U Sarajevu predizborni plakati vise sa stubova ulične rasvjete, zidova, ograda i bilborda. Za neupućene, to je džungla. Na raskrsnicama ih je po nekoliko, pa i desetak odjednom: mali plakati, veći, ogromni bilbordi. Nasmijani muškarci, poneka žena. Prezimena, brojevi, stranke, narodi. Morate znati ko je ko da biste složili ovu slagalicu.
Opći izbori 4. oktobra u Bosni i Hercegovini obuhvatili su više nivoa vlasti istovremeno. Zavisno od mjesta prebivališta, birači su birali članove tročlanog Predsjedništva, zastupnike u državnom Predstavničkom domu, parlamentima oba dijela zemlje – Republike Srpske, u kojoj većinu čine Srbi, i bošnjačko-hrvatske Federacije – te kantonalnim skupštinama u Federaciji.
Ali ovi izbori nisu bili samo popunjavanje nekoliko hiljada funkcija na različitim nivoima vlasti. Održani su nakon jednog od politički najburnijih perioda u Bosni i Hercegovini posljednjih godina. Milorad Dodik, godinama najmoćniji političar u Republici Srpskoj, izgubio je funkciju njenog predsjednika 2025. godine nakon pravosnažne sudske presude. Njegov SNSD, međutim, ostao je jedna od glavnih političkih snaga u zemlji. Prije toga raspala se vladajuća koalicija na državnom nivou, a nova većina nije uspostavljena.
Uz to, Bosna i Hercegovina vodi svoju politiku sa Srbijom s jedne strane, Hrvatskom s druge, a unutar svojih granica ima dva dijela države i tri konstitutivna naroda, čije stranke i dalje uglavnom vode odvojene kampanje. Međunarodni izborni posmatrači opisuju duboko fragmentiranu političku scenu, uz predizborne narative koji su i dalje ukorijenjeni u ratnim podjelama. SNSD govori o odbrani Republike Srpske, hrvatske stranke o političkom predstavljanju Hrvata, a bošnjačke, između ostalog, o jačanju države i položaja Bošnjaka.
U Bosni i Hercegovini zato izbori i dalje vrlo često počinju pitanjem: ko će predstavljati „naše“?
Ovi izbori donijeli su i tehnološke promjene. Širom zemlje uvedeni su biometrijska identifikacija i skeneri glasačkih listića, s namjerom da glasanje bude sigurnije i da se poveća povjerenje u proces. Međunarodni posmatrači potom su izvijestili o stvarnoj izbornoj konkurenciji, ali i o tehničkim poteškoćama i problemima s tajnošću glasanja. Evropska unija pozdravila je novu tehnologiju, uz priznanje da je njeno uvođenje imalo nedostataka.
Bosna i Hercegovina, dakle, mijenja način na koji broji glasove. Promijeniti pravila o tome ko se može kandidirati za visoke funkcije pokazuje se mnogo težim.
Svedeni na „ostale“
Dervo Sejdić. Foto: Karol Grygoruk
Hodam Sarajevom, gledam sva ta lica koja me posmatraju s plakata i mislim na jednu osobu koje na njima nema: Dervu Sejdića.
Ustav Bosne i Hercegovine nastao je kao dio Dejtonskog sporazuma, kojim su 1995. okončani brutalni ratovi na Balkanu. Trebalo je uspostaviti mir između tri zaraćene strane, pa je država izgrađena oko tri „konstitutivna naroda“: Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Sistem je osmišljen da zaustavi rat, a ne da stvori idealnu demokratiju. Ali ono što je pomoglo da se 1995. osigura mir tokom narednih decenija pomoglo je i da se učvrste upravo one etničke podjele koje je trebalo obuzdati. Trideset i jednu godinu kasnije, te podjele i dalje oblikuju politički život ove male zemlje.
Pojednostavljeno: na najvišim nivoima vlasti na stolicama pišu imena naroda. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri mjesta: jedno za Bošnjaka, jedno za Hrvata i jedno za Srbina. I petnaest mjesta u državnom Domu naroda podijeljeno je između ove tri grupe: tri puta pet jednako je petnaest. Ako ste Rom, Jevrej ili se ne želite izjasniti kao pripadnik jednog od ta tri naroda, ne možete se kandidirati za ove funkcije. Možete glasati, možete postati vijećnik, možete raditi u državnoj službi, možete plaćati porez. Ali nikada nećete postati predsjednik. Nikada. Tako je sistem postavljen.
Dervo Sejdić, Rom, i Jakob Finci, Jevrej, podnijeli su 2006. predstavke Evropskom sudu za ljudska prava. Tri godine kasnije dobili su spor. Veliko vijeće Suda presudilo je da takvo isključivanje predstavlja očiglednu diskriminaciju i da se mora otkloniti.
Bilo je to u decembru 2009. godine. Od tada su u Bosni i Hercegovini održani još jedni izbori. Pa još jedni. Pa još jedni. A ustavna mjesta i dalje nose iste oznake.
Godinu nakon što je u Strasbourgu dobio spor protiv vlastite države, Sejdić je pisao Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine. Znao je da presuda još nije provedena, ali je ipak odlučio pitati: može li se, u duhu te presude, kandidirati za Predsjedništvo?
Odgovor je, kako ga se danas sjeća, glasio otprilike ovako: „Možete doći, možete predati dokumentaciju. Ustav i Izborni zakon dat će vam odgovor.“ Ukratko: ne.
Sedamnaest godina kasnije pitam ga: „Da je presuda tada provedena, možda bi danas vaše lice bilo na tim plakatima. Razmišljate li ikada o tome?“
„Stalno“, kaže. „Zašto bih ja bio išta lošiji od drugih kandidata za Predsjedništvo?“
Sejdićev slučaj pokazuje da možete uspjeti pred Evropskim sudom za ljudska prava, a da ni 17 godina kasnije ne možete ostvariti pravo za koje ste se izborili. Sud ne može ući u bosanskohercegovački parlament i promijeniti Ustav. Bosna i Hercegovina dužna je provesti njegovu presudu, a provedbu nadzire Komitet ministara Vijeća Evrope. Slučaj Sejdić–Finci zato se godinama vraća pred Komitet ministara.
Vijeće Evrope pitao sam šta tačno znači 17 godina čekanja. Odgovor ostavlja malo prostora za diplomatsko tumačenje: „Daljnje zadržavanje sadašnjeg diskriminatornog izbornog sistema predstavlja jasno kršenje zahtjeva Evropske konvencije o ljudskim pravima, koje zadire u samu srž demokratskog procesa.“
Komitet ministara, koji nadzire provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava, zakazao je naredno razmatranje ovog slučaja za juni 2027. Ako do tada ne bude opipljivog napretka, razmotrit će daljnje mjere.
I Evropska komisija insistira da je ovo pitanje i dalje na njenom dnevnom redu. „EU naglašava važnost provođenja sudske prakse u predmetu Sejdić–Finci još od presude Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine“, kaže za BIRN glasnogovornik Komisije. Brisel očekuje reforme koje će osigurati da državne institucije funkcioniraju bez diskriminacije, u okviru pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, navodi Komisija. Ustavne promjene, međutim, ostaju odgovornost Bosne i Hercegovine.
U međuvremenu pokušavam razumjeti ko ovdje, zapravo, može postati Evropljanin. Ne u geografskom smislu, jer je geografija jednostavna: Bosna i Hercegovina nalazi se u Evropi. Zahtjev za članstvo u EU podnijela je 2016, kandidatski status dobila je 2022, a u martu 2024. Evropsko vijeće odlučilo je otvoriti pristupne pregovore. Ipak, do kraja septembra, neposredno pred posljednje izbore, pregovarački okvir još nije bio usvojen, a sami pregovori nisu ni počeli.
Mene, međutim, zanima Evropa manja od kontinenta, a veća od Unije: Evropa kao obećanje da je građanin naprosto građanin. I tu počinje bosanskohercegovački problem. Jer ovdje čovjek može biti građanin, a istovremeno pripadati kategoriji koju Ustav naziva „ostalima“. U nju, osim Roma i Jevreja, spada još 15 etničkih grupa, poput Mađara, Austrijanaca ili Poljaka.
Smeđa bojica
Almir Agić. Foto: Karol Grygoruk
Almir ima izražene crte lica, obrijanu glavu, tanke brkove i malu, uredno podšišanu bradicu. Nosi besprijekorno bijelu rolku i jak parfem. Ima u njemu nečeg od gnjevnog mladog čovjeka: govori brzo, oštro, ponekad izbacuje rečenice kao da su dugo čekale svoj red. Ali njegov je bijes dobro organiziran. Almir se ne ljuti tek tako. Rastavlja stvari na sastavne dijelove, traži mehanizam koji stoji iza njih, želi znati odakle dolaze.
Imao je sedam godina kada ga je nekoliko dječaka uguralo u prtljažnik automobila. Zato što je Rom. Samo što sedmogodišnji Almir tada još nije sasvim razumio šta to znači. Volio je crtati. Znao je boje: crvenu, zelenu, smeđu. Kada je nakon tog događaja radio zadaću, nacrtao je sebe sa smeđim licem. To je bilo sve što je razumio. Tako je sebi mogao objasniti ono što mu se dogodilo: smeđ je – završi u prtljažniku. Tek mu je kasnije majka objasnila da su Romi. I da ne vole svi Rome.
Godinama kasnije Almir – sada pjesnik, umjetnik i aktivista – pospremao je stan. Majka je sačuvala njegove dječije crteže. Pronašao je i taj. Pogledao je smeđe lice sebe kao sedmogodišnjaka. „Pomislio sam: koji kurac?“, kaže. Iz toga je, između ostalog, kasnije nastala izložba „U Sarajevu sve po starom“.
Almir je počeo pretraživati arhive. Zajedno s drugim istraživačima išao je sve dalje u historiju medija. Pronalazili su stare tekstove o „Ciganima“, priče o prokletim ljudima i pseudonaučna mjerenja lobanja. Zatim su se vratili savremenim medijima. Riječi su se donekle promijenile. Mehanizam – mnogo manje.
„Danas možete ispravno napisati ‘Rom’, a zatim sastaviti rečenicu potpuno isto kao prije stotinu godina“, objašnjava. „Rom počinio zločin, Rom izazvao probleme, neki Rom nešto uradio, iako je njegovo porijeklo potpuno nebitno za priču.“
Almir kaže da je mržnja gorivo: „Njima – političarima – mržnja je potrebna da bi funkcionirali.“
Nakon jedne radijske emisije pročitao je komentare ispod svog gostovanja. Zapljusnuo ga je val mržnje, uključujući prijetnje smrću. Pitam Almira kada se prema Romima u Bosni i Hercegovini zaista postupa kao prema jednakima. „Ovaj… možda kada plaćaju porez?“, smije se. „Obaveze su jednake. Prava – rijetko.“
Kaže i nešto što sam, u različitim oblicima, čuo tokom putovanja Bosnom i Hercegovinom u ovoj izbornoj sezoni: o Romima i dalje prečesto odlučuju ljudi koji sami nisu Romi. „Najveći je problem što se romskim pitanjima bave i o njima odlučuju ljudi koji nisu Romi, a misle da sve znaju. Ali ne znaju. Pomoć? Paket hrane? Daj mi posao!“, kaže.
Prema Almiru, sami Romi najbolje znaju šta im treba. Ali tu ovaj gnjevni mladi čovjek u bijeloj rolci počinje protivrječiti sam sebi. Jer u politiku nipošto ne želi, iako bi mnogi s kojima razgovaram o njemu to veoma voljeli. Almir tvrdi da politička stranka odmah znači podjelu: jedna grupa će vam pomagati, a ostali će pokušavati da vas ometaju. Kao umjetnik radije ostaje nezavisan. Ali želi da Romi budu tamo gdje se odlučuje. Upravo tamo gdje sam ne želi ići.
Trideset i prva ruka
Nedžad Jusić. Foto: Karol Grygoruk
Nedžad Jusić sjedi u restoranu u Tuzli, okružen svojim timom: petoricom krupnih momaka. Šalim se da izgledaju kao tjelohranitelji. „Bez njih bih bio izgubljen!“, odgovara.
Gradski je vijećnik u Tuzli već 12 godina: „Znam kolika je moć odlučivanja.“ Nekada je u vijeću bio 31 vijećnik: 15 glasova s jedne, 15 s druge strane. Nedžad, Rom, zauzimao je 31. mjesto. „Presudio je romski glas!“, kaže ponosno.
Ali njegova priča počinje ranije. Njegov otac, rođen tridesetih godina prošlog stoljeća, završio je školu i 1969. postao rukovodilac Crvenog križa u Tuzli. I njegova majka, Romkinja, završila je školu, u vrijeme kada je možda tek polovina svih djevojčica u cijeloj zemlji završavala školovanje. Upravo je ona insistirala na obrazovanju svoje djece. Nedžad o njoj govori kao o pokretačkoj snazi porodice: školovali su se njene sestre i braća, a zatim i sljedeća generacija.
Dokaz sjedi za stolom: primjer se prenosi iz ruke u ruku gotovo jednako lako kao boca rakije. Otac pokazuje sina. Sestra brata. Amidža bratića. Policajac kćerku.
Admir Bibinović radi u kriminalističkoj policiji. Jedan je od samo pet romskih policajaca u zemlji. Isprva mislim da nisam dobro čuo. Pitam ga: „Kada ste se ikada osjećali ravnopravno?“ „Nikada.“ Ne odgovara dramatično, ne pravi pauzu radi efekta. Nikada se nije osjećao ravnopravno.
Na policijsku akademiju otišao je dijelom zahvaljujući jednoj obuci na kojoj ga je neko potaknuo da razmisli o vlastitim sposobnostima i talentima. Uzore je imao i u svojoj blizini: amidžu Nedžada i sestru. Sada i sam želi biti uzor svojoj kćerki.
Pitam Nedžada bi li romski predsjednik Bosne i Hercegovine išta promijenio. Očekujem odgovor o simboličnom primjeru za mlade. „Ništa“, kaže. Ne zanima ga simbolika. Zanima ga mogućnost odlučivanja.
To je važna razlika. Jer izvana je lako smisliti lijepu priču: romsko dijete gleda romskog predsjednika i prvi put shvata da može postati šta god poželi. Nedžad me vraća na zemlju. Kaže da je cijeli život morao raditi pet puta više da bi dokazao da je jednako dobar kao kolega koji nije Rom. Želi Rome tamo gdje se odlučuje, ali ne zato što lijepo izgledaju na plakatu. Riječ je o trideset i prvoj ruci.
Gdje je kontejner?
Stanovnici romskog naselja Kiseljak kod Tuzle. Foto: Karol Grygoruk
Dvadeset minuta od ovog stola nalazi se još jedan odgovor na pitanje predstavljanja. Kiseljak, kod Tuzle. Smeće leži svuda gdje više nikome ne treba: uz cestu, pod ogradom, između kuća. Mještani kažu da nemaju čak ni zajednički kontejner. U blizini je jezero Modrac. Nekada su ovamo dolazili turisti, kažu. Sada je dio jezera presušio, a komarci preplavljuju okolinu. Krajolik pomalo liči na obećanje koje niko nije zvanično povukao, ali se s vremenom jednostavno prestalo ispunjavati.
Nasmijani Salko u dvorištu ima nekoliko štenaca i bebu staru dvije sedmice. Njegova supruga izgleda toliko mlado da na trenutak pomislim na svoju petnaestogodišnju kćerku. Razgovaramo, naravno, o izborima. Stanovnici kažu da uglavnom izlaze. Da precrtaju sva imena na glasačkom listiću, kako bi listić bio nevažeći, ali iskorišten. Da niko ne bi glasao u njihovo ime. „Pred izbore ovamo dolaze velika auta i govore: ‘Dragi Romi’. A odmah poslije izbora: ‘Cigani, odje….’“, kaže.
Idemo nekoliko koraka dalje. Pored nas, na mokrom tlu, sjedi žena koja nema dom. Gleda me praznim pogledom. Djeca mi počinju objašnjavati gdje spava. „Ponekad ovdje“, kaže jedno, pokazujući nadstrešnicu uz zgradu. „Ili tamo“, kaže drugo, pokazujući mjesto ispod ulične svjetiljke. „Kad pada kiša, spava negdje drugo.“ Pokazuju mi jedno mjesto za drugim s istom prirodnošću s kojom djeca posjetiocu pokazuju fudbalsko igralište, prodavnicu ili put do škole. Ovdje ponekad spava. I tamo. Pod onim krovom, kraj one svjetiljke. U Kiseljaku i beskućništvo ima više adresa.
A šta je s političkim predstavljanjem? Ne traže nužno da ih predstavlja Rom. „Važno je da je nekome stalo“, glasi odgovor.
Pitam jednu od žena šta bi uradila kada bi postala predsjednica. Začuđeno me pogleda. „Promijenila bih snahu.“ Prasnemo u smijeh. I upravo tada slučaj Sejdić–Finci dobija svoje stvarne razmjere: ovdje neko traži papire da dobije dom. Ili čak najslabije plaćen posao. Ili školu. Ili prijevoz. Neko drugi pita za azil u Berlinu, odakle sam došao u ovo mjesto. A djeca mi pokazuju autobusku nadstrešnicu i uličnu svjetiljku ispod kojih beskućnica provodi noć.
Neki stanovnici čak i ne znaju da ih Ustav, kao Rome, sprečava da se kandidiraju za Predsjedništvo. Teško je suočiti se s uskraćivanjem prava na funkciju koju nikada niste ni zamišljali kao svoju. To ne znači da to pravo nije važno. Naprotiv. Samo ističe jaz između dvije vrste jednakosti: one zapisane u sudskoj presudi i one u koju se možete uvjeriti čim izađete na kućni prag. Pravo da postanete predsjednik i pravo da živite kao punopravan građanin ovdje se susreću – veoma, veoma daleko od Strasbourga.
Kraj „zone brige“
Stanovnici romskog naselja Kiseljak kod Tuzle. Foto: Karol Grygoruk
Da biste posjetili Muhaveru Alimanović, morate izaći iz Ilijaša, gradića sjeverozapadno od Sarajeva, i krenuti uzbrdo. Pa onda još malo dalje. U jednom trenutku završava grad, zatim javni prijevoz, a onda i sve što bi se moglo smatrati općinskom uslugom. „Kraj zone brige“, kaže Muhavera, a ja to zapisujem u bilježnicu.
Prije četrnaest godina vlasti su ovdje izgradile naselje i preselile u njega oko 12 velikih romskih porodica. Zaista velikih: s desetak i više članova u svakoj. Muhavera kaže da praktično nisu imali izbora: ili ovdje ili na ulicu. Stojimo visoko iznad Ilijaša. Muhavera i Jasmina pokušavaju mi pokazati gdje naselje zapravo počinje. „Tamo“, kažu. Gledam u pravcu njihovih prstiju. Jedno brdo. Drugo. Još jedno. „Ne, dalje. Iza onog.“
Bosna je odavde zaista prelijepa. Zelena brda prelijevaju se jedno u drugo, kuće postaju sve manje, a cesta nestaje među drvećem. Na trenutak se borim s vlastitim mislima: kako može biti tako lijepo na mjestu gdje ljudi tako teško žive?
Do grada je daleko, oko sat i po hoda. U početku nije bilo ni pravog puta. Autobuske linije nema ni danas; i dalje je daleko do prodavnice, daleko do škole. Svuda okolo je šuma. Divlje svinje dolaze do samih kuća. U blizini je farma pilića; kada vjetar zapuše iz određenog pravca, znate da je tu i bez gledanja. Da, neko u naselju ima automobil. Vožnju naplaćuje papreno, možda dobro znajući da je jedina alternativa pješačenje. A onda su, kaže Muhavera, ljudi iz grada znali pitati: „Zašto romska djeca ne idu u školu?!“
Muhavera vjeruje da je naselje izgrađeno tako daleko upravo da bi se Romi uklonili iz vidokruga grada. Da se „ružna slika“ sakrije iza brda. Tek je sada zaista pogledam. Ima 52 godine, ružičaste nokte, lijepo uređenu kosu, lijepe bijele zube i čiste japanke. Sve je besprijekorno.
„Ljudi me gledaju kroz te nokte, znaš?“, kaže. Vide ženu koja vodi računa o sebi. Ne vide ono što im ne pokazuje. „Moju tugu. Moju bolest. Ono što sam prošla.“ Priča mi o brutalnom nasilju u prethodnom braku. Zatim mi pokazuje fotografije sina. „Za njega se borim. Jaka sam samo od straha.“
Pored nje stoji Jasmina, u čipkastoj bluzi, s ogrlicom oko vrata. Pokazuje mi fotografiju unuke. Na trenutak mi se učini da gledam najmlađu nanu koju sam ikada sreo.
Govore mi da se pred izbore udaljenost od grada iznenada smanji. Političari nekako pronađu put preko svih tih brda. Dođu. Obećaju stanove, socijalnu pomoć, knjige i školski pribor za djecu. Muhavera se ne pretvara da je u siromaštvu glas nešto sasvim odvojeno od novca.
„Dvadeset, trideset maraka“, kaže. „To je dovoljno da se kupi hrana za danas. Za sutra…“ Za nekoga ko razmišlja šta večeras staviti u lonac, dvadeset maraka nije teorija o kvalitetu demokratije, nego večera.
Muhavera ne vidi ništa loše u tome da političar dođe pred izbore i ponudi nešto konkretno. „Mogu glasati za nešto dobro“, kaže. „Ali onda bi valjda trebali nešto stvarno i uraditi?“
Problem nastaje kasnije. „Dođu. Pričaju. Obećavaju. Obećavaju. Obećavaju. A onda izbori završe i put opet postane dug“, kaže.
Ponovo se morate popeti uz jedno brdo. Pa drugo. Pa još jedno. I ponovo su izvan domašaja.
Dvije plave zastave
Parlament BiH. Foto: Karol Grygoruk
Postoji i druga perspektiva: jevrejska.
La Benevolencija – sarajevsko jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo – djeluje u Bosni i Hercegovini od 1892, već 134 godine. Preživjela je carstvo, dva svjetska rata, Jugoslaviju, opsadu Sarajeva i smjene političkih režima. Danas je vodi Vladimir Andrle, predstavnik mlađe generacije sarajevske jevrejske zajednice. Na toj je funkciji 2022. naslijedio Jakoba Fincija.
Upravo mi Vladimir govori nešto što nijedan od mojih romskih sagovornika nije spomenuo. Problem nije samo u tome što manjine imaju manje prava. Riječ je i o tome čemu takav sistem uči većinu: ako država propisuje da određene najviše funkcije pripadaju trima konkretnim grupama, nejednakost s vremenom prestane izgledati kao nejednakost. Postaje prirodni poredak stvari.
„Kada govorimo o jednakim pravima za manjine, pripadnici tri glavne grupe to čuju kao da manjine traže veća prava“, kaže. „U Bosni su jednaka prava počela značiti ‘više prava’.“
Vladimir, međutim, odmah spušta ovo veliko ustavno pitanje na zemlju. Za većinu bosanskohercegovačkih Jevreja slučaj Sejdić–Finci nije svakodnevna tema. Uostalom, većina njih ne planira postati predsjednik. Ljudi rade, odgajaju djecu, plaćaju račune.
I možda je upravo zato tako lako naučiti živjeti s ustavnom diskriminacijom. Ona vrlo konkretno pogađa veoma mali broj ljudi. Ali govori nešto o mjestu svakoga od nas u društvu.
Ostaju mi riječi gnjevnog mladog čovjeka: „Mi smo dio ovog društva“, kaže Almir. „Kada bi Romi sutra nestali, ova zemlja ne bi bila ista.“ Počinje nabrajati. Umjetnici. Nastavnici. Novinari. Ljudi koje srećete na poslu, na ulici, u školi. „Mi nismo na margini Bosne. Mi smo dio njenog identiteta.“
Minority Rights Group (MRG), organizacija koja je prije svih tih godina zastupala Jakoba Fincija pred Evropskim sudom za ljudska prava, upozorava da posljedice sežu mnogo dalje od Predsjedništva.
„Kontinuirano isključivanje ugrožava i identitete, kulture i jezike koji su stoljećima dio života u Bosni i Hercegovini“, kaže Neil Clarke iz MRG-a. „Posebno njegov utjecaj na lokalni ekonomski razvoj potiče mlade pripadnike manjina da napuštaju svoje zajednice i asimiliraju se u sistem zasnovan na etničkim podjelama.“
Ovog nedjeljnog oktobarskog jutra stojim ispred zgrade parlamenta u Sarajevu. Gotovo je pusto. Nema zastupnika, nema službenika, nema zaštitara koji propuštaju ljude kroz ulazne barijere. Samo prostran trg, beton, staklo i zastave Bosne i Hercegovine koje snažno vijore na vjetru visoko iznad ulaza.
Na zgradama bosanskohercegovačkih institucija jedna uz drugu vijore dvije plave zastave. Bosanskohercegovačka: sa žutim trouglom i zvijezdama. Zastava EU: s krugom od 12 zvijezda. Izdaleka biste ih mogli i zamijeniti. Od 2023. tako je predviđeno i zvanično. Vijeće ministara odlučilo je da se zastava EU ističe uz bosanskohercegovačku kao znak opredijeljenosti zemlje za evropske vrijednosti: demokratiju, jednakost, nediskriminaciju i prava manjina.
Ipak, zastava je na jarbol podignuta prije nego što su te vrijednosti ugrađene u Ustav Bosne i Hercegovine.
Dalibor Tanić doprinio je izvještavanju za ovaj tekst.