Iako mu je 2002. godine odlukom IPTF-a zabranjen svaki daljnji rad u agencijama za provođenje zakona, Sinišu Golijanina je Ministarstvo pravde Republike Srpske (RS) krajem prošle godine imenovalo na mjesto direktora zatvora u Foči, gdje kazne služe neki od osuđenih za ratne zločine.
Kako Justice Report saznaje, ovo imenovanje pobudilo je interes predstavnika međunarodnih organizacija koje djeluju na prostoru BiH, koji su Ministarstvu pravde RS-a izrazili svoju zabrinutost.
Justice Report je pokušao kontaktirati sa predstavnicima ministarstva u Banjoj Luci i dobiti odgovor na pitanje zašto je Golijanin i pored odluke IPTF-a imenovan na ovu funkciju – ali bez uspjeha.
Kako nam je potvrdio Oleg Milišić, glasnogovornik Ureda Visokog predstavnika u BiH (OHR), ova institucija je svjesna ovog imenovanja i izražava svoju zabrinutost, te očekuje rekaciju ministarstva.
Novi direktor fočanskog zatvora imenovan je nakon smjene Aleksandra Cicmila, koji je osumnjičen da je pomagao Radovanu Stankoviću pri njegovom bjekstvu iz tog zatvora.
Stanković je pred Sudom BiH pravosnažno osuđen na 20-godišnju zatvorsku kaznu zbog počinjenih ratnih zločina, ali je iz zatvora u Foči, gdje je upućen na izdržavanje kazne, pobjegao 25. maja prošle godine, od kada je u bjekstvu. Protiv Cicmila se vodi istraga.
Kako Justice Report saznaje, na izdržavanje kazne u zatvor u Foči upućen je i Gojko Janković, kojeg je Sud BiH pravosnažno osudio na 34 godine zatvora zbog ratnog zločina protiv čovječnosti počinjenog na području općine Foča.
Golijanin je odlukom IPTF-a od 4. septembra 2002. godine smijenjen sa dužnosti šefa Policijske stanice Trnovo i zabranjen mu je “rad u bilo kojem momentu na bilo kojoj funkciji unutar agencija za provođenje zakona”, u koje spada i zatvor jer se u njemu izdržavaju krivično pravne sankcije.
Prema obrazloženju koje su, nakon ove odluke 2002. godine, predstavnici IPTF-a dali na konferenciji za medije, Golijanin je svojim postupcima štitio policajca Milivoja Vlaškog, kojeg su zvaničnici ove organizacije smatrali odgovornim za zlostavljanje i, kasnije, samoubistvo jednog mladića, i koji je također smijenjen.
Nakon provedene istrage, IPTF je zaključio da je Milivoje Vlaški 9. septembra 2000. godine izudarao Stevana Golijanina (18), a potom ga “tjerao da pije velike količine vode, nakon čega je uslijedilo povraćanje”. Vlaški je na ovaj način od Stevana želio iznuditi priznanje da je sa još jednim mladićem učestvovao u pljački te da je otuđio auto kasetofon. Stevan Golijanin je negirao krivicu. Ni kada ga je oslobodio, Vlaški nije prestao sa zlostavljanjem, nego je zaprijetio mladiću te mu naredio da može ići kući, ali da se vrati u policijsku stanicu sa ukradenim radio kasetofonom.
Stevan je pomoć zatražio od svoje majke, koja je, kako je utvrđeno istragom IPTF-a, molila Vlaškog da joj pusti sina i nudila mu novac u zamjenu za ukradeni radio kasetofon, ali je on insistirao na kasetofonu. Po povratku kući, sin joj je pokazao modrice po tijelu. Nekoliko sati kasnije, majka Stevana Golijanina pronašla je svog sina obješenog na tavanu. IPTF je zaključio da je Vlaški kriv za njegovo samoubistvo.
Siniša Golijanin nije pokrenuo disciplinski postupak protiv Vlaškog, a svojim policajcima u Trnovu je prijetio otkazom ako budu govorili o tome šta je uradio njihov kolega Milivoje Vlaški. Uz to im je dao instrukcije da daju lažne izjave istražiteljima IPTF-a o ponašanju Vlaškog. IPTF je također utvrdio da, iako je pokrenuta istraga protiv Vlaškog, ona je odugovlačena i odlagana, te u septembru 2002. još uvijek nije bila okončana.
U vrijeme kada je smijenjen, Golijanin je obavljao dužnost u Državnoj graničnoj službi.
Erna Mačkić je novinarka BIRN – Justice Report-a. erna@birn.eu.com
