Beogradsko suđenje za zločin u Štrpcima: Svjedoci našli prikladno žrtveno janje

Tokom prve godine suđenja u Beogradu za otmicu i ubistva 20 putnika iz voza na stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini tokom rata 1993. godine, mogla su se čuti svjedočenja rođaka žrtava, drugih putnika, policajaca, pripadnika Vojske Republike Srpske i samih optuženih, dok se počinjala nazirati potpunija slika zločina od prije više od 26 godina.

Međutim, neki od ključnih svjedoka promijenili su svoja svjedočenja tokom suđenja, te su optužili tužioca da vrši pritisak na njih. Izmijenili su iskaze o tome šta su vidjeli pokušavajući da pokažu da nijedan od optuženih nije bio prisutan na licu mjesta niti je učestvovao u zločinu, te da nisu bile prisutne ni druge osobe optužene za taj isti zločin na drugim suđenjima.

Marina Kljaić iz Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koja je pravni zastupnik žrtava u ovom predmetu, kazala je za BIRN da su bivši vojnici koji su svjedočili “svjedoci koji nastoje da minimiziraju svoje učešće u kritičnim događajima, a u isto vrijeme da pomognu optuženima”.

Međutim, Kljaić dodaje: “Sud u svom dosadašnjem radu ima bogato iskustvo sa svjedočenjima takvih svjedoka.”

U Beogradu se odvija suđenje protiv pet osoba, i to Gojka Lukića, braće Duška i Gojka Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Đekić. Osim Lipovca, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, svi optuženi su bili pripadnici paravojne jedinice “Osvetnici”.

Vođa “Osvetnika” bio je Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu kaznu u decembru 2014. od strane Haškog tribunala za ratne zločine, ali ne i za masakr u Štrpcima.

Prema optužnici iz beogradskog predmeta, 27. februara 1993. grupa vojnika, većinom pripadnika jedinice “Osvetnici“, došla je na malu željezničku stanicu u Štrpcima, u blizini granice između BiH i Srbije, te je natjerala otpravnika vozova da zaustavi voz iz Beograda koji je tuda prolazio na putu za Crnu Goru. Neki od njih su ušli u vagone, te počeli provjeravati identifikacione dokumente putnika, a potom su izveli 20 ljudi iz voza.

Sve osobe su bile nesrbi, i to 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedna osoba čiji identitet nikad nije utvrđen.

Ukrcali su ih u vojni kamion i odvezli do osnovne škole u obližnjem selu Prelovo. Tu su žrtve pretukli, a potom im naredili da skinu odjeću i oduzeli im novac i druge vrijednosti.

Obučene samo u donje rublje sa rukama svezanim na leđima, žrtve su potom odvezene u spaljenu kuću u selu Musići, gdje su ubijane u grupama po dvoje ili troje. Dvije žrtve su ubijene u pokušaju bijega.

Pronađeni su posmrtni ostaci samo četiri žrtve, dok se ostali još uvijek vode kao nestali.

Do sada su samo dvije osobe osuđene za zločin u Štrpcima: Mićo Jovičić, koji se 2016. izjasnio krivim u BiH, te je osuđen na pet godina zatvora, i Nebojša Ranisavljević, koji je osuđen u Crnoj Gori tokom 2003. godine.

U međuvremenu u toku je suđenje još desetorici bivših vojnika VRS za ovaj zločin pred Sudom BiH u Sarajevu.

Priča voza 671
Željko Radojičić je upravljao vozom broj 671 na dan 27. februara 1993. godine. Voz se obično nije zaustavljao na stanici u Štrpcima, ali ovog je puta zaustavljen, kazao je on pred Sudom u Beogradu.

“Kad smo se tako zaustavili, van normalne procedure, otišao sam do otpravnika da mi kaže zašto smo stali. Skupila se gomila ljudi, bilo je vojnika posvuda … Otpravnik je došao bez svoje kape, što je van svih normalnih propisa, i kazao mi: ‘Kada [ovi ljudi] završe, daću ti papire da nastaviš’”, Radojičić je posvjedočio.

Voz je bio pun putnika, a u njegovoj pratnji je bila i policijska patrola.

Niko nije reagovao kada su vojnici počeli izvoditi putnike iz voza, jer, kako je kazala većina svjedoka, mislili su da traže dezertere iz Vojske Republike Srpske.

Jedan od svjedoka, policajac Miroslav Vranić, koji je bio u policijskoj pratnji voza, rekao je da je policajcima naređeno da pruže pomoć snagama vojne policije ako uđu u voz u potrazi za dezerterima.

“U patrolnom listu je pisalo da je naš zadatak da, u slučaju da vojna policija Republike Srpske dođe [u voz] kako bi hvatala vojne bjegunce, da im se pruži pomoć”, Vranić je izjavio pred sudom.

Dvije uniformisane osobe su ušle u kabinu mašinovođe Radojičića i provjerile ga. On je rekao da su vojnici nosili različite uniforme, ali nije vidio njihove oznake.

“Izvodili su putnike van, vidio sam to”, dodaje Radojičić.

Kada je sve završeno, Radojičić je dobio papire koji mu dozvoljavaju da nastavi put, te je voz napustio stanicu bez putnika koji su s njega skinuti.

Oteti putnici su potom odvedeni do bivše osnovne škole u Prelovu. U tom periodu zgradu škole je koristila Vojska Republike Srpske. U zgradi su bile smještene kuhinja i kancelarija za vezu.

Prema optužnici, zarobljenici su tučeni i mučeni u školskoj dvorani, iako je, prema svjedočenjima bivših pripadnika Vojske Republike Srpske u Beogradu, samo jedan od njih napadnut.

Nakon što su odvedeni do sela Musići, dvojica su ubijena u pokušaju bijega, a ostali su strijeljani iz neposredne blizine. Jedan svjedok na suđenju okrivio je Milana Lukića da ih je sve ubio.

Sljedećeg dana korišten je traktor da odveze tijela do obližnje obale rijeke Drine, gdje su bačena u vodu.

“Bilo je mnogo mrtvih, ne znam koliko, i bilo mi je naređeno da ih prebacim do Drine”, kazao je pred sudom Dragoljub Čarkić, koji je bio pripadnik Prve čete Prvog bataljona Lake višegradske brigade Vojske Republike Srpske.

Svjedoci mijenjaju iskaze
Većina svjedoka koji su se do sada pojavili na suđenju tvrdila je da se ne sjećaju mnogo toga o tome šta se desilo, jer je od zločina prošlo dosta godina.

Nijedan od svjedoka nije rekao da bi mogao prepoznati nekog od vojnika koji su ušli u voz, a bivši vojnici koji se poznaju s nekim od optuženih negirali su da je bilo ko od njih bio prisutan na stanici u Štrpcima, u školi u Prelovu, ili u Musićima.

Međutim, tokom istrage svjedoci su ispričali drugačije priče.

Krsto Papić, komandant Prve čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, kazao je srbijanskom tužiocu za ratne zločine 2014. godine da je u noći otmice vidio optuženog Gojka Lukića u školi u Prelovu, te da je tamo takođe čuo glas optužene Dragane Đekić.

Ali, svjedočeći pred sudom u decembru 2019. godine, Papić je negirao da je vidio Gojka Lukića ili prepoznao glas Đekićeve u školi.

Papićev vozač i oficir za vezu Dušan Božić rekao je tokom istrage u BiH da je iste večeri vidio oko 15 civila u školi, te da su neki od njih bili polugoli, a svi su imali vidljive modrice.

Spomenuo je da je, između ostalih, vidio i Milana Lukića, optuženog Gojka Lukića i ženu, za koju je rekao: “Pretpostavio sam da je to bila Dragana.”

U sudnici u Beogradu Božić je to povukao, navodeći da je tada bio pod pritiskom vlasti i da te noći nije čak ni ušao u zgradu škole.

Istovremeno, Papić je samo spomenuo da je u školi vidio Milana Lukića.

Nebojša Ranisavljević, koji je već osuđen za učešće u zločinu u Štrpcima, takođe je izjavio da je njegova ranija izjava iz 1990-ih bila data pod pritiskom i da je pretučen.

U njegovoj izjavi iz 1990-ih navodi se da su Milan Lukić i Boban Inđić ubili putnike. U Beogradu je tvrdio da ih je Lukić sam ubio, te da Inđić nije bio prisutan. Dodao je da se suborac Mićo Jovičić hvalisao time narednog dana, dok je držao okrvavljeni nož.

I Inđić i Jovičić su uhapšeni u Bosni i Hercegovini. U novembru 2016. Jovičić se izjasnio krivim te je osuđen na pet godina zatvora. Inđiću se još sudi.

Marina Kljaić iz Fonda za humanitarno pravo kaže kako svjedoci ponekad pokušavaju opravdati izmjenu svojih izjava “navodnim pritiscima od strane tužilaštava ili policije”.

Ali ona tvrdi da ovo neće nužno uticati na konačnu odluku suda.

Milan Lukić imenovan i okrivljen
Svi koji su u nekom momentu bili prisutni tokom izvršenja zločina u Štrpcima kazali su da je Milan Lukić bio tamo.

I srbijanska i bosanskohercegovačka optužnica u ovom slučaju navode da su dvije osobe zapravo ubile putnike otete iz voza. Bosanskohercegovačka optužnica identificira Milana Lukića i Bobana Inđića kao direktne počinioce.

Tužilaštvo BiH je sa zakašnjenjem, u decembru 2019. godine, optužilo Milana Lukića za zločin u Štrpcima. Prema navodima optužnice, on je učestvovao u otmici putnika iz voza, njihovom odvođenju u školu u Prelovu, gdje su “udarani, mučeni, zlostavljani, opljačkani” i takođe je “lično učestvovao u ubistvu otetih ljudi, čija su tijela bačena u rijeku Drinu”.

Njegov navodni supočinitelj Inđić je jedan od desetorice bivših vojnika kojima se trenutno sudi pred Sudom BiH.

Bosanskohercegovačka optužnica daje više detalja nego ona podignuta u Srbiji, a takođe imenuje i osobu na vrhu zapovjednog lanca.

U njoj se navodi da su 18 putnika bili Bošnjaci koji su bili “građani Srbije i Crne Gore iz oblasti Sandžaka [u Srbiji]”.

Kako se dalje navodi u bosanskohercegovačkoj optužnici, svrha otmice iz voza je bila “da se pruži dokaz o učešću Muslimana iz Sandžaka [u Srbiji] u borbama na teritoriji Bosne i Hercegovine, uz naredbu da se organizira i provede akcija njihovog zarobljavanja”.

Navodi se da se masakr u Štrpcima desio “nakon primitka naredbe iz komande Taktičke grupe Višegrad na dan 21. februara 1993. godine, koja je proslijeđena na zahtjev vrhovnog zapovjednika Vojske Republike Srpske”.

U to vrijeme vrhovni zapovjednik je bio predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, koga je UN-ov sud u Haagu osudio na doživotnu kaznu zatvora u martu 2019. za djela genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Srbijanska optužnica samo navodi da su se otmice desile “nakon što je formirana specijalna naoružana grupa od oko 25-30 pripadnika VRS-a [Vojske Republike Srpske] u Višegradu 27. februara 1993. sa posebnim zadatkom da otme nesrpske putnike iz brzog voza broj 671”.

Ne precizira se ko im je izdao naredbu da to urade, a vrhovni zapovjednik Karadžić se ne spominje.

Suđenja u Beogradu i Sarajevu se nastavljaju.