Između planine Ozren i rijeke Krivaje u selu Lug kod Zavidovića živio je Himzo Ahmetović sa svojom porodicom, sve do 24. juna 1993., kada je odveden iz porodične kuće.
“Himzo, ti moraš ići s nama. Mi te moramo dovesti ili živog ili mrtvog, ne možemo te ostaviti”, prisjeća se Ahmetović riječi jednog od vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) koji su došli po njega.
Supruga je ostala u suzama s njihovom maloljetnom kćerkom, a on je odveden u mjesto Ozimica, gdje je boravio deset dana u logoru. Poznati su mu bili, priča, autobusi i vozači, komšije Srbi, koji su prevezli više od 500 Bošnjaka u mjesto Bosansko Grahovo.
“Kad su nas tu vidjeli, jedan starješina je rekao: ‘Dajte ljudima vode’. Stvarno, neki dobar starješina naredio je cisternu vode za 15 minuta. Poredali su nas u tri reda, dolaziš, popiješ jednu čašu i opet se uključiš u red. Popili smo cisternu vode”, prisjeća se Ahmetović.
U hangaru punom prašine su prenoćili, ali zorom su ih autobusi čekali i svoj put nastavili prema Ljubuškom u logor “Vitina-Otok”, gdje je život postao, kako kaže, sve teži.
“Izvodili su nas na prinudne radove da pravimo zaštite oko Stoca, jer su bile linije srpske i njihove. Znali su ljude ranjavati”, opisuje Ahmetović koji je tu bio zatočen gotovo dva mjeseca bez hrane dok je voda bili nečista.
Prema Detektorovoj bazi sudskih utvrđenih činjenica, u logoru “Vitina-Otok” zatvorenici su teško premlaćivani i zlostavljani, između ostalog, elektrošokerima. Od maja 1993. do marta 1994. zatočenici iz zatvora redovno su premještani na “Heliodrom” i u Zatvor u Dretelju.
Dokumenti Himze Ahmetovića. Foto: Detektor
“Tu je bilo jako prljavo, ali smo izdržali i pili i jeli. Kada su shvatili da dolazi Crveni križ, jer uvjeti nisu bili normalni, nakon dva mjeseca opet smo stavljeni u autobuse. Nismo znali kuda idemo. Mislili smo da nas idu ubiti. Na Heliodrom su nas iskrcali, gdje sam ostao gotovo četiri mjeseca”, kaže Ahmetović.
Za njega je Heliodrom bio četvrti logor koji je ostavio duboke posljedice s kojima živi i danas. Provokacije, udaranja, izvođenja na linije, prinudni radovi i “živi štitovi”, gdje bi ljudi bili ranjeni ili ubijeni, bili su svakodnevica logoraša, govori on za Detektor.
U sjećanju mu je trajno urezan početak oktobra 1993.
“Mene su izveli oko pola 12, prislonili uz zid, prvo mi psovali Aliju i pitali koliko imam sinova u Alijinoj vojsci, a ja imam četiri sina. Kroz glavu mi je prošlo da je to možda kraj”, priča.
Himzo Selimović. Foto: Detektor
Tri vojnika HVO-a bila su, kaže, u alkoholiziranom stanju, i jedan ga je tokom ispitivanja o sinovima tukao. On im je govorio da mu je sa suprugom ostala maloljetna kćerka.
“Nekoliko udaraca sam teško podnio. Poslije me udara, ništa mi ne boli više. Ovaj iza stola viče: ‘Ma ubij ga!’ Ovaj ustaje, repetira pištolj, dolazi meni pravo u usta, a prvo pita: ‘Koliko imaš sinova?'”, prisjeća se Ahmetović, kome su danas dvojica od četvorice sinova živi.
Nakon premlaćivanja, vojnici su mislili da je mrtav. Jednom logorašu naređeno je da ga opere šlaufom. Kad su shvatili da je živ, digli su ga i dodatno udarali. Ahmetović je izgubio svijest i tek kasnije došao sebi. Doktor Nedžad, koji je bio u logoru, liječio ga je mjesec dana i utvrdio težak potres mozga, a tijelo je bilo potpuno modro od udaraca, opisuje.
“Došao je Crveni križ dok sam ležao u stacionaru. Ušli su među nas, ranjenike i bolesne, a dva naoružana vojnika su ušla i pitala za mene. Nisam smio reći istinu”, kaže Ahmetović, koji je svjedočio i premlaćivanju drugih zatočenika u logoru Heliodrom.
Naređenjem HVO-a da se puste stariji ljudi iz logora, tada pedesetogodišnji Ahmetović je izišao na slobodu i počeo tražiti svog oca Fehima Ahmetovića, koji je imao 80 godina. Njegov otac ostao je kod jedne žene u kući u Žepču, kada su svi ljudi protjerani, a tijelo mu je kasnije pronađeno pored pruge, ispričao je on.
Fotografija “Heliodroma” korištena kao dokazni materijal. Foto: MKSJ
“Heliodrom” se nalazio u mostarskom naselju Rodoč i bio je glavni zatočenički centar HVO-a na tom području. Zatočenici u “Heliodromu” su premlaćivani i zlostavljani, a nasilje nad njima je bilo najintenzivnije tokom maja 1993. i krajem juna 1993. godine, zaključila su Haška vijeća.
U novembru i decembru 1993. na “Heliodromu” je bilo više od 2.000 zatočenika.
Tri decenije nakon rata, četiri logora i rana koja ne zarastaju ostavili su posljedice na Ahmetovića, kome često u snu naviru slike borbe za vlastiti dah i gubitak sinova.