Prije izbijanja rata, Goražde je bio grad s velikim prosperitetom, pružajući mnogima od njegovih 37.000 stanovnika bolji životni standard od mnogih ljudi u drugim gradovima. Ali stanovništvo grada se od tada smanjilo jer su kontinuirane posljedice rata natjerale brojne ljude da posao potraže negdje drugdje i da se presele na druga mjesta.

Prije izbijanja rata 1992. godine, Mirsada Čaušević radila je u jednoj fabrici u gradu.

“Bilo je divno. Mnogo smo radili, ali i mnogo zarađivali. Grad je bio prelijep. Nikad nisam očekivala da će se dogoditi stvari koje su se dogodile”, kaže ona.

“Mjesto u kojem sam radila bilo je uglavnom (etnički) miješano, bilo je i dosta Srpkinja i one su mi rekle da bježim. Oni su na neki način znali šta će se dogoditi i rekli su mi da bježim. Nisam poslušala. Da je bilo drugačije i da su (Bošnjaci) napali, ja bih štitila svoje prijatelje”, dodaje ona.

Čaušević je tada živjela u kući na istočnoj obali Drine. Kada su 1992. godine počeli napadi snaga bosanskih Srba, njena kuća je bila toliko blizu linije fronta da je ona lopatom skupljala metke i gelere koji su padali u njenu ulicu.

Savo Heleta, Srbin čija je porodica odlučila da ostane u gradu, živio je u blizini, također na istočnoj obali Drine, kod policijske stanice u Goraždu. Pojavile su se sumnje da njegova porodica od početka opsade surađuje sa srpskim snagama.

“Za nas je dodatna komplikacija bila to što smo Srbi, kao i ljudi koji su napadali Goražde. To nam je stvaralo probleme od početka rata. Moje su roditelje u junu 1992. godine odveli. Odveli su ih da ih ubiju. Spasio ih je neko ko je poznavao mog oca i ko je rizikovao svoj život da bi spasio njih i još nekoliko ljudi. Onda su nas primili prijatelji i tamo smo se krili dvije do tri sedmice. Tokom čitavog rata je postojala ta sumnja zašto smo ostali.”

U posljednjem pokušaju da se izbjegnu borbe u gradu, formirana je delegacija u kojoj je bio i Ismet Briga, koji je kasnije, tokom opsade, postao načelnik grada, a koja je trebala da ponudi mirovni prijedlog lokalnim Srbima. On i još nekoliko ljudi iz grada odlučili su da za njih organizuju roštilj.

Čak su odlučili da dozvole Srbima da osnuju svoju opštinu, nezavisno od lokalnih vlasti. Svi su ovi pokušaji bili uzaludni. Sukob je izbio 4. maja 1992. godine i trajao je tri godine.

Prvih nekoliko mjeseci opsade većina uplašenih stanovnika grada izlazila je iz svojih domova samo noću. Snajperski i artiljerijski napadi su bili toliko česti da se civili nisu usuđivali da izađu. Mještani su znali da se još u petak sklone, jer su se tokom vikenda, kada su iz Srbije dolazili dobrovoljci, borbe intenzivirale.

Ismeta Brigu su tokom jednog napada na njegovu kancelariju na zapadnoj obali Drine spasile betonske stepenice. Njegov glavni zadatak je bio da koordinira distribuciju zaliha i transport ranjenika iz grada.

“Na početku rata naša bolnica nije imala dovoljno osoblja i opreme, pa je većina povrijeđenih prevezena u Foču. Međutim, većina njih nije preživjela”, naglašava Briga.

“Čovjek koji je vozio povrijeđene u Foču bio je pravoslavac iz Crne Gore. Kada su Srbi u Višegradu saznali da nam pomaže, ubili su ga tako što su ga vezali za auto i vukli po betonu”, priča on.

“Nakon toga se stalo sa transportom ranjenika u Foču i ovdje su dolazili hirurzi iz Sarajeva da saniraju rane povrijeđenima u bolnici. Nije bilo dana da neko nije ubijen. Ukopi su se vršili noću”, objašnjava Briga.

Iako je Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) uspjela da potisne sa brda oko grada snage koje su Goražde držale pod opsadom, to je bilo samo privremeno. A kada je zbog dolaska izbjeglica iz okolnih mjesta stanovništvo u gradu naraslo na 70.000, lokalne vlasti nisu mogle organizovati snabdijevanje hrane u dovoljnim količinama.

Ubrzo su glad i bolesti počele da uzimaju svoj danak među lokalnim stanovništvom, koje je vodu uzimalo iz rijeke Drine, noću, iz straha da će preko dana biti ubijeni ili ranjeni u artiljerijskim napadima.

Međunarodni odgovor stigao je 6. maja 1993., godinu dana nakon početka opsade. Ujedinjene nacije su uspostavile “sigurnu zonu” oko opkoljene enklave, nakon što je ona odsječena od susjednih gradova – Višegrada i Foče.

Također su počeli pristizati konvoji pomoći sa hranom i zalihe za lokalno stanovništvo. Ali, prema riječima Ismeta Brige, i pored uspostavljanja “sigurne zone”, granatiranje je nastavljeno.

“Krajem 1993. godine počeli su pristizati konvoji s hranom, a osigurali smo i siguran prijelaz preko planine. Međutim, na svakom putovanju, oko 20 ljudi bi izgubilo život. Rute za humanitarne konvoje su na kraju zatvorene i oni su počeli da bacaju pakete (vazdušnim putem)”, rekao je on.

“Zapad je bacao pakete u rijeku Drinu, čiji je vodostaj u to vrijeme bio veoma visok. Dosta je ljudi ulazilo u rijeku u pokušaju da uzmu pakete. Tada sam prvi put plakao. Činilo se kao da testiraju izdržljivost ljudi”, dodaje Briga.

Od 1993. godine napadi na grad su bili sve češći, a broj izbjeglica koje su bježale preko Drine se povećao. Samo su male količine hrane pristizale paketima pomoći.

Uprkos tome što je UN proglasio enklavu za “sigurnu zonu”, napadi sa pozicija oko grada su se intenzivirali. Mirovnjaci UNPROFOR-a koji su bili zaduženi za praćenje situacije bili su nemoćni da zaustave većinu artiljerijskih napada i snajpersku vatru.

Procjenjuje se da je većina djece koja su ubijena u Goraždu, stradala nakon uspostavljanja “sigurne zone”. Mirsada Čaušević i njena porodica su se spremali da napuste grad kada je njen sin Haris ubijen 14. aprila 1994. godine.

“Moj suprug je tada bio vojnik i rekao mi je da spremim djecu. Ukoliko bi došlo do mogućnosti da pobjegnemo, da je iskoristimo. Noć prije, počeli smo pakovati stvari. Haris je spakovao svoj ranac i uzeo je svoje knjige jer je želio naučiti čitati i pisati. Nije želio da to propusti iako je morao da bježi”, prisjeća se Čaušević.

“Te noći sam ga također okupala, obukla njega i njegovu sestru u toplu odjeću kako bismo bili spremni jer nismo znali kada bi sutradan mogli krenuti. Moj suprug je došao kući i sjećam se da je moj sin sjeo u krilu mog muža i da su razgovarali i grlili se”, priča ona.

“Tog jutra, moj suprug je otišao da radi. Mi smo i dalje pakovali stvari, iako nismo bili spremni da napustimo svoj dom. Prala sam našu odjeću. Moj sin je htio da izađe napolje da se igra sa drugarima, ali sam mu rekla da ostane kući. Čak sam mu bila našla i štene da se igra s njim”, dodaje ona.

“Šalio se sa svojom sestrom i ja sam mislila da je još unutra. Međutim, njegovi drugari su došli po njega i njih trojica dječaka su izašla napolje da se igraju. Nisam ni čula granatu. Kada je udarila, kćerka je dotrčala i rekla mi. Skočila sam sa prvog sprata. Nisam ni stepenicama išla. Dva dječaka su već bila mrtva a moj sin je još uvijek davao znakove života. Komad gelera ga je pogodio u srce.”

Harisa su odveli u bolnici, ali je ubrzo preminuo. Čaušević je tada imala 35 godina i bila je trudna sa trećim djetetom.

Depeše UN-a iz aprila 1994. ilustruju situaciju koja se brzo pogoršavala i činilo se sve vjerovatnijim da će Goražde pasti. Tenkovske i artiljerijske granate padale su u centar grada, a komunikacija sa srpskim liderom Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem našla se u ćorsokaku. Nijedan od njih nije bio zainteresovan za pregovore o prekidu vatre.

Kada je tokom jednog granatiranja ubijen pripadnik UNPROFOR-a, a nekoliko njih ranjeno, general Michael Rose je zatražio vazdušnu intervenciju NATO-a kako bi se zaustavilo napredovanje srpskih snaga. Zračni napadi NATO-a zadržali su napade Vojske Republike Srpske (VRS), dajući civilnom stanovništvu kratak predah.

Ratko Mladić je prvobitno naredio svojim snagama da poštuju privremeni prekid vatre i “sigurnu zonu” pod mandatom UN-a, ali je to ubrzo prekršeno. Do 17. aprila, snage bosanskih Srba došle su na kilometar od grada. Posmatrači UNPROFOR-a su izvijestili da je sudbina grada u rukama onih koji su ga držali pod opsadom.

Savo Heleta se, kako je situacija postajala sve teža, također spremao da sa svojom porodicom napusti grad. Pojačani napadi na Goražde povećali su i neprijateljski stav prema srpskim civilima koji su ostali u gradu.

Heletina porodica, koja se na početku sukoba krila, vratila se u svoju kuću u blizini policijske stanice na istočnoj obali Drine. Kako su se borbe približavale centru grada, rasla je i njegova uznemirenost – njegova porodica bi se vrlo vjerovatno smatrala naklonjenom snagama koje su grad držale pod opsadom.

“U jutro 21. aprila čovjek koji je bio prijatelj mog tate… Došao je pijan u našu kuću. Bio je u vojnoj uniformi. Poveo je mog dedu, koji je živio s nama, jer je želio da se obrati srpskim snagama koje su napadale i da ih zaustavi. Zatim je izveo još neke ljude i htio ih je sve pobiti. Ne znam kako, ali nekako su razgovarali s njim i on se malo otrijeznio i počeo da plače i prisjećao se prijateljstva s mojim roditeljima”, priča Heleta.

Nakon ovoga je njegova porodica odlučila da pobjegne iz grada – skočili su u Drinu i plivali tri kilometra. Dok je Heleta plivao kroz ledenu rijeku, mogao je vidjeti borbe na istočnoj obali.

Kasnije su ljudi iz Goražda, koje je Heletina porodica smatrala prijateljima i komšijama, iz osvete zapalili njihov dom.

Do kraja aprila 1994. godine situacija se stabilizovala. Pregovarači UN-a uspjeli su dogovoriti povlačenje srpskih snaga u zoni koja je prethodno utvrđena na udaljenosti od tri kilometra od granica grada. Tamo su ostali godinu dana a onda su krenuli u daljnje napade duž doline Drine.

Pogled na istočnu obalu rijeke Drine u centru Goražda. Foto: Tom Barlow-Brown.

Nakon pada Srebrenice i genocida nad Srebreničanima, brojni ljudi u Goraždu strahovali su da su oni sljedeći s obzirom da su srpske snage napredovale duž rijeke Drine, a “sigurne zone” UN-a padale jedna za drugom.

Kao što ilustruju nedavno deklasifikovani obavještajni dokumenti i diplomatske depeše, šanse da Goražde padne bile su velike. Da grad nije izdržao, njegov pad mogao je rezultirati još većom tragedijom od one u Srebrenici.

Završetak sukoba u BiH potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma za mnoge nije donio mir jer su se neki ožiljci pojavili tek mnogo kasnije.

Najranija sjećanja Alena Muhića su iz njegovog djetinjstva u srednjoj školi nakon rata. Nije znao da je usvojen sve dok se jednog dana nije posvađao sa drugom djecom u školi.

Tog dana je saznao da mu je majka tokom rata silovana i da ga je ubrzo nakon rođenja dala na usvajanje.

“Poznajem nekoliko žena koje su silovane i njihova djeca također žive u Goraždu, ali ne žele da pričaju o tome. Toliko je žena i njihove djece koji šute o tome, a koje su pretrpjele diskriminaciju od strane naše države, političara i mnogih drugih”, kaže Muhić.

Prema procjenama UN-a, tokom rata u BiH silovano je između 20.000 i 50.000 ljudi – pitanje koje je do danas tabu tema.

Ne zna se koliko je djece rođeno kao rezultat silovanja. Muhić, čija je majka porijeklom iz Foče, a porodila se kao izbjeglica u Goraždu, je jedno od njih.

Njegov otac je procesuiran za silovanje njegove majke, ali je oslobođen krivice. Kao i mnogi ljudi u ovoj zemlji koji se još uvijek bore za pravdu, i Muhić je bio nezadovoljan brojem procesuiranih slučajeva ratnog zločina.

Zato je, kako bi se borio za prava druge djece ratnog silovanja, osnovao organizaciju Zaboravljena djeca rata.

“Nešto što nas je u organizaciji oduvijek mučilo je diskriminacija i stigmatizacija žrtava, a ne počinitelja, pa smo pokušali da uzvratimo kako bi dobili svoja prava. Ovakve organizacije su već odavno trebale biti osnovane, dok sam još bio mali”, objašnjava Muhić.

“Želimo da počinioci, koji su silovali naše majke, budu osuđeni, ne želimo ništa više”, rekao je on.

Alen Muhić na mostu u Goraždu. Foto: Tom Barlow-Brown.

Kao i drugi, i Mirsada Čaušević se bori za pravdu u Goraždu, nakon što je izgubila vjeru u sposobnost vlasti da se na adekvatan način uhvati u koštac s naslijeđem zločina počinjenih u tom gradu. Porodice čija su djeca tokom rata ubijena smatraju da je malo postignuto da se počinioci ratnih zločina nađu pred sudom.

Mnogo toga proizilazi iz političke neaktivnosti i nespremnosti da se kopa po prošlosti nakon završetka sukoba 1995. Odgovoran je i stagnirajući pravni sistem i nedostatak sredstava za organizacije civilnog društva.

Za razliku od drugih mjesta u BiH, sjećanje na opsadu Goražda nije sistematski sačuvano. Kako vrijeme prolazi, mnoge su žrtve i počinioci umrli, a mnogi ljudi, kao Mirsada Čaušević, nisu zadovoljni.

“Dala sam toliko izjava lokalnoj policiji i mnogim agencijama, ali ništa nije urađeno. Toliko je djece umrlo ovdje. Broj je veoma visok a niko nije osuđen za te zločine”, naglašava ona.

“Možda je problem u tome što nijedna organizacija nije osnovana od strane roditelja djece koja su umrla. Možda da smo formirali organizaciju onda bi stvari bile drugačije”, zaključuje Čaušević.

Kako decenije prolaze, a ono što se dogodilo tokom sukoba sve više blijedi iz živog sjećanja, ovaj problem postaje sve važniji. Nedavni porast nacionalističke retorike u zemlji doveo je do toga da su mnogi doveli u pitanje stabilnost mirovnog procesa.

Čak i ako nije moguć još jedan sukob, mnogi se pitaju šta će budućnost donijeti. Nejasno je da li će dalje procesuiranje ratnih zločina pomoći da se osigura mir. Ali priznanje da patnja žrtava i njihovih porodica nije zaboravljena, možda donese nadu da je svjetlija budućnost moguća.