Ranko Kuljanin sa svojim rođakom Miletom dočekuje u septembru novinare u ljetnoj bašti kafića u Višegradu. Iz bašte se pruža pogled na most Mehmed-paše Sokolovića dok povezuje dvije obale Drine koja je tiha toga dana.
“I šta vi hoćete od mene, šta očekujete?“, pita novinare.
Iz njegove reakcije teško je reći je li više nepovjerljiv prema novinarima, ili gubi nadu nakon duže od tri decenije traganja za bratom koji je nestao 1992. godine. Još u telefonskom razgovoru zanimala ga je ideja novinara Detektora da napravi bazu djece nestale u ratu kako bi zabilježio priče o njima i potaknuo na njihov pronalazak. Ubrzo postaje jasno da dugo traganje, razočarenja i nada koja blijedi, nisu uticali na Rankovo sjećanje na brata. Izgleda ponosan dok govori o njemu.
“Radoslav je bio visok, crn, kovrdžave kose. Imao je 16 godina i živio u selu Blace s roditeljima. Ja sam tada bio u Konjicu. Bio je vrlo dobar učenik, išao je u mašinsku tehničku školu. Volio je mnogo da uči, pomagao je roditeljima“, kaže Ranko.
Radoslav je sanjao da završi fakultet i bude mašinski inžinjer, dodaje on. Svoga brata posljednji put je vidio 1992. godine. Radoslav je s roditeljima i nekolicinom ljudi krenuo prema Kalinoviku. Uhvaćeni su na Bjelimićima i odvedeni u Glavatičevo, saznao je Ranko.
“U zaseoku Račica su razdvojeni muškarci od žena i odatle mu se gubi svaki trag. Žene su sprovedene u Konjic. Dvojica starijih ljudi su nađena u selu Blace, tu su ubijeni i zakopani, a ovu trojicu momaka – Radoslava i Slobodana Kuljanina te Vasu Golubovića – nismo uspjeli da nađemo nigdje“, kaže Ranko.
On vjeruje da su Radoslava zapalili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji su napali selo Blace u maju 1992. godine.
Pred Sudom BiH na deset godina zatvora osuđen je Ibro Macić za učešće u ubistvu četiri starice u selu Blace, dok je Osman Brkan oslobođen. Za ubistva ostalih mještana, među kojima je šesnaestogodišnji Radoslav, niko još uvijek nije odgovarao.
“Ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu kada bih pronašao njegove kosti. Krivca ne tražim, ne interesuju me krivci, mene interesuju samo kosti. Apelujem na sve ljude koji znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci, da nam jave nekako, bilo kako, anonimno”, kroz suze govori Ranko koji nakon rata živi u Višegradu.
Rankov apel je jedan od nekoliko desetina koje je Detektor zabilježio i planira snimiti za Bazu nestale djece tokom rata u BiH, uz nadu da ona može pomoći roditeljima i članovima porodica da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih, ili ih kompletiraju kako bi ih mogli dostojno ukopati. Nakon rata u BiH se još uvijek traga za gotovo 400 djece.
Šerif Kasumović od 1992. godine traga za šestogodišnjom kćerkom Šejlom i jednogodišnjim sinom Alminom, koji su nestali s njegovom suprugom Đulsom.
“Šejla je moja imala crnu kosu. Uvijek me dočekivala kada sam se vraćao s posla da mi odveže šnjire, uzme trenerku i odnese je na vješalicu, a nije je mogla ni dobaviti. Voljela se igrati s Alminom, koji je imao plavu kovrdžavu kosu. Njega nismo šišali kada je napunio godinu dana“, prisjeća se Šerif dok pokazuje njihove fotografije.
Oni su živjeli u Bijelom Polju nadomak Mostara. Kada su jedne večeri iza kuće vidjeli naoružane ljude sa čarapama na glavama kako stoje oko vatre, Đulsa je odlučila da s djecom ode u Zijemlje iznad Mostara.
“Što je bilo muslimana u komšiluku, sve je izbjeglo. Đulsa je rekla da ide na Zijemlje, odakle je planirala da se prebaci na Kljuna, gdje joj je majka. Ali uglavnom to nije uspjela uraditi i ostala je na Zijemlju u očevoj kući“, kaže Šerif.
On je posljednji put ženu i djecu vidio 15. jula u Zijemlju. Kasnije je saznao da su protjerani u Nevesinje, na područje koje je kontrolisala Vojska Republike Srpske, odakle im se gubi svaki trag.
“Ja kada se god sastanem s nekim, svakoga molim: ‘Daj ako znaš, pomozi, nikada otkriti neću da si mi ti rekao. Ne pitam te ko je, samo mi kaži gdje su kosti’. Značilo bi mi da odem na taj mezar, to me najviše boli. Jer ja kada nestanem, nestalo je svega“, kaže Šerif.
On se nakon rata ponovo oženio i dobio kćerku. Nije imao dileme kako će joj dati ime.
“Rekao sam ženi – ako bude muško, ti daj ime. Ako bude žensko, Šejla je. Liči na mene, kao što je ličila i ona Šejla“, kroz suze se prisjeća Šerif.
Ranko Kuljanin traga za posmrtnim ostacima brata Radoslava. Foto: Detektor
Za psihoterapeutkinju Mariju Šarić nije neobično da roditelji gotovo i ne razmišljaju o kažnjavanju počinilaca nakon toliko godina od rata.
“Roditelji imaju samo jednu želju, a to je da pronađu svoju nestalu djecu. Jer ta priča pripada njima, ta trauma pripada njima. Ali im isto tako pripadaju posmrtni ostaci njihove djece. I nebitno je više ko je kriv“, objašnjava ona.
Roditelji koji još uvijek tragaju za svojom djecom ostaju u posebnom krugu iz kojeg ne mogu izaći.
“Gubimo nadu, ostajemo u agoniji, ostajemo u jednom mraku, i to je jednostavno neprebol. Neki ljudi nikada nisu izašli iz toga i ostaju konstantno u agoniji u kojoj se vrte jer nemaju završetak priče“, kaže Šarić.
Ismet Musić već duže od 25 godina pomaže porodicama da pronađu članove svojih porodica nestalih u ratu. Ovaj istražilac Instituta za nestale osobe BiH u područnom uredu u Tuzli i sam još uvijek traga za članovima porodice. Najteže mu je kada u masovnoj grobnici pronađe posmrtne ostatke djece.
“I onda nailaziš na jednu veću bol – a to je kada dobiješ identitet tih posmrtnih ostataka, kada moraš toj majci reći da smo pronašli posmrtne ostatke njenog djeteta. Pa ti onda kažeš majci da su pronađeni posmrtni ostaci, a onda je moraš pustiti da ona to otplače i onda joj još veću bol naneseš kada joj kažeš: ‘Nažalost, radi se ponekad o nekoliko, dvije-tri koščice samo, ostali dio tijela nije pronađen’“, objašnjava Musić.
Do sada je područni Ured u Tuzli identifikovano 589 maloljetnih osoba koje su predate porodicama.
Goran Zadro traga za posmrtnim ostacima sestre i majke. Foto: Detektor
Između Jablanice i Mostara, na desnoj obali Neretve, u Grabovici, pored spomenika novinare dočekuje Goran Zadro. Na njemu su upisana imena 33 civila koje su pripadnici ABiH ubili 9. septembra 1993. godine. Tog dana Goranu su ubijeni deda i baba, majka i otac, te četverogodišnja sestra Mladenka.
“Sjećam se da je bila plava, imala je plave oči. Razigrana, vesela i poslušna“, prisjeća se Goran svoje sestre, za čijim posmrtnim ostacima još traga.
On nikada nije pronašao ni posmrtne ostatke majke Ljubice. Kada su vojnici došli u kuću, sa bratom Zoranom se skrivao u šumi iznad kuće.
“Prvo su odveli baku i djeda da im pokažu kao gdje se nalazi štala sa stokom. Oni su pošli za njima, i onda je moj otac krenuo za njima. To je nekih tridesetak metara udaljeno od kuće. Onda su se začuli pucnjevi. Onda smo ugledali kako majka sa sestrom ide prema štali i onda se začulo još pucnjeva. To je zadnji dan kad sam ih ja vidio žive”, prisjeća se on.
Goranova jedina želja je da pronađe posmrtne ostatke majke i sestre, dostojno ih ukopa, kako bi dobile svoje mjesto.
“Ja kad dolazim tu, odnesem svijeću na grob – ocu, babi i dedi. Ali šta se s njima dogodilo, gdje su bačene? Kao da nemaju svoje mjesto, k'o što i nemaju. Ja ću sutra umrijeti i bit će mi žao da taj dio nije završen, onako kako iz poštovanja prema žrtvama treba da bude. I na kraju krajeva, prema samoj istini, za generacije koje dolaze iza nas – kakav ćemo primjer ostaviti ako sve ostane ovako“, kaže Goran čija se potraga za posmrtnim ostacima najbližih nastavlja.
*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta “Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu”, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.
