Koristiti dijasporu za jačanje države

Stručnjaci za to krive državu jer nema modele za ulaganje niti kvalitetne projekte, a predstavnici institucija obećavaju da će popraviti stanje.

Svake godine je sve manje sredstava što ih dijaspora izdvaja za Bosnu i Hercegovinu. Analitičari smatraju da se u zemlji na dijasporu gleda kao na grupe ljudi koji šalju novac svojim porodicama, a državne institucije im ne nude konkretne oblike saradnje, koja, mimo novčane pomoći, može biti u stručnom i edukativnom smislu s obzirom na znanja koja su iseljenici stekli živeći van granica domovine.

Predstavnici institucija vlasti svjesni su problema i obećavaju da će do kraja ove godine uraditi strategiju koja će biti za sve nivoe vlasti, kako bi se iskoristio jedan od najvećih potencijala BiH a koji se nalazi širom svijeta.

Puki davaoci pomoći

Prema podacima Ministarstva za civilne poslove BiH, više od 1,5 miliona Bosanaca i Hercegovaca je u dijaspori. Oni su prošle godine, putem direktnih pošiljki ili socijalnih davanja, u Bosnu i Hercegovinu poslali više od 3,5 milijardi konvertibilnih maraka.

Ovaj iznos je manji nego prethodnih godina, ali ipak ima značajan utjecaj na ukupni budžet BiH i čini 12 posto ukupnog bruto društvenog prihoda.

Muris Čičić, profesor sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, smatra da je ulaganje dijaspore veće nego što to predstavljaju zvanični podaci. On pojašnjava da u zvanične podatke ne ulazi cifra koja pokazuje koliko ljudi iz dijaspore potroše tokom boravka u BiH.

U Svjetskom savezu dijaspore su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kazali da se treba unaprijediti saradnja s državom i samim time bi se povećao priliv novca, dok stručnjaci ističu da je veliki problem nezainteresiranost ovdašnjih vlasti za dijasporu, odnosno za njihovu sistemsku konekciju s BiH.

Adnan Efendić, profesor sa Ekonomskog fakulteta, problem vidi i u tome što vlasti dijasporu gledaju kao “pukog davaoca pomoći i vezuju je isključivo za finansijski kontekst saradnje”.

“Naši građani koji žive izvan BiH posjeduju znanje, vještine, informacije, raznovrsne mreže komunikacije i saradnje, kao i pristup ekonomskim i neekonomskim resursima. To su sve kapitali koji se trebaju više koristiti u funkciji podrške razvoju zemlje”, smatra Efendić.

Profesori Čičić i Efendić se slažu da je potrebno insistirati da ljudi iz dijaspore ulažu u projekte unutar BiH, a ne da samo daju jednokratnu pomoć porodicama, jer to nema dugoročniji ekonomski značaj. Efendić ističe da je potrebno uspostaviti partnerski odnos između dijaspore i BiH.

“To zavisi ne samo od naših građana vani nego i od stanja unutar BiH, a primarno u kontekstu jačanja povjerenja u institucije kao intermedijatora jače saradnje u budućnosti”, smatra Efendić.

Ovaj nedostatak uviđaju i institucije BiH. Na kongresu Svjetskog saveza dijaspore, koji je održan u junu ove godine, ministrica za ljudska prava i izbjeglice u BiH Semiha Borovac najavila je da će do kraja godine sačiniti dokument o strateškoj politici prema dijaspori.

“Taj dokument bi trebalo da posluži svim institucijama u BiH, od državnog nivoa do općina, da ih obaveže na saradnju s dijasporom. S druge strane, tražimo i od dijaspore da oni ukrupne svoje organizacije, da se uvežu bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku opredijeljenost, i da sve svoje kapacitete usmjere ka BiH”, izjavila je Borovac.

Emotivna veza

Stručnjaci upozoravaju da će, ukoliko se ne razviju kvalitetni i sistemski modeli saradnje s dijasporom, doći do znatnog smanjenja priliva novca s obzirom da stari generacija koja je rođena u BiH.

Sociolog Jusuf Žiga ističe da se veliki broj “dijasporaca” koji su u starijoj životnoj dobi vraća u mjesta rođenja, što također dovodi do smanjenja priliva sredstava, jer umjesto ranijeg slanja u BiH, novac zadržavaju kod sebe.

“Pogotovo kod pripadnika tzv. tradicionalnih društava, u koje spada i bosanskohercegovačko, ljudi su emotivno vezani za zemlju u kojoj su rođeni, čak i onda kada imaju posve sređen život u društvu gdje trenutno borave, oni se nastoje vratiti u svoju domovinu”, pojašnjava on.

Jedan od takvih primjera je Senada Softić-Telalović, koja je s porodicom iz BiH otišla u Australiju, gdje je 20 godina rukovodila velikom prevodilačkom firmom. Unatoč činjenici da je u Australiji izgradila život, nedavno se odlučila vratiti u BiH.

“Životni san svih imigranata svijeta, a posebno nas, jeste da se vratimo u svoju domovinu i tu dočekamo i proživimo pozne dane života… U BiH se ne namjeravam baviti privatnim biznisom niti želim tražiti stalan posao, ali otvorena sam za mogućnost nekog posla na određeno vrijeme ili poslova na volonterskoj razini”, kaže Softić-Telalović.

Stručnjaci navode da je jedino rješenje da BiH istovremeno radi na sistemskom umreživanju s dijasporom i koristi njihov potencijal, te da se iskoristi eksperiza povratnika u BiH.