Priča kako je potom s ostalima odvedena u jedan prazan u stan. Iz tog stana čula je glas svoga supruga, te je zamolila vojnike da ga dovedu da ga vidi.

“On je došao do vrata, ali ga nisam prepoznala – bijel, bez zuba. ‘Ko me je tražio‛, pita moj muž. ‘Ja, Meho, gdje nam je Mufid?‛ On je rekao: ‘Tu je‛, pokazujući rukom prema zemlji. Znači, dijete mi je tu ubijeno, ali muž nije. Muž je tovario mrtve, a gdje je kasnije ubijen, ne znam. Odveden je u Selo [naselje sjeverozapadno od Aerodromskog Naselja]”, rekla je Džemidžić.

Devetnaestog juna u koloni izvedeni su napolje iz stana, a prema riječima Begije Džemidžić svima je na leđima bila prislonjena puška.

“Prvo su nas istjerali na igralište i snimili nekoliko starijih Srba kako bi pravili prilog o tome da muslimani istjeruju Srbe. Kada se kamera sklonila krenuli smo prema Kasindolskoj. Došli smo do raskrsnice i tu nas je bilo već stotinu – staraca, žena, djece. Rekli da muslimani idu na Stup, a Srbi i Hrvati na Ilidžu, a od tamo će Hrvate slati za Kiseljak”, rekla je Džemidžić koja je tada ranjena.

U bolnici u Blažuju, kako je ispričala, ukazana joj je medicinska pomoć, nakon čega je prebačena na Ilidžu i kamp Oaza u Lužanima gdje je ostala šest dana. Izašla je uz pomoć osobe srpske nacionalnosti.

Predala bebu majci u naručje, a potom ubijena

Begija Džemidžić u ulici u Aerodromskom naselju. Foto: BIRN BiH

Džemidžić je ranjena na istoj lokaciji gdje je u trenutku otvaranja vatre na civile, uglavnom žene, djecu i starije, hicem u glavu ubijena 22-godišnja Edina R. U izjavi koju je zabilježio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (Institut), njena majka Emina R. kaže da joj je Edina prije nego je ubijena dala u naručje svoju šestomjesečnu bebu.

U izjavi datoj 30. januara 2012. godine, Edina R. je kazala kako je nekoliko dana ranije u ulici Akifa Šeremeta broj četiri u Aerodromskom Naselju strijeljano osam muškaraca.

Džemidžić je tokom razgovora za BIRN BiH navela i kako su žene ispod balkona gdje su bile odvedene primijetile kako vojnici na nosilima nose Iliju i Darka Božinovića. Bili su to suprug i sin njene komšinice Dobrile koji su zajedno sa svojim komšijama potrbuške poredani na cestu ulice Šefika Dorića, između brojeva tri i pet, gdje im je pucano u leđa.

„Ja i Begija smo u dvije minute izgubuli svoje voljene”, kaže Dobrila Božinović za BIRN BiH.

“Živjela sam u braku 25 godina. Imala sam samo sina što su ga ubili. Ima li veći grijeh? Svi smo bili sami o sebi i pošteni. Najosjetljiviju tačku ti zlikovci su udarili“, kaže Božinović.

Ona je u svjedočenju pred Institutom kazala kako je i ona tada bila ispod balkona odakle je, nakon što je pucnjava prestala, na nosilima prepoznala sina i supruga.

“Neko ih je pokušao spasiti, te ih odvukao u samostan u Nedžarićima gdje im je ukazana prva pomoć, ali je na putu do bolnice Žica u Blažuju nastupila smrt. Ljekari iz ove bolnice su kontatovali smrt i za Iliju i za Darku”, navela je Božinović.

Ona je nakon ubistva supruga i sina završila u kampu na Ilidži odakle je premještena u izbjeglički kamp u Pančevu, a potom je otišla živjeti u Austriju. Godine 1994. vratila se u Aerodromsko Naselje gdje je, prema njenim riječima, trpila uznemiravanje i prijetnje od pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS).

“Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma ponovo sam bila prisiljena od strane srpskih vojnih i političkih vlasti da napustim svoj stan”, rekla je ranije Božinović.

Druga ulica, slična priča: “Sve muškarce pobiti, a žene i djecu na aerodrom”

Aerodromsko naselje u ratu. Foto: EPA/ANJA NIEDRINGHAUS

Fatima Šljivo se prisjetila za BIRN BiH da je 1994. u izjavi za Institut govorila da su u napadu na Aerodromsko Naselje učestvovali niški specijalci, dobrovoljci iz Rumunije, ‘Beli orlovi‛ te vojnici srpskih formacija koji su ušli u zgradu u njenoj ulici Georgija Dimitrova broj 72, nakon što im je to omogućila jedna stanovnica srpske nacionalnosti.

“Napad je počeo pucnjem iz snajpera iz zgrade u ulici Georgija Dimitrova 72 i tada je ubijen Ramiz Fočo, star oko 40 godina, oženjen, otac dvoje djece”, kazala je Šljivo tada, dodajući kako se “odbrana naselja”, u kojoj je bio i njen muž Šućro, povukla zbog nedostatka oružja.

Kada je naselje palo, navela je ona u izjavi, građani ulice Georgija Dimitrova su izvedeni iz podruma i nasumično udarani uz psovke i prijetnje da će svi biti ubijeni. Naređeno im je da se poredaju uz obližnju garažu, licem okrenuti prema objektu sa rukama iznad glava.

“Jedan od njih, koji im je izgleda bio vođa, je rekao: ‘Sve muškarce pobiti, a žene i djecu na aerodrom‛”, navela je Šljivo, opisujući niži rast tog vojnika za kojeg smatra da je bio vođa, starosti oko 30-ak godina, plavog i mršavog u SMB uniformi, po čijem je naglasku zaključila da je iz Crne Gore.

“Vođa je potom svakog od nas osmotrio i pogled zaustavio na mom suprugu Šućri. (…) ‘Brko, kako se ti zoveš?‛ Kada mu je Šućro odgovorio, ovaj mu je naredio da izađe iz reda, a nama se obratio riječima ‘gledajte‛. (…) Vođa je ispalio rafal u leđa mog supruga”, kazala je Šljivo u ranijoj izjavi, dodajući da je “sin Meho vidio kako mu je otac pao pokošen”, nakon čega je još šest metaka ispaljeno u njega.

Sin, koji je u to vrijeme imao 17 godina, kako se navodi u izjavi njegove majke Fatime, je tada vrisnuo, nakon čega ga je vođa kundakom udario u oko i onesvijestio. Majka njenog muža je, prema svjedočenju njegove supruge, pala pored sina i plakala, a kasnije je ubijena.

Šljivo je opisala u izjavi kako su srpski vojnici tukli ranjenog komšiju Vojku Musija, za kojeg je kasnije čula da je bačen sa kamiona na aerodromskoj pisti i pretučen na smrt.

Preživjeli stanovnici iz ulice Georgija Dimitrova su prebačeni u hangare na aerodromu, a među njima i Fatima Šljivo i njeno dvoje djece. Nakon toga su zatvoreni u Kuli do 23. juna, a u svojoj izjavi ona navodi da su se tu dešavala silovanja mlađih žena i djevojčica, a stariji dječaci su bili odvojeni od majki. Navela je da je tu razgovarala sa Momčilom Mandićem, tadašnjim ministrom pravde Republike Srpske, koji je pred Sudom BiH oslobođen optužbi da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Zločini bez kazni

Begijin sin Merzuk Džemidić ispred spomen-ploče na kojoj su i imena ubijenih. Foto: BIRN BiH

U dokumentu Komande Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) od 7. juna 1992. godine, koji je BIRN BiH dobio na uvid od Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, navodi se da je zadatak jedinica “čistiti prostor Dobrinje i Mojmilo Brdo i presijecanje grada u u cilju deblokade puta Sarajevo – Trnovo”. Ovaj zločin ne spominje se u presudama Haškog, niti Suda BiH, a Institut je 31. januara 2011. podnio Državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Tomislava Šipčića u vezi sa događajem u Aerodromskom Naselju.

Državna agencija za istrage i zaštitu BiH je potvrdila da je podnijela 11 izvještaja o preduzetim mjerama i radnjama u vezi s događajima iz mjeseca juna 1992. godine, dok Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije odgovorilo na upit.

“Osjećam tugu, bol i neodgovornost države i istražitelja. Svi oni su nešto trebali učiniti. Mi se nigdje ne spominjemo. Užas. Imam 74 godine, daj bože da doživim pravdu. Neka svako odgovara za ono šta je uradio”, rekla je Begija Džemidžić.