Prisilni brak kao drugo ime za ropstvo

Razlog zašto “prisilni brak” nije uvršten u presude kao zločin protiv čovječnosti, smatraju stručnjaci, jeste šutnja i odbijanje da se o tome svjedoči.

Emiru je nakon višestrukog silovanja srpski vojnik odveo kući, promijenio joj ime i “vjenčao je”, rodila mu je dvoje djece. Deset godina kasnije, zajedno s djecom napustila je tu zajednicu.

Ona je prva javno progovorila o elementima djela koja se pravno kvalifikuju kao “prisilni brak”. Za ovakve priče znaju samo pojedinci, a kao razlog stručnjaci navode strah žena da bi mogle biti odbačene ili teško kažnjene, uz osjećaj stida koji prati žrtve seksualnog nasilja.

U Haškom tribunalu potvrdili su da nisu procesuirali slučajeve prisilnog braka, napominjući da postoji presuda u kojom je sankcionisano krivično djelo porobljavanja ili stavljanja u ropski odnos a što je imalo elemente prisilnog braka.

Sud u Sijera Leoneu je 2008. godine prisilni brak prepoznao je kao kategoriju zločina protiv čovječnosti.

“Ustanovili su razliku između prisilnih brakova i seksualnog ropstva navodeći da, iako prisilni brakovi mogu uključivati prinudni seks i lišenje slobode (elementi seksualnog ropstva), oni imaju dodatne elemente – prisilnu bračnu zajednicu koja rezultira velikom fizičkom i mentalnom patnjom”, pojasnili su u Haškom tribunalu.

Sud u Sijera Leoneu otvorio je niz pravnih pitanja u vezi s davanjem pristanka na ovu vrstu braka, kao i pravnim statusom djece.

Više od deset godina kasnije
Emira, koja je deset godina nosila ime Mira, kazala je da nije puno odlučivala o odlasku sa srpskim vojnikom. “Došao je s vojskom i rekao da bi me vodio. Čovjek u čijoj sam kući bila govorio je kako bi bilo dobro da idem s njim, da će to biti način da sačuvam glavu. Nikada ranije nisam vidjela tog vojnika. Bio je mnogo stariji od mene. Odveo me…”, kazala je ona.

Amra Delić iz Klinike za psihijatriju i psihoterapiju Medicinskog fakulteta Univerziteta Greifswald (Njemačka) navela je da je prvi susret sa ženom koja je bila u prisilnom braku imala prije deset godina, iako je i prije toga od svojih klijentica čula da su “pristajale na brak kako bi bile oslobođene”.

“Da ti pravo kažem, nikakvu ja zahvalnost nisam osjećala. Toliko sam puta pomislila da bi bilo bolje za sve da su i mene ubili tih dana kada su ubili sve moje”, rekla je Emira komentarišući da li je oslobođena zato što je pristala na brak s neprijateljskim vojnikom.

O prisilnim brakovima, smatra Delić, godinama se šuti zbog tih žena, preživjelih žrtava seksualnog nasilja, jer one ne žele da se podsjećaju, započele su nove živote ili žele u potpunosti zaboraviti prošlost.

“Reakciju dugotrajne šutnje prati osjećaj nepovjerenja, dvostrukog straha od toga da bi, s jedne strane, mogle biti teško kažnjene ako bi o tome progovorile, a s druge, neprihvaćene i odbačene kao izdajnice svog roda”, kazala je Delić, istaknuvši da je, prema istraživanju koje je provela među 105 preživjelih žrtava seksualnog nasilja u BiH, došla do zaključka da prosječno vrijeme kada progovore o onom što su preživjele jeste između 11. i 15. godine nakon događaja.

Iako Haški tribunal nije procesuirao slučajeve prisilnog braka, kao značajan naveden je predmet “Kunarac i ostali” jer je procesuirano krivično djelo porobljavanja ili stavljanja u ropski odnos, a što ima elemente prisilnog braka.

“Tokom suđenja svjedočilo je više od 20 žena o višestrukim djelima silovanja i raznim napadima i zastrašivanjima. One su govorile o tome da su bile primorane da rade kućanske poslove, slušaju i nisu mogle da se slobodno kreću. Bile su prodavane i kupovane kao roba. Ukratko, živjele su kao robovi”, pojasnili su u Haškom tribunalu.

Međunarodno pravo je povezalo ropstvo s djelima prinudnog rada, a presuda Kunarcu i ostalima, kako smatraju u Tribunalu, definiciju ropstva je proširila na seksualnu torturu.

Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković osuđeni su na ukupno 60 godina zatvora za zločin počinjen u Foči.

Osjećaji variraju prema djeci
Sud u Sijera Leoneu je prisilni brak prepoznao kao posebnu kategoriju zločina protiv čovječnosti.

Rad ovog suda je otvorio niz pravnih pitanja koja se tiču davanja pristanka na ovu vrstu braka, kao i statusa djece “rođene u toj vezi”. Pravni stručnjaci smatraju da se u situaciji konflikta, gdje je dinamika moći između vojnika i civila toliko prinudna, voljno pokoravanje pa čak i afirmativni pristanak ne mogu priznati kao pristanak.

Delić je pojasnila da su posebno složena osjećanja prema djeci koja nastaju u toj vrsti braka, u kojoj se, ako nema stručne pomoći, može dugo ostati “zaglavljen kao u začaranom krugu”.

“Osjećaji variraju od mržnje prema djeci jer je ona podsjećaju na zločine koje je pretrpjela, preko osjećaja krivnje zbog te mržnje, kao i osjećaja ljubavi prema djeci jer ih je nosila i odgaja ih”, rekla je Delić.

Alisa Muratčauš, projekt koordinatorica sekcije žena logorašica u Kantonu Sarajevu, ispričala je da zna za jedan slučaj prisilnog braka djevojke iz Foče. “Najprije je bila silovana, a kako je bila mlada i lijepa, onda ju je jedan vojnik na neki način spasio. Spasio je taj Srbin koji je oženio. Dobila je s njim dvoje djece, a onda pobjegla od njega. Sada živi u Londonu.”

U Udruženju “Žena žrtva rata” također su se susretali sa slučajevima da preživjele žrtve seksualnog nasilja budu spašene stupanjem u brak s neprijateljskim vojnikom.

“On je jednoj ženi bio spasilac, iako se protivila njegova porodica i imao je velike probleme. Kada se rat završio, ona je pobjegla. Ima i slučaj gdje ju je ‘muž’ pustio prvo da vidi roditelje, drugi put joj dao jedno dijete da ide s njom i onda mu se ona vratila. Kad su joj njeni roditelji dali malo para, ona je s djecom napustila BiH”, kazala je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” .

Žene iz Bosne i Hercegovine prve su otvoreno progovorile o onom što su preživjele tokom ratnih dejstava. Potakle su mnoge žene širom svijeta da progovore i krenu u pravnu borbu. Kada je u pitanju prisilni brak, ne postoje statistički podaci u koliko slučajeva se dogodio i da li će ti slučajevi ikada biti procesuirani.