Članak

Protest u tišini sa bijelom trakom

1. Juna 2012.00:00
“Znaš šta je tu sve bilo... Jezivo je... A okolo svakodnevnica. Zelena majica u blatu, tačno ispred zgrade. To me podsjetilo da okolo žive ljudi. Zabranjuju nam snimanje. Na granama više hiljada plastičnih kesa, kao lišće. Slikaju naš automobil, zapisuju

This post is also available in: English

broj tablica. Imali smo nagon da uradimo sve što brže i što prije idemo odatle.”

Ova priča počinje u Prijedoru prije dvadeset godina. Lokalna radiostanica 31. maja 1992. godine emituje naredbu da svi građani Prijedora koji nisu srpske nacionalnosti nose bijele trake oko ruke. Naređeno je da njihove kuće budu označene bijelim čaršafima na prozorima. U naredna tri mjeseca, Prijedor je zauvijek promijenjen.

Dvadeset godina poslije, gradonačelnik Prijedora žrtvama je zabranio planiranu, najavljenu komemoraciju. Odlučio sam da svoj protest iskažem stojeći u tišini, sa bijelom trakom oko ruke na glavnom trgu mog rodnog grada. Nikad dužih i tužnijih šest minuta nisam doživio. Osjećao sam se poniženo pred pogledima prolaznika. Osjećao sam se kao da sam gol. Počeo sam plakati.

Nisam znao niti mi je bilo bitno kako će drugi to posmatrati. Želio sam predstavljati oca i brata koji su preživjeli Omarsku i Trnopolje. U danima koji slijede stizali su razni komentari. Psovke i prijetnje da više ne dolazim u svoj grad. S druge strane, podrška i riječi ohrabrenja. Za jedne sam postao “njihov”, a za druge “naš”.

Dan prije međunarodnog dana bijele trake, 30. maja, odlučio sam da budem tamo gdje niko u tom trenutku nije. Sa dvojicom prijatelja iz Sarajeva krećem prema jugu putem kojim će ove sezone proći stotine hiljada turista idući na odmor na obalu. Putem ucrtanim na turističkoj mapi zemlje. A to je samo jedan od stotina puteva koji nas okružuju.

“To je mjesto gdje sam zadnji put vidio oca. To je mjesto gdje smo zadnji put razgovarali… I nikad od tada nisam imao veseo rođendan.”

“Ulaze mi u ćeliju. Nas je bilo dosta. Čim su otvorili vrata zovu mene. Prilaze mi tri čovjeka. Ne znam ni jednog od tih ljudi. Pao sam…”

“Ja sam sa njim ostala sama u toj prostoriji. Počeo je da me ispituje. Što sam znala to sam odgovarala. Naredio mi je da se skinem. Molila sam, plakala… Jednostavno, to mi ništa nije pomoglo.”

“Majka i sestra… Bile su ovdje ostale, nadajući se kao civili da ih neće niko dirati, da neće završiti onako kako su završile. Ožednili su i spustili se u selo…”

“Stalno su nas odvodili na prinudne radove. (…) I tada nas je počeo maltretirati. Naređivao nam je da tučemo jedan drugog…”

“Na pištaljku smo jeli, jednom dnevno. Tukli su redom. Neki zatočenici su odvedeni u nepoznatom pravcu…”

Stojeći na mjestu zločina sa kamerom u ruci postaješ meta mnogih očiju u kojima je mnogo upitnika. Komšinica izbacuje smeće. Vojska nas legitimiše i zapisuje. Gdje je nekad bilo selo, gdje su se igrala djeca, sada samo usamljen – spomenik i razigran pas. Na spomeniku ime djeteta, okolo mukla tišina.

Na nekim mjestima neprijateljstvo i nedobrodošlica. Kao da radimo nešto loše. Zapisali su nam tablice, slikali automobil. Pitamo komšiju gdje je bio logor. Kaže da prvi put čuje za to. Njegov sin nam pokazuje tačnu lokaciju. Jedna misao mi se ponavljala od mjesta do mjesta. Ljudi. Civili. Svi oni govore o istim osjećanjima. Strah, neizvjesnost, bol… strah, strah, strah.

Neke vrijednosti moraju biti iznad etničkih i političkih etiketa. Zar 20 godina poslije nismo u stanju priznati? Jer znamo šta se desilo.

Razmišljamo o budućnosti u Evropi dok vozimo, hodamo, živimo pored lokacija natopljenim nevinom krvlju koju negiramo. Kakav primjer dajemo?

Zato je bitka žrtava Prijedora, bitka svih nas, dobronamjernih. Svi smo u ovome zajedno.

Povodom obilježavanja 31. maja, Emir Hodžić je, zajedno sa dvojicom prijatelja – Aldinom Arnautovićem i Erminom Zategom, obišao nekoliko nekadašnjih logora i sa bjelom trakom na ruci odao počast svim žrtavama bez obzira na nacionalnu pripadnost. U tekstu su prenesene i izjave nekoliko bivših logoraša sa kojima su razgovarali.  

This post is also available in: English