Selejvna se deset godina borila za život svoje kćerke koja je svakog dana morala uzimati lijekove zbog urođene srčane mane. Tih lijekova je nestalo kada je Rusija napala Ukrajinu.

“Razumijem da je imala tako ozbiljno oboljenje, ali ovaj rat oduzeo joj je tri ili možda čak i više godina, koliko je još mogla živjeti”, priča ona dok laganim pokretima prelazi rukom preko fotografije svoje kćerke.

“Uzeli su našu djecu, oduzeli su nam našu budućnost”, kaže kroz suze.

Na ovom groblju najmlađa žrtva je s početka ruske invazije na Ukrajinu, Katerina Šiškina, ubijena dva mjeseca prije svog 16. rođendana. Njen spomenik ukrašen je plišanim igračkama, kao podsjetnik na djetinjstvo koje je prekinuo rat.

Aleksiju je rat odnio ljude koje je poznavao i s kojima je živio. Nisu ni vjerovali da će rat početi.

“Dobro sam poznavao Anatolija, bio je stariji od mene. Saznao sam da je prosto ustrijeljen. A ovdje leži Serhii Semenyuk, za njega sam čuo da ga je pogodio snajper. Oni su ubijali civile”, priča Aleksij.

On se spasio kada je s kćerkom i suprugom uspio pobjeći iz grada prije nego što su slike razrušenih kuća i leševa na ulicama obišle svijet.

Danas je u Buči teško vidjeti bilo kakve tragove rata. Gotovo sve kuće i ulice su obnovljene i život se naizgled odvija normalno. Na lokalnom groblju na kojem su ukopane žrtve masakra u Buči ili crkvi iza koje je izgrađen spomenik ubijenim civilima, na mjestu gdje je bila masovna grobnica, svjedoče razmjerama razaranja i tragedije.

Na ulici srećemo Tetianu, koja nas nudi kruškama koje bere dok priča uz pomoć prevodioca Andriia. Pomalo zbunjenim i tihim glasom odgovara na pitanje sjeća li se napada ruske vojske, kao da ju je i danas strah pričati o tome. Pratimo je dok se biciklom vozi do svoje kuće nadomak Jablonske ulice, poznate po zločinima ruskih vojnika i gomili leševa koje su iza sebe ostavili u martu 2022. godine.

Dok hodamo, pokazuje na pravac prema gradu Hostomel nadomak Buče, odakle su je 22. februara 2022. probudile eksplozije.

“Čuli smo da rat može početi, ali nismo vjerovali i onda su nas probudile glasne eksplozije. Iako su bile daleko, prestrašile su nas, i avioni su letjeli”, priča svoje sjećanje na početak invazije.

Prve vojnike u blizini svoje kuće vidjela je 8. marta. Sjeća se da su tenkovi jako brzo ušli u grad, zvižduka granata koje su prestrašile i kako je počela razmišljati kakva će biti njena sudbina. Ruski vojnici su ušli u svako dvorište i provjeravali dokumente.

“Bila sam jako zabrinuta za moju majku i lično sam molila tog jutra vojnike da ih ne drže na nišanu”, kaže Tetiana i prisjeća se da su njeni sugrađani, koji se nisu pridržavali uputstava, ubijeni.

Dok hoda ulicom u koju se vratila nakon oslobođenja Buče, pokazuje mjesta na kojima su ležala tijela ubijenih. Sjeća se tijela komšinice Natalije, koje je bez noge ležalo na ulici pored kratera koji je napravila granata, kao i da su posmrtne ostatke raznosili ulični psi jer je to tijelo ležalo mjesec dana na ulici.

“Sada je ovo asfaltirano, ali ovdje je bio veliki krater, od projektila i brojne krhotine, pored tijela”, dodaje Tetiana.

Drugo predgrađe Kijeva, koje je teško pogođeno nakon ruske invazije, danas se kao i Buča vraća u život. Dok u Irpinu razgovaramo s onima koji su branili Kijev od ruske vojske na prvoj liniji, čujemo glasnu muziku i njenim tragom stižemo do plaže na rijeci Irpin. Na njoj su postavljene ležaljke, dok iz bara na plaži muzika zabavlja one koji uživaju u kupanju.

Slične ljetne scene moguće je vidjeti u Kijevu, gradu koji na prvi pogled živi užurban, ali miran i uobičajen život kao i bilo koji drugi evropski grad. Parkovi su prepuni djece i građana koji bježe u njih u potrazi za hladom, a na jednom mjestu sreli smo i turističku grupu koja se upoznaje s ljepotama ukrajinske prijestolnice.

Na glavnoj željezničkoj stanici u Kijevu malo toga podsjeća na rat. Ljudi se opraštaju od svojih članova porodice i prijatelja koji putuju, dok u pozadini odzvanjaju zvukovi točkova kofera. Ali vojni policajci, koji pomno prate dolazak voza iz Varšave i analiziraju prolaznike, podsjećaju da je na istoku zemlje svakodnevni rat i razaranje.

Na ulicama je veliki broj ljudi koji šetaju, čini se, bez straha od granatiranja. Aplikacije koje na mobitelima upozoravaju građane o zračnim napadima ulijevaju veliku dozu sigurnosti da će na vrijeme prepoznati one opasne i otići u skloništa, zbog čega gotovo niko više ne obraća pažnju na zračne uzbune, nakon što provjere svoje pametne telefone i uvjere se da im ne prijeti neka hipersonična raketa iz ruskog arsenala.

Ipak, mnogo veći broj žena od muškaraca na ulicama teško je ne primijetiti. Baneri koji pozivaju na mobilizaciju, spomenici ubijenim tokom invazije i brojne instalacije i izložbe širom grada, podsjećaju na rat koji traje. Majdan, centralni gradski trg, koji je jedan od glavnih simbola nezavisnosti Ukrajine, ukrašen je brojnim zastavama država koje podržavaju Ukrajinu u njenoj borbi, pa sve do ukrajinskih zastava. Jedan dio trga posvećen je porukama za vojnike koji su izgubili život braneći svoje domove.

Neki od ranjenih vojnika danas prave proteze od posebnog materijala kako bi izgledale ljepše. U Kijevu još uvijek ne stižu obnoviti sve zgrade koje Rusi uništavaju u napadima.

Jedna od stambenih grada koja je pogođena u nedavnom napadu potpuno je podijeljena nakon eksplozije i iz nje još uvijek vire dijelovi namještaja i skice života zaustavljenog raketom. Neki od stanara ove zgrade stradali su u napadu, a preživjeli dolaze kako bi očistili ovo područje od krhotina.

Istog dana pogođeno je još nekoliko ciljeva širom grada, poput stanice podzemne željeznice ili tržnice, a ukupno je više od 38 ljudi poginulo.

Jedna od meta bio je i zdravstveni centar Ohmatdyt, najveća ukrajinska bolnica za djecu. Iako smo ovu bolnicu posjetili samo tri sedmice nakon napada, u njoj smo zatekli medicinsko osoblje, pacijente i radnike koji već rade na njenoj obnovi. Prizor razorene zgrade i smrskanih automobila u dvorištu, polupanih prozora i pretrpljeni strah onih s kojima razgovaramo, podsjetnik su na jedan od najvećih zločina počinjenih od početka invazije.

Jorg Christ, koji danas izvještava iz Ukrajine, prije 30 godina svoju karijeru ratnog novinara započeo je u Sarajevu. Iako vidi brojne razlike između ova dva rata, sjeća se kako je i u BiH svjedočio razaranju civilnih objekata.

“Pravili smo izvještaje kada je bio napad na veliku grupu ljudi u jednom marketu. Zatim napadi na bolnicu, hotel. Svaki dan je bilo tako – snajperska paljba i napadi”, sjeća se Jorg.

Kaže da je danas sve potpuno drugačije. Za razliku od Sarajeva, gdje stanovnici nisu imali struju u svojim domovima i dovoljno hrane, u Kijevu se život čini naizgled normalan i bez nestašica.

Drugačija je i propaganda koja je sada potpomognuta internetom.

“I u BiH je postojala propaganda, ali nisu postojale društvene mreže kao u ovom ratu. Korištenje društvenih mreža u te svrhe je veliki problem i to nije slučaj samo s Ukrajinom, nego i s ratovima u drugim zemljama, kao onaj koji je vođen u Libiji“, kaže Jorg.

Njegov pratilac u Kijevu danas je Anders Linderston, bivši francuski legionar koji je svoju službu započeo u Sarajevu, kao dio Francuskog bataljona pri mirovnim snagama Ujedinjenih nacija.

Njegova jedinica bila je dio osiguranja na sarajevskom aerodromu i glavni zadatak im je bio sprečavanje ljudi da prelaze preko piste. Sjeća se velikog razaranja koji je zatekao u glavnom gradu BiH.

“Van baze smo izlazili samo u vozilima, u patrolne misije, i odmah izvan aerodroma smo mogli vidjeti ruševine i ratnu zonu. Nisam imao osjećaj da tu ima ljudi, sve je bilo zatvoreno i imao sam čudan osjećaj, kao da sam u gradu duhova“, prisjeća se on.

Za razliku od sarajevskog iskustva, on kaže da je u ukrajinskom imao priliku posjetiti sve ratne zone, izuzev Hersona, a razliku vidi u brojnim raketama koje lete iznad glava ljudi.

“Definitivno je drugačije, kako se to kaže, zvuk rata i bitke. (…) Ovdje sam prvi put vidio raketu kako leti iznad moje glave, mislio sam da je avion. I to je bilo novo iskustvo“, kaže on.

Ovaj bivši pripadnih mirovnih snaga Ujedinjenih nacija ne vidi da bi bilo kakva mirovna misija mogla pomoći Ukrajini.

“Ne vidim da mirovne snage imaju svoje mjesto ovdje. Možda mogu pomoći logistički, ali ne vidim vojnike koji patroliraju, stoje između Rusije i Ukrajine. Ne izgleda mi se da bi se to moglo dogoditi“, kaže Linderston.

A upravo je mir poruka kojom nas Ukrajinci ispraćaju, i oni koji odlaze na prvu liniju braniti svoju domovinu, i oni koji u Kijevu ostaju nadajući se mirnijim vremenima. Svi oni žele povratak ranijeg života u Kijevu, kada im neće biti potrebno 18 sati da vozom izađu iz svoje zemlje i posjete druge evropske gradove, ali i kada neće živjeti u konstantnom strahu od nove sirene za zračnu uzbunu, koja bi mogla donijeti i novo razaranje.