš, zagušljivo je, a ja imam i bronhitis. Bilo je hladno kao u ledari. Nisu mi dali ni ćebe da se pokrijem”, opisuje Aiba u glasovnoj poruci poslatoj prijateljici u Srbiji u aprilu 2021. godine.

“Kamera je bila unutra, snimala je sve. Kad bih ostala bez zraka, lupala bih i plakala i mahala na kameru da dođu da otvore vrata da uđe malo zraka. Jednom, kada sam imala problema sa srcem i disanjem, dala sam čuvarki srebrni prsten koji sam imala sa sobom kako bi me nakratko izvela napolje”, kaže Aiba u jednoj od niza govornih poruka.

“Ne mogu više da pričam. Bojim se da će me ponovo uhvatiti. Skinuli bi mi glavu ovaj put”, navodi Aiba u posljednjoj poruci iz aprilske prepiske s prijateljicom, a u koju je BIRN imao uvid.

Žena u kampu Roj u Siriji. Foto: EPA-EFE/MURTAJA LATEEF

Prema podacima koje su prikupile nevladine organizacije, u izbjegličkim kampovima u Siriji, pod kontrolom kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF), koje podržavaju SAD, nalazi se oko 26 žena iz Srbije, zajedno s njihovom malom djecom. Zavedene obećanjima svojih muževa ili momaka o boljem životu pod kalifatom Islamske države, ove žene, zajedno s djecom, plaćaju cijenu propasti ISIS-a 2019. godine.

Država Srbija ignoriše pozive brojnih međunarodnih organizacija, uključujući UN, da pomogne svojim državljankama i njihovoj maloljetnoj djeci, iako su slično već učinile pojedine balkanske države.

Etketa “ISIS supruga” u očima mnogih ih čini nepodobnim i svojevrsnim saučesnicama u terorizmu. Stručnjaci smatraju da bi vlasti Srbije, u kojoj živi većinsko pravoslavno stanovništvo, možda učinile više da u pitanju nisu pripadnice bošnjačke manjine koja uglavnom živi u Sandžaku.

“Kada sam čula njihove priče, nisam mogla da spavam. Taj osjećaj nemoći i bespomoćnosti nisam mogla da podnesem, i pitala sam se kako je tek njima ako to ovako utiče na mene”, kaže Dženeta Agović, koja vodi nevladinu organizaciju “Impuls” iz Tutina, grada u jugozapadnoj Srbiji, jednu od rijetkih organizacija koje pružaju podršku ovim ženama.

“I danas, nakon toliko godina, kada me pitaju ima li vijesti iz državnih institucija, osjećam se loše jer ih nema, jer nemam ništa novo da im saopštim, i to mi mnogo teško pada”, kaže Agović za BIRN.

Iz Vlade Srbije i nadležnih ministarstva, kao ni iz srpske ambasade koja pokriva Siriju, a koja se trenutno nalazi u susjednom Libanu, nismo dobili odgovore u vezi s njihovim slučajem.

“Te žene su državljanke Srbije koje se suočene sa užasnim uslovima u stranoj zemlji i država treba da učini sve da ih vrati”, ističe Agović za BIRN.

“Zamislite da je to vaše dijete”

Kamp Al-Roj. Foto: EPA-EFE/MURTAJA LATEEF

Samo što je napunila 18 godina, Faizina kćerka je 2014. otišla u Siriju, pod uticajem muškarca kojeg je upoznala na internetu, a koji joj je poslao novac za putovanje. Takve situacije su uobičajene, a stručnjaci to nazivaju metodom indoktrinacije tzv. “ljubavnika” (loverboy), u kojoj partner koji je vjerski fanatik nagovara mladu djevojku da mu se pridruži u “obećanoj zemlji” gdje navodno mogu slobodno i u potpunosti praktikovati svoju religiju. Taj san se, u većini slučajeva, brzo pretvori u košmar.

“Njih jednostavno navuku na priču o boljem životu i čistijoj vjeri, ali čim je stigla, shvatila je da je sve prevara”, priča nam Faiza*.

Njena kćerka se već poslije nekoliko mjeseci rastala sa suprugom, koji ju je maltretirao, ali s obzirom na to da pod Islamskom državom ženama nije dozvoljeno da ostanu same, ubrzo se udala za drugog čovjeka, takođe iz Sandžaka. Oni su 2017. dobili dječaka, a naredne godine i djevojčicu. Međutim, 18 dana stara kćerkica poginula je kada su tri projektila pogodila kuću u kojoj su u to vrijeme živjeli.

Nakon neuspjelog pokušaja da pobjegnu u Tursku, Faizina kćerka i unuk, koji sada ima četiri godine, odvedeni su u logor Roj. Sudbina njenog supruga nije poznata.

“Skoro četiri godine su u tom kampu, gdje nemaju ni hrane ni vode u dovoljnim količinama. Ona ima astmu, bolove u leđima i ne daju joj odgovarajuće lijekove. Cijene hrane i lijekova vrtoglavo rastu i ponekad nismo u mogućnosti da joj ni preko posrednika dostavimo novac”, kaže Faiza za BIRN.

“Sa strahom legne, sa strahom se budi. Mogu da joj upadnu u šator svaki čas, iz čista mira, da preturaju stvari i traže telefone. Izgubila je dijete od 18 dana. To je jako povrijedilo. Ima visok pritisak i rame joj je povrijeđeno od tog bombardovanja”, objašnjava ona.

“Zamislite da je to vaše dijete. Samo zamislite. Kako biste se osjećali u mojoj koži?”, pita naša sagovornica.

Ovi pozivi za pomoć, iako učestali posljednjih godina, nisu doprli do srpskih institucija, koje se radije prave da ovaj problem ne postoji. Jedina prava podrška dolazi od nevladinih organizacija poput “Impulsa” ili beogradske ASTRA-e, koja radi sa žrtvama trgovine ljudima.

“Proveli smo toliko vremena zajedno. Te žene dijele svoje priče i svoju patnju sa mnom, i to su dugi i teški razgovori. Ono što ja mogu da uradim jeste neki vid rada na psihološkom osnaživanju tih žena, da istraju u svojoj borbi”, kaže Agović za BIRN.

Predsjednica organizacije “Impuls” smatra da, zbog ISIS “etikete” u dominantno pravoslavnoj zemlji, država ne čini sve što može kako bi ih vratila nazad.

Nadu joj vraća sastanak koji se održao 2. februara između porodica tih žena i Gordane Čomić, ministarke za ljudska i manjinska prava Srbije.

“Rekla nam je da će učiniti sve da pogura ovo pitanje kod države, ali i kod međunarodnih organizacija za ljudska prava”, objašnjava Agović za BIRN.

Iako ove žene dio javnosti doživljava kao kriminalce i teroristkinje, stručnjaci nevladine organizacije ASTRA tvrde da postoje jasni dokazi da su one žrtve “prinude na vršenje krivičnih djela tokom boravka u lancu trgovine ljudima”, i da – kao žrtve – ne bi trebalo krivično da odgovaraju, osim ako se dokaže suprotno.

“Djeca nisu ništa kriva”

Zima u kampu Roj. Foto: BIRN/Privatna arhiva

“Da može da vrati vrijeme, nikad ne bi otišla. Stalno mi to ponavlja”, kaže Samira* za BIRN, opisujući rijetke razgovore sa svojom sestrom koja je takođe zatočena u kampu Roj.

Njena sestra otišla je 2017. u nekadašnje uporište Islamske države u sirijskom gradu Raka, a kako bi se pridružila suprugu, koji je otišao godinu dana ranije. I ona se povela pričama o “istinskom šerijatskom životu” posvećenom molitvama i duhovnosti.

Kao i Aiba, četiri mjeseca bila je u zatvoru nakon što su je uhvatili da koristi mobilni telefon. Ali o uslovima u ćeliji nije htjela da govori kako sestru ne bi dodatno uzrujavala.

“Tek sam od drugih žena saznala šta se dešava u zatvoru, priče su bile užasne. Ona nije željela meni da govori te detalje. Međutim, i bez toga situacija u kampu je već dovoljno loša. Nema osnovnih uslova za život. Moja sestra sada ima 50 kilograma”, kaže Samira za BIRN.

“Tamo je sada strašno hladno. Često ima i požara, i može se desiti da tokom ovih zimskih perioda žene i djeca izgore, jer ako se nekoliko šatora zapali, nema šanse da se spasu”, kaže ona, i dodaje: “Možemo samo da zamišljamo šta su te žene tamo preživjele. To je za nas ovdje suštinski nezamislivo”.

Faiza, koja još uvijek nije upoznala svog četvorogodišnjeg unuka, ističe da država mora da reaguje makar zbog dobrobiti djece, jer niko ne može da ospori da djeca nisu kriva. Svaka godina koja prođe, kaže ona, izgubljena je godina u smislu njihovog obrazovanja i socijalizacije.

“Djeca ne znaju ništa, trčkaraju po ulicama i po blatu bez uslova za školovanje”, naglašava ona. “Na neki način, oni ne znaju većinu stvari iz ‘spoljnog’ svijeta“. Ne znaju ni ko su im deda ni baba, ni šta to uopšte znači… Postaju divlja. Zaista molim za pomoć da vratimo tu djecu. Oni su potpuno nedužni”, ističe ona.

Mušku djecu, kada napune 10 godina, odvajaju od njihovih majki, kažu sve sagovornice BIRN-a.

Agović takođe smatra da je izuzetno važno baviti se ovim pitanjem iz ugla vraćanja djece, a samim tim i njihovih primarnih staratelja.

“To je nešto što brojne međunarodne organizacije naglašavaju, i mislim da na sudbinu djece niko ne bi smio da bude ravnodušan”, kaže ona.

U jednoj od govornih poruka do koje je BIRN došao, Aiba tvrdi da su joj čuvarke u kampu prijetile da će joj odvesti djecu ako ikada progovori o onome što je iskusila u zatvoru u kampu. To je nije pokolebalo.

“Ono što smo ovdje doživjele, to se ne može ni riječima opisati. I fizička i psihička tortura. Vrijeme je da izađemo iz ove ludnice, četiri godine su previše”, šapuće u slušalicu, sa željom da prenese poruku o svojim iskustvima, a sve to uprkos mogućnosti da joj ovaj poziv bude posljednji.

*Sva imena žena zarobljenih u Siriji, i njihove rodbine, izmijenjena su radi zaštite njihove bezbjednosti.