Marković: Porodice po garderobi prepoznavale ubijene

Taib Muminović je izjavio da se u Teočaku formirala kolona ljudi koji su išli po namirnice i lijekove, a da je on dobio poziv da dođe u Tuzlu radi formiranja civilne vlasti, te da su tom prilikom do pola puta imali oružanu pratnju. Kolona je, prema svjedoku, razbijena prvi put kada se čula pucnjava, te su neki ostali u šumi ispred, a neki iza i nastavili su dalje kada se smirilo, da bi kasnije uslijedila rafalna paljba.

“Čuo sam nekoga od ovih što su pucali da govori: ‘Ne pucajte, svoji smo.’ Nas 14 je ostalo sakriveno u šumi, i kako niko nije došao po nas, izvukli smo se do Vitnice”, naveo je svjedok i objasnio da je do Vitnice stiglo 40-ak ljudi, a 80-ak ih je ostalo.

Prema njegovim riječima, oni koji su ostali nisu se kasnije pojavili ni u Vitnici niti u Teočaku, a njihova tijela su tek kasnije u dva navrata razmijenjena.

“Porodice su ubijene prepoznavale po garderobi. Neki su kod sebe imali nakit. Tijela su bila u različitim fazama raspadanja”, kazao je svjedok.

Odgovarajući na unakrsna pitanja Odbrane, svjedok je rekao da je pored puta vidio srpskog vojnika da leži, da je kasnije bila priča da je krenuo ili vraćao se s linije, kao i da su u koloni neki bili naoružani, ali nisu otvarali vatru, već uzvraćali.

Drugi svjedok Hajrudin Hodžić je ispričao da je bio pripadnik Interventnog odjeljenja Teritorijalne odbrane (TO), koje je kolonu propratilo do pola puta, da je jedinica tada brojala više od 20 ljudi i da su tom prilikom bili raspoređeni u tri grupe.

Svjedok je istakao da im je u putu rečeno da je kolona sigurna, da će ih preuzeti druga ekipa i da mogu sami nastaviti, da bi istog dana vezom dobili obavijest da dio ljudi nije prošao te da su neki poslije išli u potragu, ali da nisu nikoga pronašli.

Optužnica tereti Markovića za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području zvorničkog sela Lokanj u julu 1992. godine. On se tereti da je ove zločine počinio kao pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na nesrpsko civilno stanovništvo na širem području Zvornika.

Svjedok Pero Ignjatović je ispričao da je u selu Lokanj bio prisutan u julu 1992. kao pripadnik Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ugljevik, koji je, prema njegovim riječima, vodio Goran Maksimović.

Aktivni i rezervni policajci, kako je napomenuo svjedok, u Lokanju su prenoćili, a ujutro ih je probudila pucnjava i neko je kazao da je selo napadnuto, te su se zaputili u šumu.

“Dolazimo na jedno brdo i vidimo grupu zarobljenih civila. Neki su bili u maskirnoj unifromi. Po mojoj procjeni ih je bilo oko 50. Oko zarobljenika je bila vojska. Još je vojske i policije stiglo”, izjavio je svjedok i dodao da je učestvovao u sprovođenju desetak zarobljenika iz šume prema čitaonici u Lokanju, gdje su predati vojsci.

Svjedok je rekao da su policajci dan kasnije išli na pretres šireg terena gdje su pronađeni zarobljenici, za koje je kasnije čuo da su ubijeni.

Prilikom provođenja desetak zarobljenika u selo, kazao je svjedok, te ljude je branila policija, kako bi spriječili ostale da im priđu.

Nastavak suđenja je 22. aprila.