Uoči 30. godišnjice genocida u Srebrenici Gatti Santana naglašava da su presude Mehanizma i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) bile iznimno važne i imale pozitivan uticaj. Stvarnog mira i pomirenja, dodaje, ne može biti bez pravde, saznanja istine i odgovornosti.
Ona smatra da pravda sama po sebi nikada nije dovoljna, te da mora postojati saradnja zajednice i društva, ali da je svakako preduslov pomirenja.
“Ne mogu zamisliti pravi proces pomirenja bez saznanja šta su bile činjenice, bez toga da čujemo – a suđenja su nam dala tu priliku da čujemo – šta se desilo žrtvama, svjedoci su bili veoma snažni dok su pričali svoje priče. Mislim da je to važan dio procesa pomirenja”, kaže ona.
Sutkinja Gatti Santana posebnu pažnju je skrenula na negiranje genocida i drugih zločina, te veličanje osuđenih ratnih zločinaca.
“Mislim da negiranje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca, iznova i iznova, pogađaju žrtve i cijelu zajednicu, te pokušavaju da nanovo pišu historiju. Naše presude su dokazane u sudnicama van svake razumne sumnje. One bi trebale biti neosporne, ali to, nažalost, nije ono što se dešava”, kaže ona.
Gatti Santana ističe da koristi svaku priliku da skreće pažnju na ovaj problem i trudi se da uvijek bude spremna boriti se protiv toga.
“To ne samo da potkopava naš rad, rad Mehanizma, rad MKSJ-a, nego direktno utiče na osobe koje su pogođene tim zločinima. A to je nešto što ne smijemo dopustiti da se desi”, smatra ona.
Izuzetno važnim smatra procesuiranje negiranja s obzirom da je bosanskohercegovački državni zakon kriminalizovao ovo djelo, te se ne može dozvoliti da se ti propisi nekažnjeno krše. To također predstavlja i način da se “spriječi ono što bi se moglo desiti u budućnosti”.
“Ako znate da postoji odgovornost, da nije tako lako izbjeći posljedice svojih djela, možda – možda ne svi – ali neki ljudi će dvaput ili triput razmisliti prije nego što negiraju genocid ili daju izjave koje su zaista bolne za proces pomirenja, a posebno za žrtve“, pojašnjava sutkinja.
Gatti Santana ističe da je pred Haškim tribunalom i Mehanizmom, u predmetima koji se odnose na Srebrenicu, procesuirano 20 osoba, od kojih je 18 osuđeno, a sedam konkretno za genocid počinjen u Srebrenici. Napominje i da je više od 1.000 žrtava i stručnjaka svjedočilo u sudnicama, a da je više od 120.000 dokumenata dostupno javnosti.
“Problem je sljedeći – dokazi postoje. Jasni su. Presude su jasne. I možete pristupiti velikom broju informacija. Ali ako neko želi da negira genocid iz političkih razloga ili iz bilo kojih drugih interesa koje ima, bez obzira na dokaze, bit će onih koji će to raditi”, kaže ona.
S druge strane, ako postoji osobu koja zaista nema informacije, Mehanizam se trudi da učini informacije dostupnim.
“Mnogi možda negiraju genocid ili sumnjaju jer jednostavno ne znaju. Takve osobe ako dobiju lak pristup informacijama, možda bi mogle vidjeti kakva je stvarnost bila”, kaže ona.
Za Detektor je pojasnila i proces uzimanja u obzir svjedočanstava žrtava kod razmatranja zahtjeva osuđenih ratnih zločinaca za prijevremena puštanja na slobodu.
Ako se prijevremeno puštanje traži iz humanitarnih razloga, moramo imati svu medicinsku dokumentaciju – ako osobi treba poseban tretman ili ako ne može ostati u zatvoru, kaže ona.
Posebno je, kako navodi, složena procjena rehabilitacije određene osobe jer se radi o vrlo specifičnim zločinima, te se ne mogu koristiti uobičajeni kriteriji za procjenu rehabilitacije osobe koja je počinila takva djela. Naglašava da je svaki slučaj poseban i kao takav se procjenjuje da li osoba koja je podnijela zahtjev zaslužuje prijevremeno puštanje na slobodu.
“Ako ste pratili moje odluke, vidjeli ste da smatram da je prijevremeno puštanje izuzetak. Jer ako je osoba, nakon dugog suđenja, osuđena od strane pet sudija, a potom je i žalbeno vijeće potvrdilo presudu i odredilo određeno vrijeme koje mora provesti u zatvoru – to je zato što su postojali stvarni razlozi za to. Dakle, da bi se to promijenilo, moraju postojati stvarni, jasni razlozi”, objašnjava sutkinja Gatti Santana.
Iza nje su 34 godine postupanja kao sutkinje s obzirom da je počela kao prilično mlada sutkinja u Urugvaju.
“Imala sam priliku raditi na teškim predmetima u vezi s diktaturom koja se desila tokom 70-ih godina u mojoj zemlji. Nakon toga sam počela raditi u međunarodnoj pravdi, u Mehanizmu. I, naravno, to nije lako – osjećate težinu odgovornosti, osjećate bol svjedoka, ali također znate da je to posao koji morate raditi”, kaže ona.
