#BosanskaRuta: Johnnyjeva pjesma i prijateljstvo s “rođakom”
Na putu je proveo više od godinu dana, u nadi da će stići u novi dom, gdje će ga dočekati “dobri ljudi, koji će pustiti da se radi i živi”. U Evropu je i stigao, a u BiH je ostavio prijatelja.
Piše: Dino Šiljak
Waela sam upoznao sasvim slučajno i na pomalo komičan način jedne subotnje večeri na autobusnoj stanici u Bihaću. Pošavši po P. koja se vraćala iz Sarajava – a pri tome nisam pazio kako izgledam u trenerci i patikama, sa starom kapom, preraslom kosom i s bradom i brkovima – ni slutio nisam da ću biti barem dvije minute migrant.
U to vrijeme migranti su i dalje stizali u velikom broju iz Sarajeva u Bihać, i dok sam se vrtio oko autobusa očekujući P. da izađe, jedan mlađi policajac me povukao za sobom i odvojio među petnaestak migranata. Iznenađen, u tom trenutku htjedoh nešto kazati, pobuniti se, reagovati, no učini mi se to jako zanimljivim, i ne, nisam rekao ništa. Dok sam trepnuo, bio sam u stroju, kao nekada u vojsci.
Pored mene se našao stariji muškarac, uredno obrijan i, što mi je u tom momentu bilo čudno, nasmiješen. Imao je velike, krupne oči. Sa smiješkom me gledao nekih 30 sekundi i u znak pozdrava lagano klimao glavom. To je bio naš prvi susret.
Uskoro sam riješio proceduralnu grešku policajca, te sam se, srećom, ubrzo našao u društvu supruge i gospođe P. Iz automobila sam još jednom uspio vidjeti krupnookog, u to vrijeme, neznanca. Mirno je stajao s upečatljivim osmijehom.
Drugi naš susret desio se u prihvatilištu u Đačkom domu tokom moje posjete radi prikupljanja podataka o migrantima.
Wael je sjedio na drvenoj klupi gdje su volonteri “Crvenog križa” vršili zadatke. Odmah sam ga prepoznao, a i on mene. U sljedeći sat vremena razmijenili smo “gigabajte” informacija. Na engleskom jeziku.
Saznao sam da je stigao iz Sirije, iz malog grada Sadada. Po profesiji je učitelj. Jedno vrijeme živio je i radio u Portsmouthu u Engleskoj, kao lučki radnik, dok se nije oženio i zaposlio u Sadadu kao učitelj. Želio je biti bliže porodici, ocu, majci i braći. Ni slutio nije da će poslije 25 godina biti u nekoj dalekoj, stranoj, ali, kako je rekao, dobrodušnoj zemlji.
Zbog rata, porodicu je poslao najprije u Englesku, a zatim rodbini u Njemačku, nadajući se da će to sve brzo proći i da će opet biti skupa. Prekidao sam ga ponekad usputnim ubacivanjem da smo i mi to sve gotovo na isti način prošli.
“Nažalost, stanje se pogoršavalo i bili smo primorani i sami ratovati, a na kraju i napustiti svoje domove”, kazao mi je.
U BiH je došao poznatom rutom, preko Grčke i Srbije. Uredno se prijavio i registrovan je kao migrant. Dokumenata nema.
“Sve je davno izgubljeno”, rekao je.
Cilj mu je, kaže, kao i drugim migrantima – Zapad. Opet ga prekidoh opaskom da je cilj i većine Bosanaca potpuno identičan. Boraveći u Bihaću, kaže, upoznao je dosta dobrih ljudi.
Kaže da je bilo i onih koji su ga gledali s nepovjerenjem, pa i s trunkom poluskrivene mržnje. Razumio je on to.
“Mnogo je migranata u ovako malom gradu. Teško se i ovdje živi. Dosta je migranata koji su problematični”, rekao je on, na šta sam ja dodao da ima i nas, mnogo problematičnih.
“Nedostaju mi djeca i supruga. Ovo je 13. mjesec kako ih nisam vidio, zagrlio, poljubio. Ahmadu su tek četiri godine. Ni ne pamti me”, kroz suze je rekao.
Ispričao je i kako je pokušao s grupom sunoradnjaka prijeći ilegalno u Hrvatsku, no jedan lokalni “vodič” uzeo im je po 100 eura i odveo ih u neku šumu, te ih uputio, kako kaže, “prema Hrvatskoj”.
“Nažalost, bio je prevarant. Kružili smo satima dok nismo shvatili da smo prevareni”, rekao je Wael i dodao da će pokušati opet.
“Imam još jednu nadu, još jednog keca u rukavu. Nemam šta da izgubim. Kući ne mogu, a porodica mi je prioritet. Živim za dan kada ćemo biti skupa”, kazao je drhteći dok smo ispijali toplu bosansku kahvu.
U pozadini je na radiju išao Štulić i njegova poznata “Tko to tamo pjeva”.
Pokušao sam mu prevesti tekst i u velikoj mjeri sam i uspio. Nasmiješio se još više i srdačnije na dio posljednje strofe.
“Blindirani brodovi/ vozili te na četiri strane/ Zbilja si bio dosljedan/ i velikodušan, rođače/ Raspolagati tuđom mukom.”
“Kamo dalje, rođače?”, upitah ga.
“Svom Ahmadu, Nuri i normalnom, mirnom životu, dostojnom čovjeka”, odgovorio je bez razmišljanja.
Prošlo je od tada skoro tri mjeseca, a u međuvremenu više puta sam posjećivao Đački dom. Wael kao da je nestao. Raspitivao sam se za njega i kod Sirijaca, ali i kod radnika “Crvenog križa”. Niko mi nije znao dati odgovor o tome gdje se nalazi. Nekada sam pomišljao i na najgore, da mu se nije nešto desilo.
Prije desetak dana, dok sam se u kasnim večernjim satima borio s nesanicom, dobih mail. Najprije sam pomislio da se radi o grešci jer je bio na arapskom, ali sam otvorio poruku.
Pisao mi je Wael.
“Dragi prijatelju, javljam se iz Njemačke. Uspio sam. Sjećaš se onog keca iz rukava…”, stajalo je između ostalog.
A na kraju poruke, umjesto potpisa, Wael je napisao: “Rođak je došao na destinaciju.”
Serijal #BosanskaRuta je nastao uz podršku Programa osnaživanja neovisnih medija (IMEP)
