This post is also available in: English
Obje žene izgledale su iscrpljeno. Teško su održavale kontakt očima i fokusirale se na razgovor. Opisivale su kako stalno žive u stanju napetosti, nesposobne da se odmore, čekajući vijesti koje nikada ne stižu.
Jedna ima petero djece, druga četvero. Njihovi muževi su poginuli u borbama.
Naši muževi su nas doveli ovamo, rekle su.
“Bile smo mlade. Da sam bila starija i da sam više razumjela život, odbila bih. Samo želim otići odavde i sve zaboraviti”, govori jedna žena.
Iza njih, djeca se igraju sa štencima u prašini, smiju se i jure jedno drugo.
Ali oni koji ih čuvaju, u toj sceni ne vide ništa nevino.
“Djeca ovdje znaju kako dresirati pse da ubijaju”, rekao je jedan. “Znaju kako praviti i koristiti oružje, noževe i druge predmete.”
Kamp Roj broji oko 2.300 žena i djece, približno 50 različitih nacionalnosti. Više od 1.500 su djeca, od kojih su mnoga stigla kao bebe i odrasla u zatočeništvu, u sjeni osmatračnica.
Put do tamo ne mjeri se kilometrima, već dozvolama i složenom logistikom. Počinje u Sarajevu, preko Istanbula, noćnim letom do Erbila u iračkom Kurdistanu. Iz Erbila put se nastavlja automobilom, zapadno u Siriju i još jednu regiju pod kurdskom kontrolom.
Na ravnici su razasute naftne pumpe. U gradu Kamišliju prodavnice ostaju otvorene dokasno, a agregati bruje kada nestane struje. Natpisi su na kurdskom, arapskom i sirijskom jeziku.
Kontrolni punktovi nižu se duž puta prema kampu Roj. Dokumenti prelaze iz ruke u ruku, ljudi s puškama mirno pokazuju smjer. Proces je proceduralan i konstantno se ponavlja.
Bogata naftom ali ipak osiromašena, ova teritorija je dvije godine bila pod kontrolom Islamske države.
U periodu od 2016. do 2017. godine prešla je pod upravu Autonomne administracije sjevera i istoka Sirije (AANES), vlasti predvođene Kurdima koja je nastala tokom rata. Uz vojnu podršku koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) u borbi protiv Islamske države, administracija upravlja lokalnim vijećima, sigurnosnim snagama, sudovima i osnovnim uslugama na multietničkoj teritoriji.
Međutim, 2024. je Bašar al-Asad svrgnut s vlasti, a u januaru ove godine krhka ravnoteža na sjeveroistoku Sirije je poremećena kada su snage sirijske vlade, uz podršku SAD-a, krenule u ponovno preuzimanje ključnih naftnih i gasnih polja na istoku, uključujući strateške lokacije koje su od 2016. bile pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga (SDF), predvođenih Kurdima.
Vlada je pokrenula koordiniranu vojnu operaciju na teritorijama pod kontrolom SDF-a nakon mjeseci tenzija i zastoja u pregovorima o integraciji i kontroli teritorije.
Primirje dogovoreno sredinom januara uključivalo je trenutni prekid borbi i predloženi okvir za reintegraciju, čija je provedba i dalje neizvjesna. Prema navedenim uslovima, sirijske vladine snage trebale bi ponovo preuzeti kontrolu nad ključnim gradovima, graničnim prelazima i naftnim i gasnim poljima, dok se od kurdskih snaga očekuje povlačenje s linija fronta.
Ujedinjene nacije (UN) su početkom godine formalno preuzele odgovornost za kampove, ali zbog nedostatka sigurnosti još nisu preuzele punu operativnu kontrolu. Među pritvorenima je oko 100 državljana Bosne i Hercegovine te neutvrđen broj osoba iz Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije. Neki su pritvoreni još od 2017. godine, većina od 2019.
Detektor ih je posjetio krajem decembra prošle godine.
Odrastanje u zatočeništvu
Žene u kampu Al-Roj. Foto: Detektor
Kamp Roj postaje prepoznatljiv tek iz neposredne blizine. Izdaleka se stapa s okolnim pejzažom.
Perimetar čine slojevi ograde, nedavno izgrađeni betonski zid i osmatračnice postavljene u pravilnim razmacima, od kojih je jedna pod stalnim nadzorom naoružanog čuvara. U blizini stoji mali broj nedovršenih privatnih kuća, građenih skromnim sredstvima, dijele isti krajolik bez vidljive interakcije s kampom.
Geografski, Roj se nalazi blizu granica s Irakom i južnom Turskom, u blizini grada Al-Malikija, poznatog na kurdskom kao Derik. Kamp su 2016. uspostavile kurdske vlasti kao odgovor na rastući broj stranih žena i djece koji su se kretali tim područjem dok je Islamska država gubila teritoriju.
Otprilike dvije trećine stanovnika su djeca. Mnogi su stigli kao bebe i odrasli u kampu – praktično zatvoru na otvorenom, iz kojeg nikada nisu smjeli izaći.
Novinarsku ekipu Detektora-a sve vrijeme su pratile dvije žene u vojnim uniformama.
Jedna je bila službenica za odnose s javnošću u ime administracije. Opisivala je kurdske vlasti kao humanitarne aktere odgovorne za zadržavanje onoga što je nazvala ostacima Islamske države koje je ostatak svijeta ostavio iza sebe. Po njenom mišljenju, kamp nije samo mjesto pritvora, nego dio šireg napora da se zaštite ljudi izvan granica Sirije.
“Žene i djeca tamo su opasni”, govori ona.
Druga žena bila je šefica sigurnosti kampa, veteranka kurdskih snaga, koja je rekla da je nekoliko njenih bliskih rođaka ubila Islamska država.
Jasno je da obje žene vide kampove pod kurdskom upravom kao dokaz legitimnosti poluautonomne teritorije, pokazujući svijetu sposobnost da osigura sigurnost.
Razgovori sa ženama vode se na engleskom ili arapskom, dok bosanski nije dozvoljen. Pristup je ograničen na dva sata dnevno, a svaki kontakt sa ženama unutar kampa mora biti posredovan preko pratnje. Pojedinci se prozivaju imenom i dovode novinarima.
Samo kroz ta ograničenja Detektor je mogao posmatrati život u kampu i razgovarati s pritvorenima.
Redovi identičnih skloništa protežu se u daljinu, presječeni stazama od blata i prašine. Malo je vidljivih stražara. Kamp je podijeljen na tri zone i pristup između zona nije dozvoljen.
Prvi dio izgrađen je za strane državljane koji su stigli 2016. i 2017. godine. Kako se kamp širio, građene su dodatne zone za one koji su kasnije dolazili. Najnoviji stanovnici Roja nedavno su prebačeni iz drugog, većeg kampa poznatog kao Al-Hol.
Tokom godina, humanitarne organizacije više puta su dokumentirale smrt djece povezanu s bolestima, nesrećama, nasiljem i zakašnjelim pristupom zdravstvenoj zaštiti. Četverogodišnji dječak, dijete žene iz Bosne, preminuo je u Al-Holu 2021. godine, nakon što ga je udarila cisterna za gorivo, izvijestio je Radio Slobodna Evropa.
“Nismo imale izbora”
Kamp Al-Roj. Foto: Detektor
U središtu kampa Roj nalazi se mala pijaca, gdje žene i djeca smiju kupovati određenim danima, raspoređenim po zonama, hranu i osnovne potrepštine. Članovi porodice u zemljama porijekla mogu slati novac putem odobrenih i “sigurnih” kanala, ali su iznosi strogo ograničeni i uglavnom mali.
Prve žene s kojima je Detektor razgovarao bile su iz Srbije. Rekle su da su ih srbijanske vlasti prvi put kontaktirale u novembru prošle godine. Od tada nisu čule ništa.
Nekoliko Bosanki prišlo je, noseći nikabe. U Siriju su došle, kazale su, jer su bile mlade i rečeno im je da će imati bolji život.
Neki ljudi su otišli u Njemačku. Nama je ponuđena Sirija, govori jedna žena.
“Nismo zaista znale šta je to. Kad smo stigle, uzeli su nam pasoše. Nakon toga nije bilo izbora – ni kako živjeti, ni šta reći ili raditi, ni gdje ići. Mnoge od nas su bile i u zatvorima Islamske države nakon što su pokušale pobjeći ili nisu htjele učestvovati u njihovim aktivnostima”, kaže druga žena.
One pojašnjavaju da moraju plaćati plastične cerade za šatore, oko 100 dolara, kao i struju, koja je dostupna jednom ujutro i ponovo kasno popodne.
Također navode da većinu hrane i medicinskih troškova, uključujući stomatološke usluge, moraju same plaćati.
Unutar šatora Detektor je vidio madrace na zemlji, osnovnu opremu za kuhanje, male ukrase, slike, prazne bočice parfema… U nekima su bile i dekorativne lampice. Šatori su bili čisti i uredni, a staze između pažljivo održavane.
Voda se mora unositi i ručno zagrijavati. Nakon gotovo deset godina, svakodnevni život se ustalio u rutinu. Televizor, uključen nekoliko sati dnevno radi praćenja vijesti, postaje jedina redovna veza s vanjskim svijetom.
Ono što žene najviše brine jesu njihova djeca, koja ne znaju ništa o životu izvan granica kampa.
“Pokušavamo ih učiti, ali vanjski svijet im je previše apstraktan”, govori jedna.
Nema knjiga, a škola na arapskom jeziku je repetitivna i ograničena, dodaje ona.
Školski časovi su kratki, a nastavnog materijala je malo. Žene tvrde da su njihova djeca i fizički nerazvijena zbog ograničene ishrane. Kada uđu u adolescenciju, često se povlače u sebe.
Dječaci koji uđu u pubertet, često oko 13. godine ili čak mlađi, prisilno se odvajaju i prebacuju u posebne pritvorske centre za dječake, uključujući jedan pod nazivom Al-Houri.
Neke majke opisale su kako su druge pokušavale sakriti sinove kopajući plitke rupe ispod šatora u kojima su ih skrivale.
Kada dječaci napune 18 godina, mogu biti prebačeni u zatvore za muškarce i u nekim slučajevima izgubiti svaki kontakt s porodicom. Vlasti kampa opravdavaju neodređeni pritvor dječaka navodeći trajnu privlačnost ideologije Islamske države.
Van domašaja sluha osoblja kampa, žene su govorile o ponižavanju od strane stražara, o nasilnom ponašanju i krađi. Sve su navele da su u nekom trenutku bile pretučene ili zatvarane same u ćelije nalik kavezima. Takve kazne izriču se zbog kršenja pravila, poput posjedovanja mobilnog telefona ili drugih zabranjenih predmeta; ponekad je nasilje proizvoljno.
Detektor je posjetio i centar Al-Houri, gdje je 17-godišnji dječak iz Bosne rekao da je u Siriju stigao sa tri godine, a da je od majke i sestara odvojen sa 11.
Kazao je da povremeno ima pristup nastavi, ali uglavnom programima deradikalizacije, kao i malom sportskom terenu na kojem voli igrati fudbal.
Sobu dijeli s još devet dječaka. Televizor je neprestano emitovao crtane filmove. Njegovi odgovori bili su brzi, bez emocija, gotovo kao da su uvježbani. Govorio je lošijim bosanskim jezikom.
Rastuće tenzije
Kamp Al-Roj. Foto: Detektor
Prema Ženevskoj konvenciji, kolektivno kažnjavanje je strogo zabranjeno, a Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) navodi da svako lišavanje slobode mora biti zakonito, nužno, proporcionalno i podložno sudskoj kontroli. Konvencija UN-a o pravima djeteta kaže da se pritvaranje djece smije koristiti samo kao krajnja mjera i na najkraći odgovarajući period, pri čemu se djeca moraju tretirati kao nosioci prava i potencijalne žrtve, a ne kao sigurnosna prijetnja.
Prema organizaciji Human Rights Watch, kampovi za pritvor na sjeveroistoku Sirije krše ove osnovne principe.
Mnoga djeca su jako mlada. Neka su rođena u pritvoru. Nijedna od stranih žena ni djece na tim lokacijama nije izvedena pred sud niti im je omogućen pravni pregled slučaja.
Opći, neodređeni pritvor članova porodica navodnih pripadnika Islamske države može predstavljati kolektivno kažnjavanje, što predstavlja ratni zločin, upozorio je Human Rights Watch.
Na teritoriji pod kurdskom kontrolom rastu tenzije. Godine rata, raseljavanja i političke marginalizacije učvrstile su nacionalistička osjećanja među dijelovima kurdskog stanovništva, a mogućnost gubitka autonomije za koju su se borili izaziva bijes i strah.
Mnogi Kurdi vjeruju da su godinama služili kao tampon-zona protiv Islamske države, noseći teret osiguravanja kampova u kojima se nalaze desetine hiljada žena i djece koje druge države nisu htjele ili nisu mogle vratiti.
“Borili smo se protiv Islamske države u ime ostatka svijeta, a sada nam ostatak svijeta okreće leđa”, rekla je krajem januara za CNN šefica sigurnosti u kampu Roj, koju je Detektor sreo u decembru i koja se predstavila nadimkom Chavre.
“Nadam se da će se sve ove žene i zatvorenici vratiti u svoje zemlje i početi ih napadati”, govori ona.
Unutar kampova te dinamike se snažno osjećaju.
Od početka borbi sredinom januara, žene pritvorene u kampu Roj govore o naglom porastu straha i neizvjesnosti.
Prema informacijama koje su izvori proslijedili Detektoru-u, neke žene vjeruju da njihova sigurnost zavisi od stalnog prisustva međunarodnih organizacija i strahuju od odmazde ukoliko kurdske vlasti ostanu bez vanjske podrške.
Navodi uključuju zlostavljanje od strane stražara nakon nedavnih vojnih gubitaka SDF-a, zastrašivanje i kolektivno kažnjavanje, noćne racije i uništavanje šatora, oduzimanje ličnih stvari, dugotrajno izlaganje hladnoći i fizičko nasilje, uključujući i ono nad djecom.
Detektor nije mogao nezavisno potvrditi ove navode, ali slične zabrinutosti i optužbe zabilježili su i drugi mediji.
Žene koje su ranije bile pritvorene u Al-Holu opisale su protekli mjesec kao period intenzivne neizvjesnosti i straha uoči odlaska.
Prema podacima UNHCR-a, broj ljudi u Al-Holu značajno je smanjen. Agencija je saopćila da su je sirijske vlasti obavijestile o planovima da preostale porodice premjeste u kamp Akhtarin u provinciji Alep.
Svi državljani Bosne i Hercegovine napustili su Al-Hol. Kao i mnoge druge žene koje su otišle tokom ili nakon previranja, navodno su prebačene u Idlib pod nejasnim okolnostima, a nije poznato ko je organizirao ili omogućio ta premještanja. Nekoliko žena reklo je da su iz neidentificiranih izvora obaviještene da bi eventualni povratak u Bosnu mogao biti organiziran iz Idliba. Trenutno borave u privatnim stanovima i čekaju zvanične upute.
Pojavile su se i zabrinutosti zbog mogućih pokušaja ponovnog uspostavljanja uticaja nad ženama od strane osoba poput bosanskog selefijskog propovjednika Nusreta Imamovića – kojeg su SAD označile kao teroristu i kojeg sigurnosne agencije povezuju s regrutacijom i radikalizacijom osoba s Balkana koje su putovale u Siriju – ili osobe identificirane u neprovjerenim porukama koje kruže među pritvorenicama kao Azur Marjanović, koji navodno vodi Telegram kanal putem kojeg traži novčane donacije za pomoć ženama koje su napustile kampove.
Apel za prikupljanje sredstava pod nazivom “Pomoć našim sestrama iz Sirije” primijećen je na internetu, uključujući i profile na društvenim mrežama opisane kao proselefijske. Sadržaj tih stranica uključuje konzervativne vjerske poruke upućene ženama, naglašavajući pobožnost, poslušnost i bračnu odanost.
Analitičari upoznati s ekstremističkim online okruženjima navode da su slične poruke ranije korištene u kontekstima koji podstiču daljnju radikalizaciju i restriktivne rodne norme. Identitet osoba koje upravljaju tim profilima, kao ni krajnju destinaciju eventualno prikupljenih sredstava, nije bilo moguće nezavisno potvrditi.
Preispitivanje pritvora djece
Žene u kampu Al-Roj. Foto: Detektor
Iako je upravljanje Al-Holom formalno prešlo na Ujedinjene nacije početkom godine, pogoršana sigurnosna situacija spriječila je UN da preuzme punu operativnu kontrolu. Pristup je i dalje ograničen, sigurnost uglavnom osiguravaju lokalne snage, a humanitarni akteri navode da su im mogućnosti nadzora i intervencije ozbiljno sužene, ostavljajući odgovornost rascjepkanom u trenutku povećane ranjivosti.
Posljednjih sedmica muški državljani koji su bili pritvoreni u zatvorima i maloljetničkim centrima na sjeveroistoku Sirije prebačeni su u Irak, u okviru šire sigurnosne reorganizacije nakon primirja i promjene kontrole nad pritvorskim objektima.
Irački zvaničnici tvrde da je Irak u boljoj poziciji da osigura siguran pritvor i vodi sudske postupke. Sjedinjene Američke Države pružile su logističku i političku podršku tim prebacivanjima, opisujući ih kao preventivnu mjeru za sprečavanje sigurnosnih praznina i smanjenje rizika od bijega iz zatvora tokom nestabilnog tranzicijskog perioda.
Prema dokumentima do kojih je došao Detektor, a koji se pripisuju Ministarstvu pravde Iraka i Iračkoj zatvorskoj službi, među prebačenima je 37 državljana zemalja Zapadnog Balkana — 23 iz Bosne i Hercegovine, osam iz Albanije, tri s Kosova, dva iz Srbije i jedan iz Sjeverne Makedonije.
Od eskalacije borbi sredinom januara 2026. godine, građanske inicijative, pravne institucije i organizacije za ljudska prava širom Evrope i šire izražavaju zabrinutost za sudbinu djece pritvorene u kampovima Al-Roj i Al-Hol.
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković izjavio je u januaru da je Sarajevo dobilo “zeleno svjetlo” od Sjedinjenih Američkih Država za nastavak procesa povratka svojih državljana sa sjeveroistoka Sirije.
Do kraja januara nisu objavljeni vremenski rokovi, operativni detalji niti potvrđeni transferi, niti je zabilježena ijedna repatrijacija.
Dok smo se udaljavali kroz naftna polja, a kamp nestajao na ravnoj liniji horizonta, pumpe su nastavile svoj ujednačeni mehanički ritam, ravnodušne prema onome što se nalazi iza ograda.
Bilo je nemoguće ne razmišljati o tome kako će jednog dana ovaj trenutak biti opisan, kako će istraživači analizirati politike, pravne formule i administrativni jezik koji je dugotrajni pritvor učinio prihvatljivim u ime sigurnosti.
Nije prvi put da se ovo dešava. Historija je zabilježila kako su sistemi, uvjereni u vlastitu nužnost, zatvarali djecu i opravdavali to jezikom zaštite, reda ili prevencije. Danas se ti periodi proučavaju kao upozorenja iz prošlosti. Ipak, svjedočiti tome u sadašnjosti narušava svaku udobnu vjeru u moralni napredak.
Nakon gotovo deset godina suženih života, djece koja odrastaju bez horizonta i žena zarobljenih u birokratskoj neizvjesnosti, najviše pogađa ne spektakl, nego normalizacija.
Opasnost nije samo u samom nasilju, već u načinu na koji ono postaje proceduralno, dokumentirano, fotografirano i utopljeno u rutinu.
Jednog dana to će se proučavati kao dio institucionalne historije. Danas, to podsjeća na upozorenje Hanne Arendt — tihu transformaciju izuzetne patnje u nešto administrativno upravljivo. Nedovoljno monstruozno da zaustavi sistem, ali dovoljno duboko da obilježi generaciju.