Altaga Handžić ispričao je da je više od 100 ljudi krenulo iz centra Teočaka u noći između 13. i 14. juna 1992. s namjerom da stignu na zvorničku općinu, te da je na kolonu pucano i da se razdvojio od brata.
Dodao je da je u dvije grupe do slobodne teritorije uspjelo preći 29 ljudi, dok su za sudbinu drugih iz kolone saznali kada su razmijenjena njihova tijela.
Handžić je ispričao da je za sudbinu brata Bešlage saznao kada je bila razmjena 1993. godine.
“Prepoznao sam ga po zubima. Pregledao sam, kad sam otvorio tu torbu nesretnu. Nije mu bilo noge, stopala”, kazao je svjedok, dodavši da je njegovo stopalo našao u drugoj vreći, a poznao ga je po cipeli.
Tužilaštvo BiH tereti Markovića za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području zvorničkog sela Lokanj u julu 1992. godine. On se tereti da je ove zločine počinio kao pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na nesrpsko civilno stanovništvo na širem području Zvornika.
Odgovarajući na pitanja Odbrane svjedok je potvrdio da se nakon deset ili 15 dana vratio u Teočak, te da je i tada pucano na njega i ostale koji su vratili s njim.
Potvrdio je da je nakon dešavanja u Lokanju postao pripadnik Armije BiH, dok je kada je bio u koloni na putu do slobodne teritorije bio civil.
Semija Bubić, druga svjedokinja Tužilaštva BiH, ispričala je da je bila članica Izvršnog odbora i Ratnog predsjedništva u Teočku, te da su članovi porodica ljudi koji su krenuli prema slobodnoj teritoriji, prema Zvorniku, gdje su zaustavljeni i od kada im se gubi svaki trag, vršili pritisak da se sazna njihova sudbina.
“Mi smo kao civilna vlast konstantno bili izloženi pitanjima porodica koje su tragale za oko 70 ljudi. Pregovore su vodili predstavnici jedinice, a trajali su više dana”, kazala je Bubić.
Dodala je da je prva razmjena tijela bila 6. aprila ili 4. juna 1993., kada je 41 tijelo dovezeno u Teočak.
“Članovi porodica su identifikovali, tražili svoje mrtve. Tijela su bila u SMB vrećama. Ljudi su bili potpuno u civilnoj odjeći kako su otišli od svojih kuća”, kazala je Bubić.
Članovi porodica uglavnom su identifikovali tijela na osnovu odjeće i stvari koje su imali u džepovima, ispričala je svjedokinja.
“Neki su imali još neke tragove mesa”, kazala je.
Prema njenom sjećanju, još jedna razmjena bila je 1994. godine.
“Jako malo ljudi je bilo koji su imali prostrelne rane. Uglavnom su bile razbijene glave, ruke vezane žicom, neki su imali žicu oko vrata”, kazala je Bubić.
Nastavak suđenja zakazan je za 13. maj.
