Patricia Whalen: Pravda se treba usavršavati

U intervjuu za BIRN – Justice Report Whalen ocjenjuje da su suđenja za ratne zločine u Sudu BiH pravična i da optuženi imaju sva prava, ali da bi procedure i vođenje postupaka mogli biti bolji.

Prema njenom mišljenju, pomoć u prihvatanju međunarodnog prava i standarda kada je riječ o procesuiranju predmeta ratnih zločina, kao i u upravljanju velikim predmetima s hiljadama stranica dokaznog materijala – najveći je doprinos međunarodnih sudija radu Suda BiH.

Whalen je u pravosuđu američke savezne države Vermont radila 17 godina, a potom se angažovala u oblasti međunarodnog prava. U Sud BiH imenovana je 2007. godine i radila je u vijećima za ratne zločine.

Iz svog rada u Bosni i Hercegovini, kaže, najviše će pamtiti dobru saradnju s kolegama u Sudu BiH, a posebno svjedočenja žrtava, čije su priče postale sastavni dio nje.

JR: Možete li nam reći kakvi su bili Vaši utisci kada ste prije pet godina došli u sud u jednoj stranoj zemlji? Pretpostavljamo da su mnoge stvari bile drugačije kada ste ih uporedili sa američkim pravosuđem.

WHALEN: Bila sam iznenađena kako su mnoge stvari ustvari iste. To je bilo veoma poznato okruženje za mene – sudnice su skoro iste, svi nosimo odore, sudije i osoblje su bili vrlo profesionalni, tako da sam se osjećala ugodno što se toga tiče. Vaš Zakon o krivičnom postupku je vrlo različit od našeg, ali proučavala sam ga oko četiri mjeseca prije nego što sam došla ovdje, kako bih se upoznala s njim, kao i s drugim zakonima koji su trenutno na snazi, a i sa zakonima bivše Jugoslavije.

JR: Radili ste u sudskim vijećima za ratne zločine, i pred sobom ste imali dokaze i izjave svjedoka. Ipak, da li Vam je bilo teško razumjeti sva dešavanja iz prošlog rata?

WHALEN: Imala sam sreću da sam u vijeću u kojem sam bila, radila sa sudijama koji su odavde, koji su proživjeli rat. Predsjedavajući mog vijeća bio je vojni sudija za vrijeme rata ovdje, tako da su mi ljudi pomagali da shvatim stvari koje nisam mogla shvatiti. Ono što mi je na početku bilo teško razumjeti dok sam slušala dokaze, bile su razlike u imenima, mjestima, tako da sam svake večeri morala ostajati do kasno kako bih to mogla naučiti. To je bilo teško na početku.

JR: Po Vašem mišljenju, koja je najveća korist koju je Sud BiH dobio angažovanjem stranih sudija?

WHALEN: Većina sudija ovdje, kao i sudija u SAD-u, nije obučena za međunarodno pravo, ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti. To su veoma specifične pravne oblasti, i obično ih ne studiramo na pravnim fakultetima, ne učimo o njima.

Tako da ono što smo donijeli bilo je naše iskustvo u oblasti međunarodnog prava. Većina istraživanja, većina slučajeva je prevedena na engleski ili su prvobitno bili napisani na engleskom, tako da je bilo jako teško ovdašnjim sudijama da pristupe tim dokumentima, pošto mnogi od njih ne govore ili ne čitaju engleski jezik. Takođe, mislim da je složenost ovih suđenja bila izazov.

To su izazovi za bilo kojeg sudiju, bez obzira gdje se nalazi. Dolazim iz suda gdje sam imala iskustvo u upravljanju velikim predmetima. Na primjer, u predmetu Milorada Trbića smo imali hiljade izvedenih dokaza, imali smo preko 60.000 stranica svjedočenja i transkripata, samo naša odluka ima preko hiljadu i po fusnota. To je ogromna količina materijala.

Tako da mislim da smo donijeli instrumente kako bismo pomogli sudijama u upravljanju dokazima. Velika većina sudija nije imala iskustvo u pisanju velikih presuda, koje su zaista bile potrebne kako bi se objasnio pravni zaključak. Mislim da zajednica, javnost i svijet zahtijevaju mnogo više od nas u tim odlukama. Oni ne žele samo znati na kakvim smo dokazima bazirali naše odluke, već i kako smo došli do njih. Mislim da su takve vrste objašnjenja bile od pomoći i pomažu sudijama i pravnim službenicima da razviju svoje kapacitete u ovim oblastima.

JR: U Sudu BiH kažu da imaju vrlo pozitivna iskustva s međunarodnim sudijama, posebno onima koji su došli iz SAD-a. Ipak, u prošlosti smo čuli i mnogo kritika, kao što je, na primjer, da je međunarodna zajednica poslala nekompetentne sudije, posebno tužioce, ili one koji su pokušali da naprave određeni politički uticaj. Kakav je Vaš komentar na ove kritike?

WHALEN: Prvo, mislim da morate pogledati odakle te kritike dolaze – da li one dolaze iz dijelova društva koji jednostavno samo žele da napadnu Sud jer su zainteresovani za rušenje državnih institucija, da li žele da destabilizuju državu. Tako da, ako kritike dolaze sa tog mjesta, mislim da morate pogledati ko vrši napad.

S druge strane, mislim da smo mnogo naučili iz ovog modela i smatram da je važno da ljudi razumiju da je ovaj sud, Državni sud, sjajan model za buduće sudove i buduće konflikte. Bilo je problema u pokretanju ovog suda. I ja mislim da, u početku, države možda nisu uvijek gledale ko bi najbolje odgovarao za takvu vrstu posla, ali to ne znači da je taj sudija ili tužilac nekompetentan. Neke sudije su možda došle sa manje znanja od drugih sudija u tom određenom području.

Mislim da je 2007. godine Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS) preuzeo izbor sudija i da više nije bilo slučajeva da donatorske zemlje šalju svoje sudije na Sud. Oni su tada zaista posebno tražili sudije koji su imali značajno iskustvo u krivičnom ili u međunarodnom humanitarnom pravu. Tako da za grupu nas koja je zaista došla u određeno vrijeme, mislim i nadam se da te kritike ne mogu više stajati. Generalno, to je problem sa svim međunarodnim sudovima. Ponekad države šalju svoje najbolje predstavnike, a ponekad i ne baš. Ali isti je slučaj i sa domaćim imenovanjima.

JR: Kakva je Vaša ocjena suđenja za ratne zločine na Sudu BiH?

WHALEN: Ako je u pitanju to da li ljudi ovdje imaju pošteno suđenje, mislim da imaju. Optuženi jasno znaju za šta su optuženi u optužnici, imaju mogućnost da se njihov glas čuje, imaju mogućnost da ih predstavljaju branioci, čak i besplatno ako je potrebno.

Imaju mogućnost da njihov slučaj bude saslušan od ljudi koji nepristrasno donose odluke, i to je sigurno jedan aspekt koji su stranci donijeli u Sud, zbog toga što smo neutralni kad je u pitanju sukob. Oni dobijaju odluke koje su bazirane na dokazima, potpuno je transparentno zabilježena procedura i te procedure su predmet razmatranja višeg suda i, eventualno, Evropskog suda za ljudska prava. Tako da, što se toga tiče, mislim da su suđenja pravična.

Da li bi procedure i postupci mogli biti bolji? Naravno da bi mogli, mogli bi biti bolji i u mojoj zemlji. Pravda nije nešto u čemu ste odmah dobri. To je pomalo kao recept za jelo – svaki put kad ga napravite i probate, bude bolji.

JR: Da li postoje neke specifične stvari koje bi morale biti bolje?

WHALEN: Da, mislim da ima stvari koje bi se definitivno mogle promijeniti u postojećem sistemu. Na primjer, jedna stvar je obavezna ocjena pritvora za optužene koji su pritvoreni, koja se mora dati svaka dva mjeseca. To uzima mnogo vremena i sredstava Sudu. Iskreno, najvećim dijelom je to kompletno gubljenje vremena.

A razlog za to nije u tome da vi ne trebate ocjenjivati pritvor – naravno da trebate, ali samo ako se desi promjena u okolnostima. Inače, dešava se da samo imate proceduru koja se ponavlja bez bilo kakvog smisla. Promjene trebaju biti napravljene i u žalbenoj proceduri, u standardima revizije. Mislim da ljudi rade na tome. Mislim da bi trebali imati i izdvojena mišljenja. Sada su izdvojena mišljenja sudija privatna. Ona su zapečaćena u predmetu.

To ne podržavam. Mislim da su izdvojena mišljenja dobra za pravni sistem. Ona pokreću pitanja, važna pitanja za pravnu zajednicu kako bi ona diskutovala o njima, i možda mogu uticati na promjenu zakona u budućnosti.

JR: Na kraju, recite nam šta ćete najviše pamtiti iz pet godina provedenih u Sudu BiH i šta će biti Vaš sljedeći posao nakon što napustite BiH?

WHALEN: Naravno, ono što ću pamtiti jesu ljudi. Ovo je bilo sjajno iskustvo i svaki dan sam impresionirana hrabrošću sudija sa kojima sam radila. Mnogi od njih dolaze na posao uprkos prijetnjama po njihovu ličnu i sigurnost njihovih porodica, uprkos često nečasnim i neopravdanim napadima na njih u štampi. Najviše sam uživala radeći sa pravnim službenicima.

Oni su budućnost ove zemlje, oni su buduće sudije, oni su nada, i svaki dan kada ih gledam, osjećam nadu. Ipak, ono čega ću se najviše sjećati jesu žrtve, žrtve koje su preživjele i ispričale svoje priče na sudu. Veoma je pokorno biti u poziciji da budete svjedok toga. Sve ove priče su dio mene sada, i nadam se da ih nikada neću zaboraviti. A što se tiče budućnosti, ne znam. Radim na svojoj posljednjoj presudi, i čim to bude završeno, misliću o sutrašnjem danu. Još nisam došla do toga.

Marija Taušan je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.