Početkom godine Sigurna kuća Udruženja “Žene sa Une” u Bihaću smjestila je 17 žena i djece koji su žrtve porodičnog nasilja.
Ova sigurna kuća obezbjeđuje fizičku zaštitu i sigurnost, obroke, individualni i grupni psihoterapijski tretman, radno-okupacionu terapiju. Omogućava i socijalno savjetovalište i podršku, kao i kontakt s drugim institucijama, gdje se nudi besplatna pravna pomoć, medicinska asistencija i rehabilitacija, te pruža ekonomsko osnaživanje korisnica i psihoterapijski tretman djece i žrtava nasilja.
Finansiranje ove sigurne kuće iz budžeta regulisano je izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u FBiH koje su usvojene prije pola godine.
Samo u prošloj godini, za šest mjeseci, Sigurna kuća u Bihaću potrošila je 15.000 KM za obroke i 10.000 KM za užine.
“Za ovu godinu nismo dobili niti jednu konvertibilnu marku”, kazali su za Detektor.
Iako su izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i prema ženama dovele do znatnih unapređenja povećavajući kazne za nasilje u porodici, u tekstu zakona je izbrisana ranija odredba kojom je Federacija bila obavezna pokriti iznos od 70 posto, dok preostalih 30 posto pokrivaju kantoni, što je, prema udruženjima žena koja rukovode sigurnim kućama, dovelo do zastoja u finansiranju.
Bosna i Hercegovina trenutno ima osam sigurnih kuća – pet u FBiH i tri u RS-u. Osim problema u Federaciji BiH, analiza Detektora pokazuje da u RS-u već dvije godine Vlada ne poštuje vlastiti zakon prema kojem je dužna finansirati sigurne kuće, što dovodi u pitanje njihov opstanak.
Problemi zbog neprimjene zakona i novi izazovi
Sirgurna kuća. Foto: Detektor
Izmjenama zakona koje je Federacija usvojila prije šest mjeseci predviđa se da sigurne kuće obezbijede sredstva iz vlastite djelatnosti, te iz budžeta Federacije, kantona, jedinica lokalne samouprave, ličnog udjela korisnika usluge ili njihovih srodnika, donacija, poklona i drugih izvora.
Ranije je bio određen procenat u iznosu od 70 posto sredstava iz budžeta Federacije, a 30 posto iz kantona. Udruženja bi se prijavila na javne pozive i čekala sredstva.
Ipak, to je davalo određenu sigurnost iako se nije uvijek poštovalo, kaže Sabiha Husić, direktorica Udruženja “Medica” iz Zenice.
Smatra da je danas situacija još teža.
“Zakon je donesen, ali svaki nivo vlasti smatra da to nije njihova obaveza i da ne znaju koliko treba da plaćaju za sufinansiranje sigurne kuće”, kaže Husić.
Centri za socijalni rad ističu da ne mogu tražiti od lokalnih zajednica da sufinansiraju sigurne kuće, govori Husić i dodaje da su početkom godine imali 16 novih žrtava nasilja koje su primili u sigurnu kuću.
Činjenica da procenat sredstava nije preciziran, upozoravaju iz Udruženja “Žena BiH Tim” iz Mostara, dovodi sigurne kuće u nesiguran položaj.
“Praksa i vrijeme će pokazati na koji način će to uticati na finansiranje i stabilnost rada sigurnih kuća”, rečeno je.
Husić upozorava i na novi trend, a to je da centri zbrinjavaju djecu bez staranja bioloških roditelja, što dodatno troši resurse.
“Ako je zbrinuto dijete starosne dobi od sedam godina, znači da morate raditi bukvalno ‘jedan na jedan’”, kaže ona.
Veći kantoni preuzeli trošak
Sigurna kuća. Foto: Detektor
U Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu rad sigurnih kuća nije doveden u pitanje.
U Kantonu Sarajevo, Sigurna kuća kojom upravlja Fondacija lokalne demokratije, s kapacitetom od 35 mjesta, ima obezbijeđeno finansiranje boravka korisnica od strane Kantonalnog ministarstva za rad i socijalnu politiku, Grada Sarajeva te iz općinskih sredstava, kao i društveno odgovornih kompanija i pojedinaca, kaže Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće.
Ona kaže da će, kada zakon bude implementiran, biti riješeno stopostotno finansiranje rada sigurnih kuća u FBiH. Jedan od ključnih prioriteta u društvu trebala bi biti prevencija nasilja, jer se, kako kaže, najteži oblici nasilja nad ženama mogu spriječiti ukoliko se prepoznaju na vrijeme.
“Femicid je gotovo uvijek krajnji ishod dugotrajne izloženosti nasilju, zbog čega je izuzetno važno reagovati već pri prvim pojavama nasilja u partnerskim i porodičnim odnosima te sistemski raditi na njegovom suzbijanju i eliminaciji”, govori Hodžić-Lemeš.
Danijela Huremović, programska koordinatorica Sigurne kuće Udruženja “Vive žene” Tuzla, kaže da su početkom godine imali na smještaju 36 osoba.
Iako još uvijek nedostaje podzakonski akt koji bi uredio obavezu sufinansiranja sigurnih kuća, u Tuzli nema poteškoća sa sredstvima jer kanton i lokalne zajednice izdvajaju sredstva, ali i privatne kompanije i druge organizacije.
“Sredstva su uvrštena u budžet, ali sama realizacija bude nekada u ovom periodu, negdje od trećeg mjeseca, kada se pošalju svi izvještaji i ostala dokumentacija. Međutim, rad sigurnih kuća nije upitan zbog tog kašnjenja”, kaže Huremović.
Navodi da je zakonom predviđen i obavezan psihosocijalni tretman počinilaca nasilja i obavezno liječenje od ovisnosti, ali se u praksi to nedovoljno implementira.
“Nakon određenih sankcija, imamo nasilnike koji i dalje imaju nepromijenjeno ponašanje, pa nakon jedne žrtve pronalaze sljedeće, koje su opet u sistemu zaštite, a da stvarnu promjenu nismo postigli kod samog nasilnika”, kaže.
Vlada RS-a ne poštuje vlastiti zakon
Protesti protiv nasilja nad ženama. Foto: Detektor
U RS-u, prema zakonu, Vlada je dužna da osigura 70 posto sredstava za privremeni smještaj žrtava nasilja u porodici u sigurnim kućama, a 30 posto sredstava dužni su osigurati budžeti jedinica lokalne samouprave od utvrđene cijene smještaja.
Cijenu smještaja određuje ministar jednom godišnje, u skladu s inflacijom, te se na osnovu broja zbrinutih osoba određuje iznos koji svaka sigurna kuća treba da dobije. Za sredstva moraju aplicirati putem javnog poziva.
Međutim, analiza Detektora pokazuje da Vlada RS-a ne poštuje ovaj zakon skoro dvije godine.
Gordana Vidović, direktorica Udruženja građana “Budućnost” iz Modriče, kaže da Vlada Republike Srpske tokom 2025. godine, a ni početkom 2026., nije isplatila sredstva koja su potrebna i zakonom propisana, iako su, kako kaže, na svaka tri mjeseca podnosili izvještaj s brojem dana boravka žrtava.
“Mi ćemo polovinom godine odlučiti da li ćemo nastaviti ili nećemo, jer prosto nemamo finansijskih sredstava”, govori Vidović.
Početkom godine primili su dvije nove žrtve nasilja, dok je već boravilo 11 osoba. Jedan od problema s kojima se susreću jeste što lokalne zajednice, kako kaže, štedeći budžet ne žele da smjeste žene u sigurnu kuću, već to rade samo kada je situacija teška i kada se vrši smještaj djece.
“Tako da smo mi prošle godine morali povećati smjene, zato što je bilo jako puno djece, čak i ispod godinu dana, koja su smještena bez roditeljske pratnje”, pojasnila je.
Iako su zakonom za žrtve nasilja regulisani troškovi zdravstvene zaštite, svaki posjet moraju platiti.
Amela Bašić-Tomić, menadžerica Sigurne kuće u Banjoj Luci, kaže da postoji problem sa zakašnjelim tranšama i neredovnim prilivom sredstava za sigurne kuće.
Za godinu plaćena samo tri mjeseca
Ilustracija. Foro: Detektor
Vlada je prošle godine izdvojila sredstva samo za prva tri mjeseca, iako su tokom cijele godine imali ispunjene smještajne kapacitete.
Lokalne zajednice, prema zakonu, trebaju plaćati 30 posto, ali rijetke su one koje izvršavaju svoje obaveze.
“Većina lokalnih zajednica nema planirana sredstva za zbrinjavanje, ali mi svakako primamo žrtve i iz tih lokalnih zajednica jer ne možemo dozvoliti da zakonska odgovornost lokalnih zajednica dovede do posljedica po samu žrtvu”, kaže Bašić-Tomić.
Trenutno u Sigurnoj kući u Banjoj Luci boravi 13 žena i djece.
Ističe kako je potrebno pronaći modele za efikasnije finansiranje.
Pojašnjava da, prema pravilniku o standardima, sigurna kuća mora imati obavezan stručni kadar sa odgovarajućim kvalifikacijama i kompetencijama. Značajno bi bilo, kaže, kada bi postojao određeni iznos koji bi svaka sigurna kuća dobijala za pokrivanje stalnih troškova, a da jedan dio troškova koji zavisi od broja žrtava bude putem konkursnih procedura, jer je takav princip i kod drugih ustanova.
“Imate ustanove gdje se može desiti da nemate nijednog pacijenta, ali to ne znači da nemate osoblje. Tako je i ovdje. Moramo imati obezbijeđeno osoblje bez obzira na broj prisutnih korisnika, a upravo taj neredovni priliv sredstava dovodi do problema u funkcionisanju”, pojasnila je Bašić-Tomić.
Iz Fondacije “Lara” u Bijeljini potvrdili su da uplate tranši kasne.