Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike, za Detektor je rekao da je Pravilnik donesen na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), te da predstavlja ključni provedbeni akt kojim se uređuje funkcionisanje SOS telefonske linije na području cijele FBiH.
Pravilnikom su, kako je pojasnio, detaljno uređeni standardi komunikacije sa žrtvama, postupanje u kriznim situacijama, saradnja s policijom, centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama i sigurnim kućama.
“Pravilnik propisuje svaki korak, od trenutka kada telefon zazvoni, pa sve do završetka razgovora, dokumentovanja slučaja i eventualnog uključivanja drugih institucija ukoliko je to potrebno”, kazao je Delić.
SOS telefonskom linijom neće upravljati državni službenici, već će raditi stručna lica iz oblasti socijalnog rada, psihologije, pedagogije, prava ili druge odgovarajuće društvene ili humanističke struke koja će, osim stručne spreme, morati imati najmanje godinu iskustva u radu sa žrtvama nasilja, kriznim intervencijama ili psihosocijalnom savjetovanju.
“Prije nego što počnu raditi, svi operateri moraju završiti specijalizovanu edukaciju za rad sa žrtvama nasilja u porodici i nasilja prema ženama ili dokazati da su već prošli odgovarajuće stručne obuke. Tokom rada obavezni su kontinuirano se usavršavati, prolaziti stručne supervizije, učestvovati u dodatnim edukacijama i imati osiguranu psihološku podršku, kako bi mogli profesionalno odgovoriti na emocionalno izrazito zahtjevne situacije”, rekao je Delić.
Pravilnik definiše šest faza kroz koje prolazi svaki poziv. Počinje uspostavljanjem kontakta, te objašnjavanjem svrhe SOS telefona, gdje se stvara atmosfera povjerenja.
“Žrtva nije obavezna otkriti svoj identitet i može ostati potpuno anonimna, osim ako postoji neposredna opasnost po njen život ili sigurnost, zbog koje je neophodno prikupiti određene podatke radi hitne intervencije”, naveo je Delić.
Druga faza je razgovor i procjena situacije. Operater pažljivo sluša, postavlja pitanja kako bi razumio šta se dogodilo, procjenjuje da li je riječ o fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom nasilju, procjenjuje stepen rizika i utvrđuje postoji li neposredna opasnost za žrtvu ili djecu. Treća faza je pružanje emocionalne podrške, dok u četvrtoj fazi žrtva dobija informacije o radu policije, centara za socijalni rad, sigurnih kuća, zdravstvenih ustanova, besplatne pravne pomoći i drugih službi koje joj mogu pomoći. Ako žrtva želi, operater može, uz njen izričit pristanak, uspostaviti kontakt s nadležnom institucijom ili sigurnom kućom u njeno ime.
Peta faza je zatvaranje razgovora. Operater s korisnicom prolazi kroz sve dogovorene korake, provjerava da li su joj informacije jasne, ohrabruje je i podsjeća da broj 1265 može koristiti ponovo kad god osjeti potrebu. U šestoj fazi, operater evidentira poziv, procjenu rizika, informacije koje su pružene i eventualno uključivanje drugih institucija, pri čemu se vodi računa da se ne prikupljaju podaci koji nisu neophodni i da se maksimalno štiti privatnost korisnika.
“Ako tokom bilo koje faze razgovora operater procijeni da postoji neposredna opasnost po život ili zdravlje žrtve ili druge osobe, aktiviraju se krizni protokoli i odmah se uključuju policija, centar za socijalni rad, zdravstvena služba ili drugi nadležni organi, u skladu sa zakonom i propisanim procedurama”, kazao je Delić.
Rekao je kako nije samo cilj da se poveća broj prijava, već povjerenje u institucije i da žrtva, u trenutku kada odluči potražiti pomoć, zna da neće ostati sama. Kada postoji povjerenje u sistem, ljudi ranije prijavljuju nasilje, ranije izlaze iz nasilnog okruženja i ranije dolaze do zaštite.
“Upravo u tome vidimo najveću vrijednost SOS telefonske linije. Ona nije zamjena za policiju, pravosuđe ili centre za socijalni rad, nego mjesto na kojem počinje koordinirana zaštita žrtve i njeno sigurno uključivanje u cijeli sistem podrške”, poručio je Delić.
