Bundalo i ostali: Crni četvrtak u Kalinoviku

Držeći pred sobom uramljenu sliku svog supruga, Džemila Ređović, svjedokinja Tužilaštva BiH, prisjetila se u sudnici “crnog četvrtka” kada je on odveden.

“Ovo je moj muž i donijela sam njegovu sliku da i sudije vide koju su mi mladost ubili. On je bio divan otac koji mi je podario dvoje djece”, rekla je uplakana svjedokinja Ređović.

Za ubistva, silovanja, mučenja, zatvaranja, prisilne nestanke i uništavanje imovine Bošnjaka tokom 1992. i 1993. godine sa područja Kalinovika, Tužilaštvo BiH tereti Ratka Bundala, Neđu Zeljaju i Đorđislava Aškrabu.

“Taj crni četvrtak ću uvijek pamtiti jer je ujutro 25. juna 1992. godine Rašidu došao poziv da se javi u Opštinu. Krenula sam zajedno s njim. Tog dana je u Kalinoviku bilo vedro, ali se najednom naoblačilo i počela je kiša padati. Pred Opštinom je bilo puno muškaraca, i policija ih je opkolila i svi su uvedeni unutra. Kada sam se vratila kući, rekla sam svekru šta je bilo i on je kazao: ‘Moja  snaho, ko zna kada će nam Rašid doći’, i nikad mi se više nije vratio”, prisjetila se Ređović i dodala da još nije pronašla kompletne posmrtne ostatke svog supruga.

Ređović je pričala u sudnici i kako je narednog dana, 26. juna 1992. godine, vidjela Ratka Bundala u Opštini zajedno sa izvjesnim Grujom Lalovićem, od kojeg je tražila informacije o svom suprugu.

“Lalović mi je rekao da je moj Rašid zatvoren iz više razloga, te je pokazao na Bundala i kazao da će ga poslati da mi pretrese kuću”, rekla je Ređović i dodala da Bundala kasnije nije viđala.

“Ne mogu se sjetiti kada tačno, ali mi je svekar došao i rekao da su sve muškarce odvezli kamionima prema ‘Barutnom magacinu’. Svaki dan smo, po kiši, išli u nadi da će nam dozvoliti da vidimo muževe, a policajci i vojska su namgovorili da je Đorđislav Aškraba tu glavni i da njega moramo pitati”, istaklaje Ređović.

U optužnici stoji da je Aškraba od 7. jula do 5. augusta 1992. godine bio upravnik logora “Barutni magacin”, dok su Bundalo i Zeljaja, kako tvrdi Tužilaštvo, učestvovali u “formiranju i organizovanju” logora i zatvora napodručju Kalinovika.

“Sjećam se da sam 27. jula 1992. godine drugi put vidjela Rašida i tada su mi ga pustili malo duže da pričamo. Pitao me je za sina i kćer, a onda mi je uplakan rekao da ih vode u Foču da ih ubiju. Tada sam zadnji put vidjela svog muža i nikad više. Nikad više”, rekla je Ređović.

Svjedokinja je rekla i kako je u augustu 1992. godine zajedno sa svekrom odvedena u osnovnu školu u Kalinoviku, gdje je ostala 26 dana. Prema njenom svjedočenju, zatočene su “svaki dan” fizički zlostavljali “Pero Elez, te izvjesni Žaga i Zeko”.

“Kosu su mi počupali i sipali vruću vodu na ruke. Imam sedam uboda na tijelu, i ti ožiljci nikada neće zarasti. Te rane su se bile zagnojile, i kada sam razmijenjena, doktori su morali to da čiste i šiju. U toj školi, gdje su moja djeca završila osmoljetku, držali su nas zatočene i nekoliko puta su nas vojnici tjerali da se skidamo. Jednom sam stajala gola ispred svekra i bilo mi je teško jer me je svekar vidio”, rekla je Ređović i dodala da je krajem augusta razmijenjena u grupi sa “15 do 20 žena”.

Pero Elez je bio komandant Miljevinskog bataljona iz Foče. Smatra se da je poginuo u toku rata. Žaga je Dragoljub Kunarac, koji je u Haagu osuđen na 28 godina zatvora.

Svjedokinja je rekla i kako je 8. augusta 1992. godine Pero Elez odveo njenog svekra. Njegove posmrtne ostatke je 2006. godine identifikovala nakon otkopavanja masovne grobnice otkrivene na području Kalinovika.

Tokom unakrsnog ispitivanja svjedokinja je rekla da je Zeljaju vidjela samo jednom – krajem augusta 1992. godine “sa vojnicima ispred škole”.

Suđenje se nastavlja u petak, 14. marta, kada je predviđeno saslušanje svjedoka Tužilaštva BiH.