Nisu se mogli skloniti od granata
Na suđenju za zločine počinjene u Goraždu, svjedok Tužilaštva je ispričao kako je u julu 1992. godine s majkom odveden iz svog stana i zatočen u zgradi sa još 70 osoba srpske nacionalnosti.
Milenko Laković je kazao da je rat u Goraždu počeo 4. maja 1992. godine, kada je počelo granatiranje grada. On je naveo da je živio s majkom u zgradi u Goraždu do 15. jula 1992. godine, kada su došla dva policajca koja su im naredila da uzmu najosnovnije stvari i krenu za njima.
“Odveli su nas u zgradu preko puta Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Goraždu. Smjestili su nas u stan koji se nalazio na drugom spratu, u kojem je bilo još dvadesetak osoba srpske nacionalnosti koje su tu dovedene isto kao i mi”, prisjetio se svjedok.
Dodao je da je u zgradi ukupno bilo oko 70 osoba srpske nacionalnosti koje su bile raspoređene u četiri stana, te da im je bilo zabranjeno da izlaze iz zgrade i da su ih danonoćno čuvali naoružani policajci.
“Najgore je bilo to što je Goražde u tom periodu često granatirano, a nama nije bilo dozvoljeno da idemo u podrum da se sakrijemo, pa je među nama bilo i ranjenih”, objasnio je svjedok Laković.
Na pitanje ko im nije dozvoljavao da idu u podrum za vrijeme granatiranja, svjedok je odgovorio da su im to rekli policajci koji su ih čuvali, te da je to bila naredba Ibre Merkeza.
Ibro Merkez, Predrag Bogunić i Ešef Hurić su optuženi da su na području Goražda u periodu od jula 1992. do druge polovine februara 1993. godine, naredili i učestvovali u ubistvima i zatvaranjima više od 100 civila starosne dobi od sedam do 70 godina.
Prema optužnici, Merkez je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Goražde i član Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Goražde, Bogunić načelnik SJB-a, a Hurić komandir Stanice policije u tom gradu.
Svjedok Laković je kazao da tokom zatočeništva u zgradi nisu imali dovoljno ni vode, a ni hrane, te da im nikada nije pružena bilo kakva medicinska pomoć.
“Ja sam lično tražio da dođe neki ljekar da pregleda moju majku, koja je konstantno imala napade astme, ali to se nikada nije dogodilo”, naveo je svjedok i dodao da je za vrijeme zatočeništva smršao više od 20 kilograma.
Potvrdio je i da su se nakon ranjavanja Merkeza, u avgustu 1992. godine, uslovi u zgradi promijenili i to sa dolaskom Predraga Bogunića, kojeg je prepoznao u sudnici.
“Sjećam se da je Bogunić u pratnji nekoliko policajaca došao i rekao da se tokom granatiranja možemo sakriti u podrum, da se zaštitimo, ali i dalje nismo mogli da izlazimo, niti slobodno da se krećemo”, izjavio je Laković.
Objasnio je da su iz zgrade u kojoj su bili zatočeni pušteni u oktobru 1992. godine, kada im je Bogunić kazao da mogu da se vrate u svoje stanove.
“I dalje smo imali ograničeno kretanje i bilo nam je rečeno da se mnogo ne družimo sa Srbima”, kazao je Laković.
Tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je rekao da Merkeza lično nije poznavao, niti da ga je ikada vidio da je dolazio u zgradu u kojoj su bili zatočeni.
Na pitanje da li smatra da su Srbi bili zatvoreni u toj zgradi radi njihove bezbjednosti, svjedok je odgovorio da ne misli da je to razlog zatvaranja, te da se nikada tokom zatočenja nije osjećao bezbjedno.
“Istina je da mene lično niko nije maltretirao od policajaca koji su nas čuvali, ali imao sam strah, naravno. Strah od toga da neko može da me likvidira, strah da može neko da me negdje odvede, jednostavno nisam znao šta sve može da se desi”, izjavio je Laković.
Nastavak suđenja zakazan je za 16. juni.
