“Njegov otac Ibrahim je bio učitelj u osnovnoj školi. Imali su kućnu biblioteku. Admir je pročitao većinu tih knjiga. Nekoliko dana prije napada na Grapsku, pitao je jednu našu nastavnicu da li ćemo preživjeti i šta će se s nama desiti“, kaže Amir, njegov školski drug i rođak.

Za Detektor se prisjeća kako je Admir volio romane “Zagor“ i “Blek“, koje je razmjenjivao sa svojim prijateljima Elvisom Muratovićem i Alemom Hasančevićem. Niko od njih trojice danas nije živ, ističe Amir.

Amir je protjeran iz Grapske 11. maja 1992. godine, a sjeća se da je njegov rođak s roditeljima i grupom drugih civila ostao u selu.

“Ovi ljudi su uglavnom sakupljali stoku i mrtve, te po naređenju pripadnika JNA i paravojnih formacija iznosili bijelu tehniku iz kuća tokom pljačke. Po našim saznanjima, kada im više nisu trebali, oni su pobijeni i zapaljeni ovdje. Mi tragamo za još 31 osobom koji su ubijeni ili nestali u Grapskoj“, govori Amir.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, pored Amira, i Sanel Džebić je nestao kao maloljetnik nakon napada na Grapsku.

Sanel Džebić je imao 17 godina. Prema riječima njegove majke, pripadnici srpske vojske su za Bajram došli u Bukovačke Čivčije kod Doboja i od svih mještana zatražili da predaju oružje, zaprijetivši da će muškarce pobiti.

“Djeca se nisu htjela predati. Sastali su se i otišli u Grapsku. Od tada ga nikada nisam vidjela. Pitali smo ljude, viđali su ga tamo“, prisjeća se Zinajeta, majka Sanela Džebića, za Detektor.

Sanel je bio prvi razred srednje mašinske škole u Doboju, visok i crn momak.

“Sjedila sam u svome dvorištu s majkom i gledala kada je počelo granatiranje Grapske. Svaki dan mi je na umu, sve nešto gledam, čekam kada ću ga pronaći. Najteže je što se ništa ne zna. Da mi je dok sam živa da nešto saznam, da ga nađem i ukopam makar. Nekako bi to insan podnio uz Božiju milost“, govori Zinajeta koja je sa drugo dvoje djece, nekoliko mjeseci nakon tih događaja, protjerana iz Doboja.

Granatiranje Grapske

Almir Grabovica iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava danas piše knjigu o zločinu u Grapskoj, a na osnovu izjava koje su preživjeli davali nakon rata i činjenica koje je u međuvremenu prikupio. On navodi da, prema tim informacijama, ima saznanja da je Jugoslovenska narodna armija (JNA) početkom maja 1992. godine preuzela Radio Doboj s kojeg su širili propagandu da se u Grapskoj nalaze pripadnici Zelenih beretki.

Putem radija i megafona su, navodi, tražili da mještani do 10. maja predaju naoružanje, a nakon što to nije učinjeno, počelo je granatiranje sela.

“U 11:23 pala je prva granata, onda se dogodio žestok artiljerijski napad koji je trajao do sedam sati navečer. U toku granatiranja ubijena su 34 civila. Zatim je krenuo pješadijski napad. Bila su dva tenka, nije bilo odbrane Grapske. Pješadija je odmah ušla“, ispričao je on, kao i da je preživjelima naređeno da se kreću prema Kostajnici.

Ovaj dan će do kraja života pamtiti Esma Hurtić koja kroz suze priča o granatiranju Grapske, kada je poginula njena petnaestogodišnja kćerka Amela, učenica prvog razreda medicinske škole u Doboju.

“Granata je pala, sedam mrtvih, sedam ranjenih. Tu je moja Amela poginula, ja sam ranjena u nogu i u ruku. Jedna djevojčica je ostala bez nogu. Uzela sam je, mislila sam da je moja Amela, pala sam u nesvijest po njima“, priča dok drži sliku kćerke u rukama i pokazuje mjesto na kojem je poginula.

Njen muž i šesnaestogodišnji sin odvedeni su u Kostajnicu i zatočeni u logor, dok je ona prebačena u bolnicu u Doboju.

“Oni su se predali i vojska je rekla da im neće ništa. Nisam ih vidjela dva mjeseca, bila sam luda, isprepadana. Obojica su teško pretučeni u logorima, a muž je podlegao prije 12 godina od posljedica prebijanja“, kazala je Hurtić.

U Njemačkoj je – na doživotnu kaznu zatvora – za ubistva 22 civila u Grapskoj osuđen Nikola Jorgić zvani Jorga.

U presudi Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, bivšem načelniku Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije i operativcu te službe, Pretresno vijeće je zaključilo da su srpske snage – među kojima su bile paravojne jedinice, JNA, snage pod komandom Milovana Stankovića, srpska policija, kao i snage pod komandom Radojice Božovića, uključujući i one obučene na planini Ozren, 3. maja 1992. napale grad Doboj i preuzele kontrolu nad njim.

Nakon toga su, navodi se u presudi, preuzele kontrolu nad drugim nesrpskim selima – među kojima su Grapska Gornja, Čivčije Bukovičke, Dragalovci, Johovac i Kotorsko, a tokom napada i nakon preuzimanja kontrole su uništile džamije i najmanje jednu katoličku crkvu, pljačkale i krale imovinu nesrpskih stanovnika, prisilno protjerivale, proizvoljno hapsile i pritvarale, zlostavljale i ubijale nesrpske civile, dijelom i u raznim zatočeničkim centrima, tjerali na prisilni rad i ubijali, koristili kao živi štit.

Najmlađa žrtva pogođena snajperom

Na spomeniku u Grapskoj nalaze se upisana imena 106 žrtava poginulih za vrijeme rata. Više od 60 posto ubijenih 10. maja u ovome mjestu bili su civili, priča Aljo Hasančević, preživjeli logoraš iz Grapske.

“Najmlađa ubijena žrtva bio je Delić Denis koji je imao 11 godina. On je sa svojom majkom došao kod djeda iz susjednih Bukovačkih Čivčija, koje su već bile okupirane, i pogođen je snajperskim metkom u blizini kuće“, kaže Hasančević, navodeći da su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice i ukopani u Grapskoj.

Hasančević je, poput brojnih mještana, igrao u lokalnom Fudbalskom klubu “Omladinac“. Dok ekipu Detektora uvodi u istoimeni kafić, pokazuje zidove koji su ukrašeni slikama bivših igrača i trenera. Tokom rata je ubijeno 16 igrača ovog kluba.

“Mi smo prošle godine obilježavali 50 godina od osnivanja kluba. Nažalost, dodijelili smo preko 40 posthumnih zahvalnica. To su sve bivši fudbaleri, od juniora do prvog tima, ili članovi uprave“, ispričao je Hasančević.

Mnogi mještani Grapske su, poput njega, odvedeni u logore širom BiH.

“Proveo sam skoro 14 mjeseci u logorima. Prvo sam bio u Bosanskom Šamcu, odakle sam prebačen u Vojni zatvor Pelagićevo kod Gradačca, da bi na kraju bio razmijenjen iz logora ‘Batković’ 21. jula 1993. godine. Teško sam pretučen. 7. maja 1992. godine sam bio svjedok teškog zločina kada je ubijeno 16 ljudi u mjestu Crkvina“, prisjeća se Hasančević.

Sud BiH je prvostepenom presudom oslobodio optužbi Borislava Paravca, Andriju Bjeloševića i Milana Savića za zločin protiv čovječnosti na području Doboja i Teslića.

Presudom su Paravac, Bjelošević i Savić oslobođeni optužbi za ubistva, nezakonita zatvaranja, prisilno preseljenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, napade na civile i naselja, prisilne nestanke, fizičko zlostavljanje, mučenje, pljačkanje i uništavanje vjerskih objekata.

“Nije sporno da su strašni zločini počinjeni na području općina Doboj i Teslić, međutim, Vijeće nije moglo utvrditi da su ti zločini u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjama optuženih… Nije dovoljno samo opisati zločin“, kazala je u obrazloženju prvostepene presude sutkinja Minka Kreho.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, još uvijek se traga za 136 osoba s područja općine Doboj. Tokom rata je nestalo ukupno 357 žrtava, a do sada su ekshumirani i identifikovani posmrtni ostaci 221 žrtve.

*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.