Matuzović i ostali: Udarani do smrti
Svjedok J.S. iz sela Lončari (opština Orašje) kazao je da je 2. maja 1992. godine zarobljen s dvojicom komšija i odveden u Donju Mahalu, gdje su zatvoreni u jednu šupu. Jednog dana, kako je rekao, došli su ljudi iz Slavonske Požege i jedan od njih je zabio nož u vrat njegovom komšiji Maksi Gajiću. Dodao je da su Gajića odnijeli i da ga više nije vidio.
Iz šupe su, kako je naveo, nakon desetak dana prebačeni u školu u Donjoj Mahali, gdje su dovođeni i ljudi iz drugih mjesta. Kazao je da je tu preminuo Andrija iz Bukove Grede.
“Ljudi su udarani. I ja sam. Neko šakom, neko čizmom, neko palicom. Andrija je vjerovatno dobio udaraca više nego što treba i završio je kako je završio”, rekao je J.S.
On je potvrdio da su i drugi zatočenici podlegli batinama, među kojima Žarko Ristanić, Minja iz Vukovara, Aćim iz Bukove Grede i jedan kapetan Jugoslovenske narodne armije (JNA).
Ispričao je da su zatočenici nekad izvođeni pojedinačno, a nekad u grupama u salu i udarani.
Kao policajce koji su tukli naveo je Matu zvanog Rakijica, Peru Konja, Marka, Damu, Soreta, Žiku i Ivicu. Nakon što ga je tužilac Milanko Kajganić podsjetio na iskaz iz istrage, svjedok je potvrdio da je među njima bio i Kemi.
U tom iskazu iz 2013. svjedoku je postavljeno pitanje da li je bio policajac Mirko Jurić, na šta je odgovorio da ne zna, a na pitanje da li je bio policajac kojeg su zvali Kemi, odgovorio je potvrdno.
J.S. je rekao da i danas ima posljedice od udaraca zadobijenih tokom zatočeništva, u kojem je bio do polovine 1993.
Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.
Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te vojne i civilne policije u Orašju. Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.
Matuzovićev branilac Vlado Adamović u unakrsnom ispitivanju je tvrdio da je svjedok J.S. prije zarobljavanja učestvovao u napadu na selo Vidovice, gdje ubijeno na desetine ljudi, kao i da je svjedok sjekirom ubio stariju ženu zbog čega je osuđen na smrtnu kaznu.
Svjedok je rekao da nikoga nije ubio i da mu je to montirano. Ispričao je da je njemu i još dvojici zatočenika Pera Konj napisao šta moraju reći novinarima, odnosno da mora kazati da je ubio babu.
J.S. je rekao da on nije ni učestvovao u napadu na Vidovice, jer je “ostao u Lepnici i nije stigao”.
Branilac je svjedoku predočio izjavu datu policiji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u maju 1993. godine, a u kojoj je detaljno opisao napad na Vidovice i ubistvo starije žene. Svjedok je potvrdio da je njegov potpis na izjavi, ali je kazao da se ne sjeća da je dao taj iskaz.
Suđenje se nastavlja 13. marta.