Zgrada Univerziteta u gradiću Daytonu u američkoj državi Ohio u maju 2025. godine više je ličila na mjesto potpisivanja mirovnog sporazuma nego na obrazovnu instituciju. Stražari s dugim cijevima na izlazima, improvizirane metalne ograde na deset metara od svake strane zgrade i grupe novinara koji kruže oko mnogobrojnih delegacija iz BiH.
Dok su se u amfiteatru smjenjivali prilično slabo posjećeni paneli koji su se ticali budućnosti i prošlosti BiH, u medijima u Sarajevu nagađalo se da se u Daytonu, 30 godina nakon parafiranja sudbonosnog dokumenta koji je okončao rat u kojem je ubijeno 100.000 ljudi, sprema novi dokument koji će državu izvući iz jedne od stalnih kriza u kojima se nalazi.
“Sprema li se nova sudbina domovine u Daytonu?”, “Šta nam nosi Dejtonska konferencija?” i “Trasiran put Željki Cvijanović da vlada RS-om”, samo su neki od naslova koji su tih dana objavljeni u sarajevskim medijima.
Atmosfera u Daytonu, s druge strane, nije ništa slično nagovještavala. Paneli su bili uglavnom proceduralni i stavovi poznati. Do dubinskih analiza nije dolazilo, a nekoliko verbalnih sukoba koji su se desili pred mikrofonima, više su se bavili lingvistikom nego suštinskim sadržajem Dejtonskog sporazuma ili mogućnostima njegove promjene.
Međutim, samo 20 metara od velikih vrata amfiteatra i buke konferencije, kroz mali hodnik, stajala su vrata za mali studio, nalik radijskom. Jedan sto s dvije stolice sa svake strane, iznad kojih su mikrofoni. Zidovi obloženi da čuvaju zvuk. Na vratima natpis: “Projekt oralne historije Dejtonskog mirovnog sporazuma”.
Na ulazu u hodnik, nasmiješeno i opušteno stoji Eric Nelson, američki diplomata koji je služio u BiH kao ambasador od 2019. do 2022. godine. U poređenju s vremenom kada je bio u BiH, Nelson ima vidljivo više sijedih za samo tri godine, ali djeluje bezbrižno dok priča o Daytonu.
Naziva ovaj dokument “uspješnim i značajnim”.
“Značajan je jer smo uspješno primijenili našu diplomatsku i vojnu moć kako bismo okončali rat koji je čak doveo do genocida. To je, nažalost, rijedak uspjeh, i Amerika se treba sjećati toga dok razmišljamo o tome koja je naša uloga u pomaganju da se uspostavi mir u svijetu. Irak i Afganistan su u usporedbi s tim bili neuspjesi”, pojašnjava Nelson.
Ali onda se blago uozbilji i dodaje: “I mislim da što se tiče napora da se pomogne tvojoj zemlji – decenijama pokušavamo pomoći da se oporavi. I bilo je mnogo različitih pristupa. Važno je zabilježiti ovu perspektivu svakog ambasadora o tome šta je funkcionisalo, a šta nije. Za one koji proučavaju regiju, kao i da bi se vidjele zajedničke karakteristike.”
Metodologija usmene historije za izvlačenje lekcija
Eric Nelson i Fran Leskovar u toku intervjuisana za usmenu historiju u gradu Dayton. Foto: Detektor
Nelson se okreće i ulazi u mali studio, gdje se rukuje s tridesetogodišnjim visokim čovjekom i sjeda za intervju. Pitanja kreću tehnički, precizno, kratko, o obrazovanju, počecima bavljenja diplomatijom, prvim misijama, pa sve do njegove konekcije s Daytonom, odnosno momentom kada je imenovan za ambasadora u BiH i aktivnostima koje je radio u kontekstu implementacije ovog mirovnog sporazuma za vrijeme službe.
Čovjek koji intervjuiše Nelsona je Fran Leskovar, vođa tima Udruženja za obuku i trening diplomata, američke nestranačke i neprofitne organizacije koja dobija finansiranje od vlade kako bi radila projekte oralne historije.
“Ono što radimo jeste diplomatska usmena istorija. A šta je diplomatska oralna istorija? Pa u suštini razgovaramo sa službenicima u diplomatskoj službi, a to su američki diplomati, kako bismo dobili uvid u njihove karijere, u ono šta su radili, kao i da zabilježimo naučene lekcije. Vjerujemo da usmeni način pripovijedanja istorijskih činjenica i pružanje vremenskog slijeda čini zaista dobar način, prije svega učenja o istoriji, ali i o naučenim lekcijama koje možemo primijeniti na buduće sukobe, a takođe educirati buduće diplomate”, pojašnjava on.
Leskovar priča brzo i strastveno dok objašnjava da je Dejtonski mirovni sporazum “američki proizvod” i “ključni dio američke historije”.
“To je bilo nešto što je bio uspjeh, uspješna misija koja se nastavila dalje. Po mom ličnom mišljenju, to je tačka preokreta. A i mnogi diplomati to vide na isti način – da je to period koji je puno doprinio razumijevanju diplomatije, očuvanju mira, ali je to takođe bio trenutak kada je svijet bio na prekretnici, kada su se stvari mijenjale, kada je postojao osjećaj optimizma da će prevladati mir, da je sve lijepo i da nikada neće biti rata”, kaže on.
Metodologija oralne historije koju je dizajnirao Leskovar sa svojim timom ne bavi se samo dogovaranjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine u zračnoj bazi Wright-Patterson, nego i ljude poput ambasadora Nelsona koji su vidjeli kako je taj živi dokument definisao budućnost BiH, ali i šefove država, parlamentarce, ministre, te aktivne vladine dužnosnike iz regije.
“Cilj je da zabilježimo njihove stavove i sve to objedinimo u jedinstvenu bazu koja može biti od pomoći onima koje zovemo diplomatskim praktičarima, ali i naučnicima”, kaže Leskovar, ali brzo dodaje jasnu ogradu da njegov tim ne vrši analizu samog sadržaja.
Tako nešto, prema njegovim riječima, ostavlja analitičarima iz regiona ili akademskog svijeta.
Na majskoj konferenciji u Daytonu je o medijskim slobodama i izazovima BiH u tranziciji govorila direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Leila Bičakčić. Obišla je i sale za oralnu historiju i razgovarala s Leskovarom o njegovom radu.
Svjedočenja ključnih aktera u potpisivanju dokumenta mirovnog sporazuma i njegove implementacije, smatra Bičakčić, najznačajniji su dio učenja o historiji i našoj stvarnosti.
“Naš ustav počiva još uvijek na Daytonu. Mi za 30 godina, mi u suštini nismo postigli nikakav iskorak u smislu dokumentovanja historijskog analiziranja Daytona i njegove važnosti, posebno u smislu uticaja Daytona na današnju BiH. I to, na kraju krajeva, svjedočimo svaki dan kroz ove destruktivne političke narative – svako na svoj način, ustvari, tumači Dejtonski mirovni sporazum. U tom smislu, usmena historija i svjedočenja su neophodna i jako važna i mislim da bi za državu BiH bilo neophodno da pokrene jedan takav projekat”, smatra ona.
Jedini značajni projekat oralne historije trenutno se radi u Memorijalnom centru Srebrenica. Vođa tog tima je Hasan Hasanović, i sam preživjeli genocida, čiji je brat blizanac ubijen 1995. godine. On strastveno naglašava značaj ovakvih inicijativa i kaže da bi BiH sigurno imala drugačiju viziju “iznutra” o Daytonu od međunarodne perspektive.
“Dejtonski mirovni sporazum nije samo dokument koji je okončao rat – to je temelj današnjeg političkog i društvenog sistema Bosne i Hercegovine. Zato je važno da se o njemu vodi kontinuiran, institucionalan dijalog – ne samo u političkom nego i u obrazovnom i istraživačkom smislu. Institucionalni pristup bi omogućio da se čuvaju relevantni materijali, prikupljaju svjedočanstva, analiziraju efekti Daytona i potiče javna rasprava o njegovom značenju danas. To bi pomoglo i u izgradnji kulture odgovornosti i kritičkog odnosa prema vlastitoj historiji”, kaže Hasanović.
Dayton je trasirao podjele
Građani u Sarajevu na skupu u decembru 1995. godine. Foto: EPA/FEHIM DEMIR
Jedan od onih koji bi mogli govoriti o onome što naziva “Dejtonski projekt”, odnosno o pripremama i pregovaranju u Daytonu jeste tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Muhamed Sacirbey. Danas živi u Americi i rijetko se upušta u komentare političke situacije. Međutim, ovaj 76-godišnjak tvrdi da je Dayton od samog početka bio osuđen na propast jer su “ključni akteri, uključujući medijatore, imali različite agende, posebno samopromociju”.
“BiH je za njih, pa samim time i Dayton, na mnogo načina predstavljao način da katapultiraju svoje buduće političke aspiracije. Što brže, to bolje, i rezultat koji su željeli bio je brz, koji bi ih predstavio kao heroje koji pregovaraju među barbarima koji se bore u vjerskim sukobima koji traju milenije”, kaže Sacirbey i dodaje da se BiH nije gledala kroz prizmu jedinstvenosti nego slabosti.
“Podjela, a ne raznolikost, bila je baza za definisanje budućnosti”, smatra on.
Posljedice ovakvog pristupa, prema Sacirbeyu, umnogome su definisale budućnost BiH, ali i imaju svoju refleksiju na današnju situaciju u Ukrajini i mnogim drugim sukobima u svijetu.
“Rat u Ukrajini se ne bi desio da nije postojao ambivalentni pristup prema agresiji ultranacionalizma i njegovih posljedica, koje je racionalizirao i ratificirao Dejtonski sporazum”, kaže on i dodaje da je Vladimir Putin modelirao Minski sporazum – koji daje Rusiji pravo veta o budućnosti Ukrajine – na Daytonu.
Sličan stav o Daytonu ima dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sead Turčalo, koji smatra da bi Univerzitet u Sarajevu trebao pokrenuti sličan projekat prikupljanja oralne historije o potpisivanju i implementaciji ovog mirovnog sporazuma.
Ključna naučena lekcija Dejtonskog sporazuma, koja može biti jedna opća lekcija za sve sporazume o miru, kako on kaže, jeste da mirovni sporazum koji institucionalizira rezultate oružanog nasilja, ratnih zločina i genocida, dugoročno daje podsticaj onima koji svoje ciljeve nisu u potpunosti ostvarili ratom, te ciljeve nastoje ostvariti politički u miru.
Druga, povezana naučena lekcija, prema Turčalu, jeste da je etnokratski režim vladavine koji je uspostavljen postaje isključivo oružje destruktivnih aktera i osnažuje etnoteritorijalne ciljeve, umjesto proces izgradnje države. Dok je treća lekcija da međunarodni akteri u državi čiji je ustav dio međunarodnog mirovnog sporazuma, imaju podjednaku odgovornost kao i domaći akteri.
Stoga je, kako kaže, nužno da umjesto beskonačnog upravljanja krizom, pređu u transformaciju ustavnog poretka koji ukida etnokratski okvir vladanja.
Turčalo, jedan od najistaknutijih analitičara u BiH, podsjeća da se iz pravilne analize lekcija Daytona može jasno naučiti o opasnostima preranog povlačenja međunarodnih aktera. Uspjesi koje je BiH u prvim godinama nakon rata načinila, kako kaže Turčalo, u velikoj mjeri su rezultat korištenja Bonskih ovlasti visokih predstavnika.
“Iz Daytona se može učiti i šta ne činiti dugoročno. Mirovni sporazum, zamišljen kao privremeni okvir, postao je trajni ustav, što je dovelo do toga da sporazum umjesto da samo zaustavi konflikt, zamrzava napredak. Prošlost se može i mora povezati sa sadašnjicom kako bi se BiH transformirala na putu ka Evropskoj uniji. Jedan od ključnih načina povezivanja prošlosti i sadašnjosti jeste kroz proces koji dosad nije uspio ovdje, a to je tranzicijska pravda, suočavanje s ratnim zločinima, priznanje patnje svih žrtava i odlučna borba protiv poricanja i istorijskog revizionizma”, smatra Turčalo.
Đavo je u detaljima
Dječaci tokom proslave potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ispred zgrade Predsjedništva BiH u Sarajevu u novembru 1995. godine. Foto: EPA/ODD ANDERSEN
Lekcije Daytona, prema Turčalu, značajne su i za sukobe u drugim mjestima, poput Ukrajine.
“Dejtonski sporazum je donio mir, ali po cijenu trajne međunarodne supervizije i zamrznutog konflikta unutar države. Takav model, ako bi se preslikao drugdje, u Ukrajini bi mogao značiti nametnuto podijeljeno uređenje, što nosi rizik perpetuiranja nestabilnosti umjesto trajnog rješenja”, kaže on.
Da dejtonski okvir BiH ima značaj za ukrajinsku budućnost smatra i istraživač Univerziteta “John Hopkins” Edward Joseph, koji je služio u BiH skoro cijelo trajanje rata, a 1995. godine je s kolegom iz UN-a radio na evakuaciji civila iz Žepe.
“BiH ima važne lekcije za Ukrajinu, posebno da loše dizajnirani mirovni sporazum može ostaviti posljedice ogorčenja i podjela”, kaže on.
Joseph – koji je također prisustvovao konferenciji u Daytonu u maju ove godine – kaže da podržava učenje o Daytonu i njegovim poukama. Smatra je da je sam mirovni sporazum mogao biti mnogo jednostavniji da su američke diplomate insistirale više na jačanju centralne funkcionalne vlasti. Također kritizira prerano povlačenje međunarodne zajednice iz procesa donošenja odluka, što je, po njemu, rezultiralo povećanjem krize.
Ključ budućeg izučavanja Daytona, prema Josephu, treba da se fokusira upravo na propuštene prilike u posljednjih 30 godina. Aprilski paket, reformski paketi u Prudu i Butmiru, kao i druge inicijative koje su mogle rezultirati suštinskim reformama, prema Josephu, trebaju da budu u srcu budućih projekata koji se bave istraživanjima Daytona.
Toga je svjestan i Leskovar, koji kaže da je ključ za razumijevanje Dejtonskog sporazuma, ustvari, proces njegove implementacije. I te lekcije, prema Leskovaru, bit će primjenjive na brojne konflikte u svijetu.
“Jedna od stvari koje ćete moći vidjeti kroz sve te intervjue jeste da ćete moći identifikovati ono što bi se smatralo tačkom preokreta. I onda biste mogli vidjeti: ‘Uredu, ovdje smo mogli otići ovim putem.’ Lako je reći deset godina kasnije: ‘To je bila pogreška.’ Ali nadamo se da će neko ko možda dolazi za deset godina, da će moći to identifikovati i dati preporuke koje bi mogle biti veoma korisne”, kaže on.
Leskovar kaže da ga je vođenje tima koji prikuplja oralnu historiju Dejtonskog mirovnog sporazuma promijenilo. Shvatio je dubinu diplomatskog posla i dalo mu je uvid u kompleksnost stvari.
“Zaista shvatite da na kraju dana sve postaje pitanje odnosa i pitanje povjerenja, i sve dok možete dobiti te dvije stvari, sposobni ste riješiti svaki problem. I to je ono što možete saznati u tim usmenim istorijama. Tako da zapravo možete vidjeti ljudskost u malo većoj mjeri nego što biste inače”, kaže on.