Sadiković negira da je davao novac Čauševiću

Svjedočeći u svoju korist, Sadiković je negirao navode iz iskaza koji je dao Tužilaštvu Bosne i Hercegovine 2014. godine, a u kojem se govori o davanju novca Čauševiću, tvrdeći da su tužioci dodavali informacije koje su htjeli.

Optuženi je ispričao da je počeo raditi kod oca, koji je organizovao šoping-ture u Mađarsku za trgovce tekstilom. Naveo je da 2003. počinje uvoziti robu iz Turske i da, nakon što je policiji prijavio izvjesnu kupovinu narkotika, “počinju svi njegovi problemi”.

Firme “Eko San” i “Janus”, koje se spominju u optužnici, kako je rekao, nisu njegove. Kazao je da sa “Janusom” nema veze, a da je “Eko San” bila firma njegovog oca, kome je povremeno pomagao.

Jedan od tih poslova, kako je ispričao, bilo je dobijanje žigova za veliki broj brendova. Dodao je da se u posao uključivao i kad se njegov otac razbolio. Naveo je da je on 2008. godine kupio firmu “Bosna ekspres”.

Optuženi je rekao da je s Čauševićem kontaktirao svega nekoliko puta. Kazao je da ga je prvi put površno sreo u kafiću Ramiza Delalića Ćele u Sarajevu. Drugi put ga je vidio u Banjaluci, kada je slučajno sreo Sedineta Karića, takođe uvoznika tekstila, koji ga je pozvao na sastanak s Čauševićem kako bi se žalili zbog povećanja osnovice za uvoz.

Na tom sastanku, kako je rekao, nije ni nuđen ni tražen novac, niti je Čaušević nudio pomoć.

“Naprotiv, on je rekao da carinici rade posao kako treba. ‘Vi se žalite sudu ako mislite da ste u pravu’”, prisjetio se Sadiković riječi prvooptuženog.

On je dodao da se treći susret dogodio 2009. nakon što se požalio Šemsudinu Mehmedoviću na probleme u vezi sa žigovima. Sastanak u Mehmedovićevom stanu u Sarajevu, Sadiković je opisao kao ratoboran.

Pojasnio je da je Čaušević tvrdio da su nezakonito zaštitili robu, ne samo u BiH već i u Srbiji i Hrvatskoj.

Optuženi je kazao da su on i supruga uhapšeni 2014. godine. Rekao je da im je dvoje djece imalo zdravstvenih problema i da je tražio da puste suprugu, na šta su mu rekli da će se za njih pobrinuti socijalna služba.

On je naveo da su ga ispitivali tužioci Dubravko Čampara i Oleg Čavka, koji je ulazio i izlazio. Naveo je da mu je rečeno da će mu pomoći u njegovom slučaju u vezi sa žigovima ako on pomogne u drugom slučaju.

Kazao je da je pristao i da je njegova supruga puštena.

“Većinu tog zapisnika su diktirali Čavka i Čampara”, rekao je Sadiković.

Čaušević je optužen za zloupotrebu položaja, pranje novca i primanje dara, a Sadiković za davanje dara pri uvozu tekstila.

Tužilac Čampara predočavao je Sadikoviću dijelove iz iskaza u kojem se navodi da se “trebalo počastiti” i da je fiksni iznos mjesečno ljeti bio 10.000 konvertibilnih maraka (KM), a zimi 5.000 KM, te da je njegov otac predavao novac Delaliću.

Prema navodima iz iskaza, ovaj aranžman je kasnije promijenjen i plaćalo se 1.500 do 2.000 KM po kamionu. U Sadikovićevom iskazu stoji da su on i njegov otac, nekad pojedinačno, a nekad zajedno, nosili novac Čauševiću u “Stakleni grad” u Sarajevu.

Kako je naveo Čampara, Čaušević je, prema iskazu Sadikovića, promijenio odluku o carinjenju, kao i da im je javljao u kojem periodu i na koje terminale da idu. Prema navodima iz iskaza, godišnje je uvoženo oko 300 kamiona robe.

Sadiković je ponavljao da predočeni navodi nisu tačni i da su tužioci sugerisali informacije i stavljali u zapisnik. Kazao je da bi volio da ima snimak ispitivanja.

Sadiković je negirao i navode iz iskaza da mu je poznato da je i Sedinet Karić plaćao po istom principu. On je u svjedočenju ispričao i kako je 2007. bio optužen za paljenje kamiona s Karićevom robom, te kako ga je kasnije, na molbu oca, kontaktirao zbog vraćanja duga.

Optuženi Čaušević konstatovao je da se u Sadikovićevom iskazu spominje uvoz 300 do 400 kamiona, a da iz dokumentacije proizlazi da je “Eko San” jedne godine uvezao 72, a druge 29 kamiona. Sadiković se složio sa Čauševićem da se može vjerovati zvaničnim papirima.

Nastavak suđenja je zakazan 24. decembra.