This post is also available in: English
Slate im poruke prijetećeg sadržaja ili sa upozorenjima, uništavana im je imovina ili nuđen novac kako bi svjedočili u korist optuženih.
Zajedničko za svjedoke, bez obzira iz kojeg su dijela BiH i kojoj etničkoj grupi pripadaju, jeste da su u predmetima ratnih zločina izloženi nekoj vrsti utjecaja ili čak prijetnjama. Neki posustaju, dok drugi bivaju još jači u nakani da se dokaže istina.
“Bilo je pet napada na udruženje, demolirano je i otuđivana je oprema”, kaže Saja Ćorić, nekadašnja predsjednica Udruženja logoraša iz Vojnog kod Mostara.
Prema njenim riječima, lično je dobijala prijeteće poruke, zapaljen joj je auto, a nudili su joj i novac. Ipak, ističe, “istina je jača od svega”.
Uništavanja imovine se prijavljuju istražnim organima, koji to zabilježe, ali nije bilo konkretnijih rezultata.
U septembru prošle godine, u mostarskom naselju Potoci napoznati počinitelj ili više njih zapalili su vozilo Saje Ćorić.
“Svjesna sam da je to veza s poslom koji radimo jer smo u tom periodu imali aktivne predmete pred sudom u Splitu i dva predmeta iz Prozora na kojima smo radili”, kaže Ćorić, ističući da je sve prijavljeno policiji i napravljen je zapisnik.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” prijavila je policiji da je pucano u pravcu nje i članova njene porodice 7. maja ove godine, dok su se nalazili na njivi u blizini porodične kuće u Višegradu. Policija je napravila uviđaj te je zaključeno da je pucano iz “startnog pištolja”.
Logoraši s područja Posavine nemaju prijetnje, ali njihov predsjednik Vlado Dragojlović kaže da im je u više slučajeva nuđen novac. Pojašnjava da im je traženo da mijenjaju iskaze na štetu pravde. Uz to, Dragojloviću su dolazile ponude da smanji podršku svjedocima.
“Kako bi rekli narodski, da ‘malo pustim sajlu’”, kaže Dragojlović, pojašnjavajući da su mu neke osobe govorile da je mogao uzeti pola miliona maraka, ali to za njega znači da bi izgubio sebe.
Naglašava da mu je poznato pet osoba iz Vukosavlja i Šamca koje su za određene usluge bile svjedoci odbrane u jednom postupku.
“Od njih pet znam dvojicu koji su uticali na svjedoke optužnice. Obavijestio sam tužioca o tome i neke druge državne organe. Prijavljivali smo i ušlo je u službene spise. Šta ljudi s tim rade dalje, to je njihov posao”, kaže Dragojlović.
Kada je u pitanju hrvatska populacija, Anđelko Kvesić iz Udruge logoraša Domovinskog rata u BiH smatra da prijetnje nisu baš česti slučajevi. Ako ih ima, naglašava on, riječ je o blažim prijetnjama.
“To su prijetnje blažeg oblika, kao što je da se pripaze ili da ih pitaju da li je to baš tako bilo. Te prijetnje nemaju elemenata krivične odgovornosti”, kaže Kvesić.
Dodaje da su prijetnje najčešće upućivane putem Facebooka i telefona, te da direktnog kontakta nije bilo. Ovakvi slučajevi, prema Kvesiću, rađaju suprotne efekte.
“Mnogi se, zbog toga što dobiju prijetnju, odlučuju da budu još čvršći u svom iskazu jer vjeruju onda da su na pravom putu, odnosno da čine pravu stvar. Tako da kod nas nema slučajeva takvih da bi odustajali, čak mnogi nisu tražili da budu zaštićeni svjedoci”, kaže Kvesić.
Iz Udruženja logoraša BiH je potvrđeno da su neke osobe zbog prijetnji odustale od svjedočenja.
“Imali smo slučajeve gdje je svjedocima prijećeno prije samog svjedočenja. Posljednji takav slučaj jeste gospodin koji je dan prije suđenja dobio SMS poruke prijetećeg sadržaja upućene njemu i članovima njegove porodice i koji je nakon toga i odustao od svjedočenja”, navodi se iz Udruženja logoraša BiH.
Dodaju da dio odgovornosti leži na državnim ali i nevladinim organizacijama koje bi se trebale baviti zaštitom svjedoka, a koje to u praksi ne čine.
