Posljednji je dan maja kada ekipa Detektora odlazi u Srebrenicu kako bi prisustvovala motorijadi u ovom gradu i razgovarala s bajkerima o planovima za juli, 30. godišnjicu genocida. Iako ova motorijada nije povezana s motomaratonom Srebrenica, brojni bajkeri koji su došli družiti se i vidjeti svoje prijatelje, svake godine u julu sjedaju na svoje motore i voze u čast onih koji su u genocidu izgubili živote.
Domaćini – članovi srebreničkog motokluba (MK) “Argentum“ – nam na ulasku u motokamp srdačno žele dobrodošlicu i pokazuju mjesto gdje ćemo da se sklonimo od sunca.
Kako dan odmiče, tako stižu brojni motoristi iz BiH, ali i regiona. Silaze s motora, pozdravljaju se. U usputnim razgovorima govore da je motor više od same vožnje. Većina se široko osmjehnu kada ih pitamo otkad voze motor. “Od malih nogu“, kažu.
Ova velika zajednica na točkovima stvorila je i ideju za motomaraton “Da se ne zaboravi i ne ponovi“ još 2012. godine, pojašnjava Enver Sulić iz MK “Suburb Riders“ Ilidža i predsjednik Organizacionog odbora za motomaraton.
“Kad su bajkeri u pitanju, naša solidarnost, naš odnos prema drugim bajkerima i prema svim ostalim je neusporediva sa bilo čim drugim. Kroz tu našu solidarnost dovoljno je okrenuti par brojeva telefona i napraviti grupu od stotinu, dvjesto, tristo motorista koji će za vid nekog cilja krenuti na poziv neke osobe“, kaže on.
Dodaje da je prošle godine u motomaratonu učestvovalo oko 1500 bajkera, a ove godine očekuju još veći broj koji će odati počast za više od 7.000 ubijenih dječaka i muškaraca u Srebrenici.
Srebrenica budi posebne emocije za Miralema Batlaka koji nije učestvovao samo u prvom motomaratonu, a sada je jedan od članova koji je zadužen za sigurnost učesnika maratona.
“Motomaraton Srebrenica je poseban osjećaj, sam dolazak na dženazu… Ja sam vjernik i znam šta znači otići nekome na dženazu i koje su nagrade za sve to, a samim tim otići na dženazu ljudima koji su doživjeli taj holokaust ovdje, to me čini izuzetno ponosnim“, govori on i dodaje da se sve njegove vožnje svode na to kada je u mogućnosti, ali da je ovo jedna od obaveznih tura koje mora voziti.
Mersudin Hasanović. Foto: Detektor
Bajkeri svoju vožnju započinju u Bihaću 9. jula te preko Ključa, Jajca i Travnika dolaze do Sarajeva. Narednog jutra, nakon performansa postavljanja srebreničkog cvijeta i polaganja cvijeća na spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, kreću za Potočare.
Učešće bajkera iz cijelog svijeta na motomaratonu od velike je važnosti Mersudinu Uči Hasanoviću, članu srebreničkog “Argentuma“.
“Kad upalite motore i krenete, recimo iz Sarajeva, idete u dvije kolone i osjetite neku gromoglasnu tišinu. Iako sam toliki broj motora, samo da radi stvara ogromnu buku, vi osjetite neku tišinu. Ljudima poput mene iz Srebrenice to je mnogo emotivno. Zaustavi se saobraćaj, nepregledni broj ljudi pored puta stoji, mašu. Teško je tu da suza ne krene“, kaže on.
Sulić pojašnjava da bajkeri od Sarajeva do Potočara voze formacijski, te da na motomaratonu razbijaju predrasude koje neko možda ima o njima.
“Zamislite vi da 2000 motorista voze formacijski jedan pored drugog, bez ijednog pritiska na sirenu, bez ijednog dodavanja gasa, na najmanjim mogućim nižim obrtajima mi vozimo taj defile od Sarajeva do Potočara i upravo na taj način šaljemo tu poruku mira, poruku da se to nikada nikom nigdje ne desi, da se to ne ponovi i da se ne zaboravi“, kaže on.
Osim samog dolaska u Potočare i polaganje cvijeća, Sulić, Batlak i Hasanović spominju i prolazak kroz Novu Kasabu kao nešto što ih svake godine posebno dotakne.
“Inače kad vozite, osjeća se sloboda, ali taj dan vi osjećate da vozite motor zbog nekog višeg cilja“, govori Hasanović.
Jedan od najemotivnijih trenutaka bude u Kasabi, kad samo žene izađu sa cvijećem i bacaju latice ruža ili ruže kompletne na put, dodaje.
“Mislim da bi bilo jako dobro, ko god nije doživio da doživi, ali isto tako da to ne shvata kao neki inat, kao neku mržnju. To je samo stvar solidarnosti i u čast da se to nigdje više ne ponovi, nikada“, kaže Hasanović.
Mnogi ljudi o bajkerima imaju predrasude ili negativnu percepciju. Dok Sulić ukazuje na brojne humanitarne akcije na koje se bajkeri odazivaju ili ih organizuju, Hasanović pojašnjava da su bajkeri potpuno obični ljudi, iz različitih branši i pozadina – od niskoškolovanih do doktora nauka. Motomaraton je samo jedna od stvari koje rade za dobrobit zajednice, za očuvanje sjećanja i odavanje počasti žrtvama rata.
Batlak pojašnjava da se uvijek nađu ljudi koji možda, zbog nekih predrasuda, a ne znaju ni sami zbog čega, imaju neku odbojnost prema bajkerima. Doživljavaju ih i nazivaju banditima.
“Međutim, moji doživljaji s ovih motomaratona nisu takvi. Pogotovo to bacanje cvijeća kroz prolazak kroz Novu Kasabu. Kad mi prolazimo, kad prolazi kompletna ova garnitura motora, budi posebne osjećaje. Ja mislim da nema nijedan bajker koji ne pusti suzu ispod šljema. Mislim da nema“, kaže on.
“To je jednostavno stil života“, pokušava Batlak, član MK “Plavi vitezovi”, objasniti ljubav prema motorima. Njegov klub broji više hiljada članova u preko 30 zemalja svijeta, a čine ga aktivni i penzionisani policajci.
Batlak kaže da se osjeća fantastično u svom plavom prsluku, bajkericama i s motorom.
“Ljubav prema motoru, to je sloboda. Ja kad naumim da se vozim na motoru, kad krenem s oblačenjem majice, jakne, svega ostalog, ja jednostavno prelazim u neku drugu dimenziju. Zaboravljam na sav ovaj svijet oko mene“, kaže on i ponosno dodaje da je tu ljubav prenio na svoju suprugu koja mu je postala redovna saputnica na vožnjama.
Slično razmišljaju i Enver Sulić i Mersudin Hasanović, navodeći da je teško objasniti tu ljubav iz koje se rađaju prijateljstva i solidarnost koja je možda i nesvakidašnja u današnjim vremenima.
Enver Sulić. Foto: Detektor
Ove godine bajkeri iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Italije, Švedske, Švicarske, Turske i drugih zemalja vozit će motomaraton 14. put.
Nihad Zorlak iz Njemačke ove godine će prvi put učestvovati u motomaratonu sa svoja tri prijatelja iz Turske. Rođen i odrastao u Njemačkoj, Zorlak je u više navrata prisustvovao dženazama i komemoraciji u Srebrenici, a ove godine na motoru želi odati počast ubijenima.
“Imam djecu, pričam im priču o Srebrenici da znaju odakle su i šta se dešavalo u Bosni, iako su ovdje rođeni. Moja djeca mene pitaju radujem li se, šta očekujem“, kaže Zorlak, porijeklom iz Goražda.
On će sa prijateljima bajkerima – kojima je bila velika želja da učestvuju na motomaratonu – jednu etapu preći vozom, a onda nastaviti na motorima do Sarajeva, odakle će se priključiti motomaratonu.
“Jedini razlog zbog kojeg smo se odlučili voziti ovu turu jeste da odamo počast ubijenima. Mislim da je vrlo impozantno kada jedna grupa motorista krene u jednu kolonu, to odmah skrene pažnju narodu“, navodi Zorlak s kojim se čujemo telefonom 15-ak dana prije nego planira krenuti za BiH.
Njegova želja ostaje – da svake godine vozi motomaraton.
“Svakome bih rekao da moraju otići tamo da vide šta se desilo. U Njemačkoj svako posjeti logore i pričaju o toj priči. Ja bih želio da isto svako priča o našoj priči“, kaže on.
Sunce zalazi nad motokampom u gradu koji nosi breme svoje prošlosti. Bajkeri ostaju zajedno u svim trenucima, da voze rame uz rame i, bez mnogo riječi, pričaju priče o solidarnosti, prijateljstvu i poštovanju – kako jedni prema drugima, tako i prema nevino stradalima.